Piše: Biljana Vankovska

Oni koji znaju značenje (i bukvalno i prenosno) fraze iz naslova mogu biti mirni. Neće biti uvreda, a nisam ni uznemirena da bih se koristila neprimjerenim jezikom da bih poentirala. Ustvari, riječ je o obrnutoj situaciji: da bih sačuvala čistotu ovog prostora, pa i vlastiti integritet, umjesto da citiram riječi koje se upućuju i meni i većini žena u javnom domenu (na račun izgleda, godina, intime, itd.), ove će reći dosta toga pažljivim čitaocima.

Nije lako napisati kolumnu kao ovu, jer mnogi smatraju da kolumnista ne smije biti predmet vlastitog teksta čak i kada ga koriste kao objekt javnog linča. Drugi smatraju da ovakvo nešto ne dolikuje dami, profesorici i intelektualki, da treba bidi dostojanstven i ćutati.

Možda griješim, ali ovakve me dileme postavljaju u poziciji žrtve (javnog) silovanja, od koje se očekuje da se stidi umjesto onih koji bi trebali biti osuđeni zbog vulgarnosti.

Dakle, odlučila sam da progovorim o jednoj mizeriji (o bijedi duha) i (ne)kulture koju tolerišemo kao društvo, a koja se odomaćinila, pa i postala stil javne komunikacije. Povod je nevažan, ali za one koji nisu u toku dovoljno je reći da se radi o najnovijoj vulgarnoj i seksističkoj tiradi novinara koji je dio predsjedničke svite, a koji je ovim potvrdio tačnost moje teze iz prošle kolumne da je čovjek koji sije govor mržnje ustvari junak našeg doba ili, bar, naših političara. Naglašavam: radi se o povodu, a ja sam samo slučajno najnoviji target – jer ovo što se dešava meni je redovna pojava kada su u pitanju žene u javnom prostoru.

S obzirom na to da u Makedoniji uopšte i nema javne debate i suočavanja različitih stavova, dominantni alternativni prostor za razmjenu uglavnom uvreda i diskvalifikacija su postale socijalne mreže, razni portali i elektronski forumi. Na njima, naravno, vlada bizarna demokratičnost: svako može učestvovati, braniti/napadati stavove svim sredstvima, pa i onima koja su u suprotnosti s normama elementarne pristojnosti, pa i zakonitosti. I tu se ne može ništa učiniti. U tom ringu, žene su po pravilu jedna od target-grupa, najčešće kao objekt ruganja, čak i kada su učesnici debate i same žene. Recimo, sasvim je normalno da se da dijagnoza da je neko u klimakterijumu pa zato govori tako – kao da je klimakterijum bolest ili nešto što će zaobići nekoga?! Ili, recimo, kada se ženi kaže da je babetina, da je ružna, da ima višak kilograma itd. vodi ka zaključku da je onda seksualno frustrirana, tj. nije „prava žena“, a time je i neuspešna (u spavaćoj sobi i izvan nje, pretpostavljam).

To je repertoar i logika kojom se vode uglavno muškarci koji najčešće i ne upotrebljavaju ogledalo i o sebi misle kao o alfa-mužjacima (a ovakvi su popularni čak i kod dijela ženske populacije). No, to je nešto što se može sresti u svim zemljama, čak i u najrazvijenijim, pa se zato s pravom govori o „teroru ljepote“ ili, čak, i sreće. Ali kada se ovi moderni trendovi iskombiniraju s balkanštinom, onda se dobija rezultat kao kada se na oznojeno i prljavo tijelo stavi parfem. Smrad je nepodnošljiv!

Pričajući o ovoj temi i o posljednjim javnim atacima, poštovani kolega sa Columbia univerziteta (s makedonskim porijeklom) mi je poručio da pojedinac, kao što sam ja, koji je stvorio vrijednosti u svom životu, ne bi trebao da odgovara na napade na njegovu ličnost kada dolaze od strane ljudi bez vrijednosti. Prema njemu, ljudima koji gmižu i udaraju po cjevanicama treba odgovoriti podignutim prstom uperenim ka vrhu koji ste vi dostigli; neki od njih će razumjeti šta im pokazujete, a drugi ne, ali i jedni i drugi bi tako shvatili ili bar osjetili da žive u vlastitom blatu. Na kraju, moj prijatelj zaključuje: život je kratak, življenje je lijepo ako ste okruženi dobrim ljudima. Loši, ako se bavite njima, oduzimaju vam vrijeme i uništavaju trenutak.

Ono što poštovani kolega iz Njujorka ne razumije je da odgovor onima koji žive u blatu i žive od blata(nja) ne mora biti ličan obračun; daleko od toga da bi me primitivac mogao uvrijediti, a srećom na njegove javne nastupe sam reagovala i kada nisu bili upućeni meni. Nažalost, mi u Makedoniji ne možemo dopustiti luksuz lijepog života sa dobrim ljudima, jer ako si već dio javne scene, a ne samo profesor u svom kabinetu, onda ne samo da imaš pravo nego i dužnost da reaguješ na ono što postaje društvena dijagnoza i ge¬nius loci, gdje jedan Milenko Nedelkovski (i kompanija, naravno) jesu paradigma.

Mizoginija je godinama protežirana u javnom diskursu, kao nešto što je odlika „narodnog duha“ ili čak nešto što je simpatično, baš balkansko i frajersko. Ženama, naravno, ne dolikuje ono što je inače simpatično i „normalno“ kod muških učesnika debate, jer od njih se očekuje da budu fine, dame, i da se drže na visini. Kako sam godinama usred ove javne arene, neke sam stvari čak i sama prihvatila kao „normalne“, i uzdržavala sam se od eksplicitnih reakcija da me ne bi optužili da sam slabić i da me ne bi najurili sa scene. Obično se ne obazirem na one koji brinu o mom izgledu, dobi, pa čak i na one (kolege) koji me nazivaju seoskom učiteljicom i nevjestom koja sanja o tvrdom pendreku. Ovog puta sam odlučila da otstupim od principa ‘muškosti’ i sposobnosti da se trpe udarci, i to ne zbog sebe, nego zbog svih onih koji smatraju da je ovakav tretman žena nešto normalno i da treba ćutati.

Nažalost, dio promotora govora mržnje i ad hominem nasrtaja dolaze upravo od akademske fele. To su mnogi počeli smatrati kul, izraz nekakve čudne intelektualne superiornosti, u smislu navodnog dekonstruktivizma, koji – kako mi objašnjavaju – kroz upotrebe uvreda i diskriminacije po osnovi pola, socijalnog statusa, urbanog/ruralnog porijekla, stila oblačenja, obrazovanja itd. – samo hoće da se oslobode vlastitog statusa i odagnaju lažnu prefinjenost. I tako, tokom godina, to je stvorilo nekakvu „moralnu/intelektualnu osnovu“ na koju se pozivaju i svi oni izvan akademske sfere, a koji su se sada namnožili i postali „faktori“ u društvu.

Smatram da se više ne može dopustiti luksuz lijepog života i stremljenja ka ljepoti i uspjesima, kada se radi o ljudima koji dobijaju nagrade i legitimitet za svoje javno djelovanje i tako što postaju dio predsjedničke svite prilikom posjeta inostranstvu, kada njihovi ekskluzivni gosti u studio dolaze iz državnog vrha. Teza da se ovdje radi o nedostojnim marginalcima sa društvenog dna više ne drži vodu, jer se radi o ljudima koji su iz blata uzdignuti na nivo kreatora javnog mnjenja i novinari s kojima u normalnim zemljama pristojni ljudi ne bi hteli da budu viđeni u istom društvu, a ne da gostuju u TV talk-shows. Jer, kakvu poruku šalje predsjednik Ivanov kada daje ekskluzivni intervju novinaru koji je poznat po tome što poziva na nasilje i mržnju prema pripadnicima manjinskih grupa ili ga nagrađuje kada ga o državnom trošku vodi u Kinu? Definicija ironije je kada se u studiju ovog novinara debatuje o tome gdje završava sloboda govora, a počinje govor mržnje, a da pritom ni jedan od prisutnih ne postavi to pitanje voditelju. Zaštita ovakvih persona dolazi od samog vrha, od onih koji su izabrani da bi osigurali demnokratski ambijent i ljudska prava, а koji su saučesnici u promovisanju medijske nekulture, o čemu je s pravom pisala i Evropska komisija.

Zato, ovu kulumnu uzmite kao znak protesta protiv onih koji podržavaju medijsku kloaku, bez obzira sa koje strane političkog spektra dolaze. Ovo je samo još jedan (plašim se, uzaludan) alarm o jednom društvu koje je zapalo u duboku vrijednosnu degradaciju, u kome je javna debata spala na primitivizam, a suštinske stvari se razmatraju u sapunskim serijalima u kojima talasaju oni sa dna. Ko želi i ko može neka slobodno podigne nos (ili prst) da ne bi primijetio smrad u kome se gušimo. Ako ne mogu drugo, onda stvarima dajem istinska imena – porca mi¬seria!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin