Razgovarala: Vida Brom

Film “Krugovi” koji je ove godine dobio najviše međunarodnih i regionalnih nagrada napokon ima i hrvatsku premijeru (ove subote na završnoj večeri Zagreb film festivala).

Psihološka drama s elementima politike, dodirnula je mnoge. Jer redatelj Srdan Golubović i scenaristi Melina Pota Koljević i Srđan Koljević napravili su odličan film na temelju istinite ljudske priče koja slavi humanost. A to je ono što u današnje vrijeme ljudima nedostaje.

Radi toga, kao i zbog činjenica da je upravo njegov film srpski kandidat za nagradu Oscar za neenglesko govorno područje te da je Srđan Golubović član žirija ovogodišnjeg 11. Zagreb film festivala, željeli smo upoznati njegovu stranu priče o filmu, kao i o dubljim etičkim pitanjima koje „Krugovi“ na koncu otvaraju.

* Životna priča Srđana Aleksića, lajt motiv je filma. Zašto i tko je bio mladi Srđan?

– Film je inspiriran herojskim činom Srđana Aleksića. I to se provlači u prvih 7 do 8 i zadnjih 5 minuta filma, dok je ostatak filma s tri priče koje se događaju danas fikcija, izmišljene su.

Srđan Aleksić je Trebinjac, Srbin koji je za vrijeme rata u siječnju godine 1993. na glavnom gradskom trgu u Trebinju vidio grupu vojnika koji su tukli i htjeli ubiti njegovog susjeda mislimana, Alena Glavovića. Srđan se umješao među njih, spasio Alena koji je potom pobjegao, a nešto kasnije njegovi su ga suborci pretukli na smrt.

Heroj čitavog naraštaja

Srđan Aleksić je primjer čovjeka koji se u tom zlu rata pokušao suprotstaviti svemu tome i nije gledao tko je tko po nacionalnosti nego je branio nevinog čovjeka. Kada sam čuo tu priču, bila mi je odmah strašno zanimljiva. Počeo sam razmišljati o tome kako nam u stvari svih ovih godina unazad društvo u Srbiji stalno nameće neke lažne heroje i neke heroje za koje se nadam da će ih na koncu staviti na mjesto zločinaca. I onda sam shvatio kako u biti prvi put imam nekog heroja s kojim se osobno mogu identificirati i koji je na neki način heroj moga naraštaja i moga vremena i još osobni heroj. Na osnovu toga smo počeli razmišljati kakav film želimo napraviti. Shvatio sam da ne želim raditi ratni film jer nisam bio u ratu i nemam tog ratnog iskustva. Taj je rat na sreću ipak završen i iza nas no nekako kao da i dalje živimo pod njegovom sjenkom i posljedicama. Taj film je upravo o tome – ne završava se rat onoga trenuta kada se završi, kad se potpiše primirje ili nam netko sa strane kaže da je gotovo, nego odjek tog rata traje još nekoliko naraštaja, na žalost. Meni je bilo zanimljivo kako jedno herojsko djelo može u budućnosti izazvati neke nove posljedice. Zlo uvijek rađa neko novo zlo. A ono što smo se mi kroz film pitali je može li jedno dobro djelo u budućnosti izroditi dalje jedno dobro. To je mnogo teže u ovom trenutku.

* Zašto je naziv filma baš „Krugovi“? Znači li to da se u krugu na koncu dobro dobrim vraća?

– Kada smo pričali o tome što je ideja tog filma, o čemu je taj film, kada smo došli do srukture koju hoćemo napraviti, poput one kada čovjek baci kamen u vodu pa se oko njega šire krugovi. Prvo smo mislili nek se zove „ Krugovi u vodi“, a onda smo shvatili da su krugovi jednostavniji, točniji i filozofski precizniji.

* Koliko je Vaš posljednji film dosada dobio nagrada?

– Mislim da je sedamnaest ili osamnaest međunarodnih, a na domaćim festivalima, u Srbiji i BIH i Hrvatskoj, još desetak, petnaest. Samo u Puli tri .

Smrt čovjeka

* Za vrijeme zagrebačke premijere filma „Smrt čoveka na Balkanu“, glumac Radoslav Milenković je ustvrdio kako je došlo do smrti čovječnosti na Balkanu? Slažete li se s njim u tome?

– Definitivno su se promijenile neke stvari, sistem vrednosti se drastično promijnio, što je prirodna stvar. Došlo je do ogromne promijene – prvo oko država u kojima živimo pa onda do promjene jednog sistema, vremena. Previše se tu promjena dogodilo da bi na koncu bilo neopaženo i bez posljedica. Promjena je taj naš ulazak u kapitalizam. To su veliki stresovi za jedno društvo pa krvna slika jednog društva više nije ista. Pritom mislim da moralne vrijednosti i na jedan sistem vrijednosti koji je ranije na neki način postojao.

Mi imamo u Srbiji, a čuo sam da je slično stanje i u Hrvatskoj, među tinejdžerima, jako mladim ljudima, velik broj konzervativnih tradicionalista što je iz neke moje perspektive za nekoga tko ima 17, 18 godina 80, 90-tih na zadnjem kraku novog vala i svega što se u muzici i umjetnost događalo osamdesetih u Jugoslaviji i u svijetu, potpuno nevjerovatno. Ali , prosto, to je činjenica.

*Je li razlog tomu i zatvorenost ovih malih sredina, a onda recesija i sl?

– To je činjenica koje moramo biti svjesni. Sve ove naše male zemlje na neki su način zatvorene. Teško je u ovim okolnostima pričati o otvorenom društvu i malo je otvorenih društava uopće u Europi, nije to samo naš problem.

Okretanje regiji

* Mislite li onda da bismo se trebali okrenuti regiji? Primjerice, malo je u Hrvatskoj poznato kako je ljetos na Festivalu režisera u Leskovcu, gdje ste opet dobili nagradu od kolega redatelja, odlučeno kako bi trebalo oformiti Regionalni fond za filmove, radi lakšeg financiranja i širenja filmova po regiji?

– Mislim da je to proces koji se događa prirodno. Ta stvar je vrlo logična jer mislim da svi mi pripadamo istom prostoru, govorimo vrlo sličan jezik ili skoro isti. Što se mene tiče to je isti, ali i što se mene osobno tiče može se zvati kako god hoće, eskimski. To je jedna dobra pretpostavka – sličan jezik i kultura prostora stvaraju prirodnu suradnju. I samo uz malu pomoć ovih naših država to može biti jako dobro. Npr, taj Regionalni fond prvo je fond za pomoć u distribuciji, primjerice ako film „Svećenikova djeca“ imaju u Hrvatskoj veliku gledanost, od oko 100 tisuća gledatelja, a u Srbiji jedva tisuću do dvije tisuće, tu nešto ne štima. A glume sve glumci koje gledatelji u Srbiji prepoznaju što znači da nema razloga da film ne dobije veći prostor. Izuzetak je bila Parada koja je u Hrvatskoj odnijela veliku popularnost. Ali to se dogodi.

Međutim mislim kako je razmjena tih energija jako važna. Političarima treba objasniti kako to nije pitanje politike niti okretanja na jednu ili drugu stranu u političkom smislu. To je samo otvaranje tržišta ljudima koji se bave bilo kojom vrstom kulture i umjetnosti-od filma, kazališta, glazbe, slikarstva.

To je otvaranje mogućnosti da sutra primjerice Leon Lučev igra u srpskom filmu. Kao što Emir Hadžihafisbegović igra u mnogim filmovima u regiji. Mislim kako je to dobro jer imam neku novu energiju i ti novi glumci donesu svježinu. To je nešto što je bilo jako dobro kod jugoslovenskog filma- kada su svi ti filmovi bili bazično hrvatski ili srpski ili bosanski, a imali su ljude sa strane koji su sudjelovali u tim projektima i nije bitno drugačije od današnjih koprodukcija. Ako postoji nešto što je bilo dobro u Jugoslaviji onda je to kulturna razmjena-od Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skopja. To je bila jedna stvar koja je bila protiv zatvorenosti koja je sada pak prisutna i izvan ove regije. Nije to pitanje regija, jer zatvorena su drušva i u Nizozemskoj, Belgiji. To je očigledno jedan fenomen-kako se u političkom smislu granice ruše, tako se na neki drugi čudan način među ljudima te granice grade.

* Gdje se još film „Krugovi“ distribuira danas izvan regije?

– Već je mjesec i pol dana u distribuciji u Rumunjskoj. Sada je u Turksoj, uskoro u Grčkoj. Već se desetak dana prikazuje u Mađarskoj. A 10. prosinca kreće u Francuskoj i Nizozemskoj, a onda od iduće godine i u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim državama.

Rat nije samo naše vlasništvo

* U „Krugovima“ su se mnogi ljudi prepoznali i izvan granica regije?!

– Jeste, to je bilo zanimljivo. Nakon prikazivanja na Festivalu Sundance, prišao mi je jedan vijetnamski veteran i rekao „ to je moja životna priča“. Jer nije rat samo naše vlasništvo. Svugdje po svijetu ima sličnih situacija, posljedice svega toga postoje svuda.

* U Vašim se filmovima („Klopka“, „Žena sa slomljenim nosom“, „Apsolutnih 100“) glumci se ponavljaju. Izdvojite nekog tko vam je posebno drag.

– Volim kombinirati glumce. Imam određeni krug koji onda kombiniram i s kojim volim raditi. I sa kojima pokušavam neke nove stvari i bez mnogo priče dolazim do nekih dobrih rezultata. A s druge strane volim da se u toj priči pojavi netko s kim nisam nikada prije radio i meni je to neka vrsta izazova, potpuno novi čovjek s kojim moram proći proces upoznavanja, traženja, uzbuđenja i straha u zajedničkom radu. Tu su posebni Aleksandar Berček i Leon Lučev, Hristina Popović i mladi Nikola Rakočević.

* Što trenutačno radite i koji su daljnji planovi za Vašu producentsku kuću „Baš čelik“?

– U ovom trenutku malo pauziramo, nemamo previše projekata. Doduše imamo jednu koprodukciju koja mi je jako važna. To je novi film Antonija Nuića,„Srce mesara“. Čekamo još hoćemo li dobiti novac. Nadam se da hoćemo. A imamo i film jednog našeg zajedničkoog radatelja, zagrepčanina Gorana Gajića koji živi već dugo u Americi. Također se radi o koprodukciji. Dio filma će se događati u Beogradu, drugi dio u Sarajevu, a dio i u Zagrebu. To je vrlo ambiciozan projekt. Vidjet ćemo koliko će to sve biti izvedivo.

Civilno društvo