Radi se o energetskoj odgovornosti (efikasnosti), ali ne onoj koja košta, ona koja se propagira i koja traži nove investicije (ugradnja solarnih  uređaja, posebne vrste izolacije i gradnje…), već se odnosi na racionalno korišćenje električne energije u postojećim uslovima.

Siguran sam da bi racionalnim trošenjem električne energije u državnim ustanovama njena potrošnja mogla biti smanjena od 20 do čak 40%,  što na godišnjem nivou iznosi, opet sam siguran, par miliona eura. Naime, svjedok sam (i vi ste svjedoci ako obraćate pažnju na takve „sitne detalje“) da i ljeti i zimi u kancelarijama u kojima su zapošljeni državni službenici i namještenici rade grijni uređaji, odnosno rashladna tijela, a prozori na kancelarijama su, pritom, najčešće non-stop otvoreni. Da smo Švajcarska, pa mnogo jada, stalno sam govorio i govorim.

Kancelarije su mogu i moraju provjetravati – to je činjenica, ali da se provjetravaju cijelo radno vrijeme, to je: i rasipništvo,  i nekultura, i nerazum, i bezobrazluk, i „neprijateljstvo prema državi“- ono neprijteljstvo kojim se olako i pogrešno etiketira dio građana na temama koje nemaju veze sa njim.

Radim u jednoj takvoj firmi, pitao sam neke kolege da li tako provjetravaju svoju kuću kada je griju ili je hlade?  Oni su mi na takvo pitanje obično odgovarali podrugljivim osmjesima.

Mnoga grijna tijela i rashladni uređaji su u institucijama o kojim govorim neadekvatna, godinama neservisirana, „podešena“ da troše više energije nego je objektivno potrebno. Investiciono zanemarljivo malim intervencijama i donošenjem pravila o racionalnom trošenju električne energije njena potrošnja bi se mogla bitno smanjiti, skoro prepoloviti, a da ne trpi: ni radni proces, ni službenici i namještenici. To su velike uštede za budžet tj. korist za sve nas građane koji treba da pazimo, mislimo, i punimo taj budžet. Ova „krizna mjera“ bi trebala biti stalna, i, osim punjenju budžeta, doprinijela bi opštem propagiranju kulture štednje, nerasipništva, bila bi i ekološki korisna. Svi bi od nje imali koristi, niko štete.

Prvi predsulov da službenici i namještenici prihvate takav način ponašanja, osim kaznene politike, je -primjer. A primjer, kao i u svemu, treba da daju njihova poslovodstva i čelni ljudi države.

Ni prvim ni drugim predlogom „kriznih mjera“, nijesam izumio nikakvu „toplu vodu“. Nema građanina koji bi mogao biti nezadovoljan ili negodovati zbog njih, osim povlašćenih funkcionera, direktora, direktorčića i njihovih miljenika – u prvom slučaju. Prije ili kasnije ćemo biti prinuđeni da takve ili slične mjere primjenimo. Što prije to bolje.

Zašto sam uvjeren da prvopredloženu „kriznu mjeru“ neće niko ni pokušati uzeti za ozbiljno – kamoli razmotriti je, a da bi se povodom ove druge mjere mogao naći neko ko će je ozbiljno shvatiti i bar donakle sprovesti?