Piše: Biljana Vankovska

Nedavno sam se našla u jednoj neobičnoj, skoro surealnoj situaciji. Obično sam s druge strane katedre, ali ovog puta sam bila u publici, na javnoj odbrani jednog magistarskog rada, i to baš na mom fakultetu. Posmatrala sam ljude oko sebe i pomislila – kakva je neobična zemlja Makedonija! Toliko je neobična ili, tačnije, bizarna, tako da je ni sama ne mogu uvijek razumjeti, a još manje uspijevam da objasnim kako ovdje stoje stvari svojim kolegama iz REKOM-a. Kako im opisati situaciju koja bi u njihovim zemljama bila i neshvatljiva i apsolutno nemoguća?

Evo u čemu je stvar: kandidat je branio tezu iz oblasti odbrambenih studija (nešto oko strateških opredjeljenja Makedonije i spoljne i bezbjednosne politike EU) i dotle ništa čudno. Ali, kandidat je ministar odbrane. U redu, i to nije neobično. Ono što ga čini neobičnim je činjenica da se radi o čovjeku koji je bivši pripadnik UČK, i još bivšiji dezerter iz redova Armije. Ali, i to već nije nešto što izaziva čuđenje u Makedoniji. U komisiji sjedi jedan bivši ministar odbrane, a u publici ih ima još dvoje drugih, ali i veliki broj vojnih starešina, pa čak i bivši načelnik Generalštaba.

Prije samo desetak godina ovi su ljudi pucali jedni na druge. Sada sve protiče besprijekorno. Kasnije se čak i sam kandidat smijao dok je govorio kako se nije branio ćutanjem (tj. onako kako je prije godinu dana, dok je još bio poslanik, opstruirao donošenje zakona o posebnim pravima pripadnika bezbjednosnih snaga). Pozitivan izvještaj sa odbrane je propraćen aplauzom, pa kao što to obično biva – slijedela su mnoga čestitanja, od dekana pa nadalje, izdašni koktel u auli, i nazdravljanja uz čašicu.

Gleda čovjek oko sebe i pita se kako je ovo moguće. Da li su se ovi ljudi zaista pomirili? Za većinu, ipak, ovo je normalna stvar. Tačno je da je imenovanje Talata Džaferija za minstra odbrane na početku izazvalo nemir, pa čak i proteste sa elementima nasilja (kamenovanje zgrade Vlade). Još tada sam rekla da ne vidim koji su razlozi za takvu reakciju toliko godina nakon konflikta, tj. godina u kojima su u Makedoniji postale normalne stvari koje se ne bi mogle zamisliti u okolnim zemljama.

Činjenica je da je vrh paravojne UČK bio integrisan u vrh političke vlasti odmah nakon konflikta, i to bez diferencijacije, pa su se u tom paketu našli i njen politički i vojni lider (Ahmeti i Ostreni). Od tada, sve do danas, politička stranka DUI (nastala od bivših pripadnika UČK) igra ne samo važnu ulogu u političkom sistemu, nego praktično igra simultanku sa dvije najveće makedonske stranke, jer u albanskoj zajednici istinskog oponenta skoro i da nema. Nakon svakih parlamentarnih izbora, tokom cjenkanja oko formiranja vladine koalicije (koju sačinjavaju pobjednici iz dvije zajednice), DUI uspijeva da dobije koncesije plus. I to je normalno i konsocijaciskom sistemu: to nadmudrivanje etničkih lidera je, ustvari, jedina politika koja se zaista vodi u zemlji.

Da podsjetim, posljednje nešto što je DUI dobila nakon izbora 2011. je bila proširena amnestija koja je obuhvatila i zločine protiv civila. Svi oni koji su tada ćutali, bili na godišnjem odmoru, prešli preko toga ili, eventualno, protestovali (ali zbog ubistva jednog momka od strane policajca, ali nisu vidjeli nikakvu potrebu da se angažuju oko ove odluke i nepravde prema drugim civilnim žrtvama) – sada nemaju nikakvo moralno pravo da se uzbuđuju zbog toga što je mr Talat Džaferi, uz pomoć zakonske akrobacije (tj. preko rupe u zakonu i sa antidatiranjem) unaprijedio u čin majora čovjeka koji je bio na optuženičkoj klupi u slučaju protiv Mavrovskih radnika. Za Makedoniju je tako tipično da se niti u jednoj situaciji koja je produbljivala etničke diobe ili predstavljala skandalozno kršenje prava, pravičnost za žrtve i elementarni moral – nikada nije reagovalo snažno.

Unaprjeđenje Ševalja Etemija nije nikakav skandal. Drugi optuženik u istom slučaju je u vrijeme pokretanja sudskog procesa bio član parlamenta, a njegova stranka je radila sve da osujeti oduzimanje poslaničkog mandata, i to još u vrijeme kada nije bila dogovorena proširena amnestija; ovaj čovjek je sada predsjednik savjeta opštine Tetova. Neki primjećuju da u armiskim strukturama vlada muk! Naravno da vlada, jer tu je opravdanje (civilna suprematija se mora poštovati čak i kada ministar krši zakon). Ali, eto, ćute i u Vladi, i u parlamentu, a ćuti i vrhovni komandant ARM.

Pokušavam da racionalizujem i pitam: а, zbog čega bismo se sada trebali skandalizirati i užasavati? Pa, Ševalj je i dosada bio aktivno vojno lice (kapetan), a osim toga nije ni jedini bivši borac UČK koji je integrisan u armiske ili policijske strukture, u političkom ili operativnom dijelu. Cinik bi rekao da oni rade ono za što su zaista stručni. Oni koji se bore protiv zahtjeva za rješavanje socijalnog statusa bivših boraca UČK i njihovih porodica u svom žaru i ne vide da dok sprječavaju ovaj (sasvim neophodan i neizbježan) proces, ustvari iza očiju javnosti u državne strukture su se uvukli oni za koje bi trebala postojati zabrana zbog sumnje za počinjene zločine. Srećom, Makedonija nije Bosna, pa realno, broj takvih osoba je mali. Ali, ti „najzaslužniji heroji“ su oni koji profitiraju najviše u vrijeme mira.

Kao javna zagovaračica za Inicijativu za REKOM (stvaranje međudržavne komisije koja bi utvrdila činjenice o ratnim zločinima iz 1991-2001, svakodnevno se na jedan ili drugi način bavim ovakvim pitanjima. Lobiram gdje mogu, ali bez većeg uspjeha. Koleginica Nataša Kandić očekuje od mene i od mog saradnika da snažnije animiramo javnost i, posebno, medije da daju podršku inicijativi. Radim ono što mogu, a rezultati su daleko od onoga što ona očekuje, a koje ja priželjkujem. Cilj ove ideje je postidjeti politike i prakse koje su dovele do zločine, ali i stvaranje kulture empatije za stradale.

Priznajem da sam nemoćna i da kolegama iz REKOM-a ne mogu da objasnim da u Makedoniji vlada ne samo amnestija, nego i želja za amnezijom. Svuda, posebno u javnom životu, vlada licemjerje. Kada čujem naive strance kako preporučuju razvijanje razgovora između ljudi iz različitih etničkih sredina, dijaloga, i kulturno ponašanje – dolazi mi da se glasno smijem. Oni bi zaista trebali da vide odbranu magistrature našeg ministra, i možda bi tada razumjeli što želim reći. Kroz REKOM pokušavamo da budemo glas za bezglasne i zaboravljene, а upravo to su i Mavrovski radnici, ali i nestali, zaboravljeni i potrošeni pa odbačeni borci, a najviše od svega nastojimo da vratimo identitet i dostojanstvo poginulima. Ali čak i ja gubim nadu da će se nešto uraditi za njih, jer iza takvih kao što je Ševalj, stoje ne samo pomirene etničko-političke elite, nego i društvena indiferentnost prema ovim pitanjima.

Plašim se da i oni koji ovih dana „sijeku vene“ zbog novog majora u ARM to rade potaknuti stranačkim ili nacionalističkim motivima, a nikako da bi tražili pravdu za Mavrovske radnike. Ovi jadnici su ostali anonimni, zaboravljeni, žrtvovani zbog „mira u kući“, Ohridskog sporazuma i svijetlu budućnost u NATO i EU… Njih se samo povremeno sjete i iskoriste njihove sudbine da bi se probudile strasti.

Ono što me zaista skandalizira je ravnodušnost ne samo kod političara i šire javnosti, nego ona koja vlada među tzv. intelektualcima. Pošto sam bila jedina koja je imala hrabrost da javno osudi način na koji je bio pozdravljen haški osuđenik Tarčulovski i čitava operacija stvaranja heroja od zločinca, sada se pozivam na moje moralno pravo da kažem javno da moje albanske kolege više vole da debatuju oko vlade Gruevskog, nego da malo pogledaju u „svoje dvorište“ i da osude ono što sam ja osudila u mome. Oni ne samo da ćute o svemu što se tiče zločina u kojima su počinioci Albanci, nego mene smatraju provokatorom, nekog ko remeti međuetnički mir.

O medijima ne želim ni da govorim! Dobar dio njih uporno ignoriše REKOM, možda zato što „talasa“ tamo gdje se zaborav shvaća kao mir; zato sam i ja odlučila da ne sarađujem s njima onako kako su dosada naučili kada mi za svaki događaj traže komentar ili učešće u emisiji.

Onima spolja teško mogu objasniti da je Makedonija duboko zagazila u vlastite laži o navodno riješenom konfliktu i o tome da će se ulaskom u NATO i EU riješiti sve samo od sebe. Intelektualna elita, ako je tako mogu nazvati, uspavana je ili duboko partizirana ili odrađuje za etničke lidere. Šta onda očekivati od običnih ljudi na uličnim akcijama? Njima je svega dosta, oni se drže stare i prastare poslovice „pospi to pepelom“ – zaboravi. Nema empatije, nema želje za uznemirenjem zbog tragične sudbine stradalnika. Zato još dugo neće biti ni pomirenja. Ostaće samo hipokrizija. I nepravda.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin