Sjećam se kada su penzioneri imali pristojne penzije i kada su sa mnogo manje godina išli u penziju.

Kada su sva djeca do 18-te godine primala dječije dodatke.

Kada su skoro svi radno sposobni građani išli na posao, kada su radile fabrike, radnici redovno primali svoje plate, kada su zaposlene žene imale pravo da ostanu u drugom stanju i uzmu porodiljsko bolovanje. I kada su zaposleni primila zimnicu, regres, naknadu za topli obrok i prevoz.

Sjećam se kada priprema djece za školu nije bio neki izdatak: kako one djece koja su išla u osnovnu, tako i u srednju školu i na fakultete. Sjećam se i da su neka djeca išla na zanat i školovali se za proizvodna zanimanja, kada svi nijesu išli u menadžere, ekonomiste i pravnike.

Vremena kada banke nijesu bile zakonom zaštićene pljačkaške institucije.

Vremena kada su djeca imala igrališta, fudbalske i košarkaške terene koji su bili besplatni, dostupni svima.

Sjećam se kada su sudstvo i policija bili poštovani i ugledni. Kada je “mito“ doktorima eventualno bio bombonjera, boca loze, rjeđe boca viskija. I vremena kada je uvijek imalo svih ljekova u apotekama – koji su bili besplatni.

Sjećam se i vremena kada je krađa bila opšte osuđivana a lopovi-obično sitni (krupnih skoro da i nije bilo) bili prezreni od porodice i društva, a ne ugledni građani.

I kada je država u kojoj sam živio bila poštovana, stvarni partner i “velikim“ i “malim“ državama i silama, a ne obična marioneta i kolonija. Sjećam se kako je bio cijenjen naš pasoš a mi kao građani poštovani u drugim zemljama.

Sjećam se vremena kada su se gradili a ne prodavali  putevi, pruge, fabrike, luke, brodovi…

Sjećam se i kada je kompletan državni aparat imao nekoliko desetina službenih automobila, obično srednje kategorije, i kada su se oni koristili uglavnom namjenski.

Sjećam se kada sam u prodavnicama mogao kupiti više domaćih nego stranih proizvoda, jer se proizvodilo skoro sve, od tekstila do tehnike i automobila.

Vremena kada ja svaki radnik regularno sticao stan poslije određenih godina staža.

I kada se zapošljavalo po određenim i utvrđenim kriterijuma, kada su postojale rang liste sa određenim, nesavršenim, ali ipak pravilima.

Sjećam se vremena kada mi niko nije ograničavao, niti mogao ograničiti pristup moru i plaži.

Sjećam se vremena skromnosti, požrtvovanja, uzajamne pomoći, solidarnosti.

Sjećam se vremena kada nije bilo sadašnje demokratije – sve je bio komunizam/socijalizam/diktatura. U toj i takvoj diktaturi sam bio relativno slobodan i potpuno bezbjedan na svakom mjestu, mogao sam spavati u parku ili na ulici, i biti siguran kao u svom domu.

Ružna su to vremena bila – bilo je to vrijeme totalitarizma.  Sada uživam u demokratiji: dužan do guše, možda srazmjerno više nego mi je država dužna – ako je to uopšte moguće. Ali sam zato  osvojio slobodu. Slobodu opšteg beznađa.