Nije zgoreg podsjetiti na ovu priču radi onih novinara koji zvaničnicima toliko vjeruju na riječ da ni ne pokušavaju provjeriti da li govore istinu ili lažu, ali i zbog građana i građanki koji takvim novinarima vjeruju.

Poslije tačno dvije decenije, ponovo sam prošle sedmice bio u Tirani.

Prvi put sam u glavni grad Albanije putovao kao novinar dnevnog lista „Borba“ da izvještavam o zvaničnoj posjeti predsjednika Republike Crne Gore Momira Bulatovića. Drugi put na poziv OESC-a na regionalnu konferenciju posvećenu medijima.

Nijesam sačuvao izvještaj koji sam prije 20 godina napisao za „Borbu“, ali jesam tekst koji sam o istom događaju napisao za novosadske „Nezavisne“ pod naslovom „Istina ironičnog prizvuka – Albanija, crnogorski prozor u svijet“.

Pamćenje me još nije izdalo, ali me je tekst precizno podsjetio na ono što smo mi novinari tada ‘popili’ kao zvaničnu verziju Bulatovićevog odlaska u goste kolegi Saljiju Beriši. Bulatović je uoči posjete govorio da je „na saveznom nivou postignut dogovor da Crna Gora pokuša da otvori vrata za dijalog i da se krene putem traženja zajedničkog interesa i normalizacije odnosa“. Novinarima je, u neformalnom razgovoru, tek nagovijestio na koja se vrata mislilo i šta bi kroz njih prolazilo.

„Konstatovali smo da bi bilo sasvim normalno da Skadarskim jezerom plovi brod kao što je plovio prije 50 godina, povezujući Vir Pazar i Skadar“, prenio je Bulatović izvješačima. U svojoj knjizi „Pravila ćutanja“, štampanoj 2004. godine, otkrio je da je u Tiranu išao po gorivo, koje je tada bilo nasušno potrebno Crnoj Gori, kažnjenoj međunarodnim sankcijama zajedno sa Srbijom. Beriši je predložio skidanje „gvozdene zavjese“ i model kako bi Albanija mogla imati koristi od malograničnog prometa koji bi bio u znaku prometa nafte i njenih derivata.

Naravno da je i prije Bulatovićevog otkrivanja stvarne agende njegove posjete Tirani 1993. godine zajedno sa gorivom ‘procurila’ u javnost i istina o ‘istorijskom dogovoru’ lidera dvije balkanske države – susjede, ali nije zgoreg podsjetiti na ovo radi onih novinara koji zvaničnicima toliko vjeruju na riječ da ni ne pokušavaju provjeriti da li govore istinu ili lažu, ali i zbog građana i građanki koji takvim novinarima vjeruju.