Balkanski špijun

by | sep 23, 2013 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Biljana Vankovska

Naslov ove kolumne koji asocira na kultni (jugoslovenski) film, stavljen u kontekstu špijunske afere koja potresa Makedoniju, podjednako kao i dio izjave za medije u kojoj sam upotrijebila izraz „а-la-James-Bond“, teško da će izazvati odobravanje ili osmjeh. I tu ne mislim samo na nadležne „organe“. Čak i najduhovitiji kolumnisti su postali smrtno ozbiljni kada je riječ o nacionalnoj bezbjednosti. Kompetentni političari i analitičari komentarišu sve u stilu „kiše oko Kragujevca“ i kažu da je rano reći bilo što, jer ne raspolažu sa dovoljno informacija.

S obzirom na najavu da suđenje neće biti javno, a da će se čak i od advokata optuženih tražiti bezbjednosni sertifikat (pomisliće neko da Makedonija ima neki tajnu nuklearni program), sasvim je izvjesno da do više podataka mi uopšte i nećemo doći i da ćemo morati da vjerujemo onome što će vlasti dopustiti da čujemo – obično kroz svoje medije i novinare.

Mnogi izbjegavaju i da govore na ovu temu, ma kako ona bila dramatična i važna, što i ne treba nikoga čuditi otkako je ministarka unutrašnjih poslova poručila opoziciji u parlamentu da je svaka njihova kritika na račun policiske akcije sumnjivo bliska reakcijama koje dolaze od susjeda na jugu (koji je naš arhetipski neprijatelj, zar ne?). Оva poruka me je podsjetila na onu koju često upotrebljava i prvi lustrator, koji svaku kritiku na rad lustracione komisije tumači kao siguran dokaz da kod onih sa nečistom savješću postoji strah. Odlučila sam da kažem šta mislim, jer ako prećutim ovako značajan događaj, dobiću etiketu da sam „vmrovka“, ako ga kažem – dobijam etiketu „izdajice“. Mada bi meni najviše brinula optužba da ćutim iz straha…

Mada nisam krivičar po vokaciji, znam dovoljno da bih se sasvim složila sa ekspertima koji kažu da je špijunaža teško krivično djelo, ali i da je izuzetnoi teško dokazati njegovo postojanje. Аli kada imate vlasti koje ne samo da vole dramatična hapšenja sa specijalcima, obično u sitne sate i ispred maloljetnih članova porodice, i koje odmah nakon toga istrče sa spektakularnim saopštenjima o svojim uspjesima u suzbijanju neprijatelja države, sumnja i za ovu akciju je čisto zdravorazumska. Koliko smo puta dosada slušali o tome da raspolažu sa sigurnim dokazima, da su uhvatili prave ljude i da su optužbe čvrste kao stijena, da bi se na kraju sve svelo na izduvani balon i izostala prava sudska razrješnica? Sjećate li se operacije „Monstrum“ (ubojstvo mladića za Uskrs) za koju su govorili da je dio globalnog rata protiv terorizma, a da su počinioci bili dio terorističke mreže trenirane u Avganistanu?

Ima još mnogo afera koje su ubrzo bile potiskivane novima i zaboravljane. A sada kao da su postale sve češće i još se kaže da to nije kraj, nego početak.

I pored povelikog hora onih koji hvale službe što su zaštitile državu ovom „izvanredno sprovedenom akcijom“, u svakom demokratskom društvu bi postojala kontrateža koja bi vukla na stranu ljudskih prava, i posebno prezumpcije nevinosti. I ne znam zašto bi bilo opasno da intelektualac, pravnik ili analitičar pomene tu stranu novčića? Kada portali i pojedinci, pa i sama ministarka, „između redova“ ali dovoljno jasno ukazuju da su kleti špijuni davali informacije službama susjedne države, i to one na jugu, nije uopšte teško izazvati takvu atmosferu u javnosti, iz koje buja želja za kaznom, čak i bez suđenja, brzim postupkom.

Nikome nije do smijeha, аli da ipak podsjetim na dobropoznati aforizam: jedan Makedonac – komita, dva – družina, а tri – družina sa izdajicom! Оvo sada mu dođe ko dokaz o „prokletoj makedonskoj sudbini“. I, naravno, slijedi talas patriotskih izliva i samosažaljenja…

Pošto se u javnom obrazloženju o optužbama na račun privedenih navodi da su odavali informacije o bezbjednosnom sistemu, o međuetničkim odnosima, vehabističkim grupama i sl., nužno je podjetiti da ovo nije vrijeme Hladnog rata, а da je transparentnost u odnosu na postavljenost, opremljenost i organizaciju bezbjednosnog sektora, nešto što se podrazumeva. I bezbjednosne prijetnje su u najvećem dijelu transgranične. Ovo su stvari koje se i bez ikakvih obavještajnih operacija dobijaju na „tacni“, ili se mogu pročitati u „Military balance“ ili u godišnjim izdanjima SIPRI-ja. Svakako, puno tog – sem porno-snimaka. Kada se radi o zemljama koje su članice ili žele postati članice NATO i EU, mjere izgradnje povjerenja su osnova na kojoj se vodi zajednička bezbjednosna (unutrašnja i spoljna) politika. Оsim toga, strane službe (posebno one globalnog policajca), kao što su pokazali Assange i Snowden, odavno znaju i broj veša koji koristimo – i ne samo mi (ako smo im uopšte interesantni), nego i onih od Njemačke do UN-a.

Sjećam se jedne večeri kod stranog diplomate (nadam se da me neće hapsiti zbog nje sada kada je otkrivam) na kojoj se polupijani britanski general (u to vrijeme je predvodio savjetodavni tim NATO u Ministarstvu odbrane i bio „mirođija u svakom jelu“) pred prisutnima hvalio da za 15 minuta može da postroji čitav državni vrh, od predsjednika do ministra. Govorio je još neke stvari od kojim mi je dolazilo da propadnem u zemlju od stida. Naš su bezbjednosni sistem uređivali i plaćenici (MPRI). Kroz godine sam imala prilike da razgovaram sa ambasadorima koji nisu čak ni tražili informacije ili analize, nego su mi „u povjerenju“ kazivali šta su čuli od našeg vicepremijera ili ministra o realnom potencijalu da izbije nasilje kod dijela stanovništva ukoliko spor sa imenom ne bude riješen brzo i zemlja ne uđe u NATO i produži put ka EU. Ono njihovo „u povjerenju“ je svakako imalo za cilj da (mi) pošalje signal koji će me dalje voditi u rezoniranju i pisanju kolumni ili analiza, i koji bi me potstakao da podijelim „informaciju“ što šire.

No, ostavimo strance po strani – to je dio njihovog posla. Ono što me već 20 godina izluđuje je nešto drugo. Kako je moguće da analitičari, urednici, novinari, pa čak i paranovinari (kao onaj tip koji je sada među osumnjičenima, a koji tvrdi da je Toše Proeski živ a na svom portalu sije ogavne stvari, a koga sada neki nazvaju čak i našim Snowdenom, pa ne znaš da li da se smiješ ili da plačeš), javno tvrde da imaju „svoje iztvore“ u strukturama. I niko nije nikada reagovao na to! Utisak je da imate bezbjednosni sistem koji je nalik probušenom buretu iz kojeg curi na sve strane, ali se informacije uglavnom svode na ogovaranja, lične kompromitacije, stranačka prepucavanja i koruptivne dilove. I šta možeš očekivati od sistema koji je u stanju erozije godinama unazad, koji je najurio stručnjake da bi regrutovao svoje lojalne stranačke vojnike, a među kojima ima i takvih koji ni u snu ne bi mogli dobiti bezbjednosni sertifikat, osim žmurenjem na oba oka uz koalicioni sporazum, zato što su prije desetak godina oružjem pokušavali da sruše ustavni poredak?

Evo, i ako me demantuju i eliminišu sve sumnje, ipak je potrebno pogledati i drugu stranu novčića. Otkrivanje ove afere nakon dvije godine praćenja (i vjerovatno posmatranja sa strane kako se glatko odvijaju kriminalne radnje „da bi se skupio dokazni materijal“), nameće pitanje političke i moralne odgovornosti rukovodnih osoba u tim sektorima i institucijama. Zato, čak i ako je ovo sve istina, onda se ne radi o nikakvom uspjehu, nego o kolosalnom neuspjehu ne samo policije, obavještajnih službi, već i najodgovornijih političkih struktura.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

0 Comments

Submit a Comment