Dnevnik Scarface

Jučerašnje večernje vijesti iliti repriza Noći živih mrtvaca potvrdile su moja osobna stajališta o nacionalnoj ne/pripadnosti. Tvrdi se da osjećaj nacionalne pripadnosti proizlazi iz dijeljenja nekih zajedničkih karakteristika s drugim pripadnicima društva u kojem živiš, kao što su jezik, običaji, kultura, svjetonazor, religija i sl. Takva definicija naroda/nacije primjerenija je 18.i 19. st., vremenu urušavanja feudalnog sustava upravljanja i staleškog društva, i uspona nove građanske klase trgovaca i obrtnika koji su, ograničeni sredstvima komunikacije, razvili socijalne veze na točno određenom, ograničenom teritoriju.

Danas nije neobično govoriti materinjim jezikom, a imati jednako, ako ne i jače, razvijene socijalne veze s pojedincima koji govore drugim materinjim jezikom. Mogu dijeliti običaje i kulturu s pripadnicima na drugom kraju zemaljske kugle i s njima komunicirati u realnom vremenu. A o svjetonazoru i religiji da ne govorim. Dakle, ako ne osjećamo pripadnosti određenoj grupi na osnovi navedenih karakteristika, to znači da za nas ne postoje bedemi koji nas determiniraju i ograničavaju. Možemo imati svoju osobnu, malu ”naciju” obitelji, prijatelja i kolega, osjećati ljubav prema određenom zavičaju naprosto zato što nam se na tom prostoru odvija život, a prema materijalnom razvijemo neobičnu duhovnu povezanost zbog ozračja koje na tom prostoru stvaraju ljudi s kojima živiš. A može te vezati posebna spona za neki grad, i razviti prema njemu ljubav, iako se nalazi u drugoj zemlji.

Jučer je izvršeno medijsko, državno i društveno nasilje nad svima koji ne osjećaju domoljublje na mainstream način. Mediji šoviniste i nasilnike pred poreznom upravom u Vukovaru blagonaklono nazivaju građanima prosvjednicima, nove fašiste koji autobusima danas dolaze u Vukovar nazivaju domoljubima, sve kako bi pasivizirali iznošenje u ovom trenutku nepopularnih stavova, oblikovali našu savjest i širili emocije suosjećanja i pijeteta za žrtve rata. Možda apsurdno, ali jučerašnja potpuna nereakcija policije na razbijanje postavljenih ploča s dva pisma, u meni je izazvala veću jezu, bijes i strah od scena pendrečenja i rastjerivanja rulje vodenim topovima. Fotografija zombija nadvijenog nad policijske službenike kako razbija ploču govori više od tisuću riječi – monopol na silu nema policija, vojska, dakle država, već pojedina skupina iz privatne sfere ove zajednice, nedodirljivi brahmani koje smo stvorili, a sada smo njihovi taoci – ”branitelji”. Drugim riječima, mi još uvijek nemamo državu. Ona se tek stvara, a prvi njezini izdanci prepoznaju se u stvaranju porezne discipline ministarstva financija.

Ne mislim da sam stijena zato što ne suosjećam s nasiljem u Vukovaru. Neću i ne želim tolerirati bilo kakvu pojavu, pogotovo ako se radi o fašizmu, koja nema veze sa zdravim razumom. Toliko bijesa, mržnje i nasilja zbog jednog običnog pisma nije politička orijentacija ili svjetonazor. To je društvena bolest koja bi se trebala nastojati iskorijeniti, hladnokrvno i bespogovorno. Trošiti energiju na emocije ratnih stradalnika koji vrše nasilje je potpuno besmisleno i kontraproduktivno zato što niti su svi jednako stradali u ratu, niti svi stradalnici imaju išta protiv ćirilice u Vukovaru, niti su na kraju krajeva svi stradali. Neovisno o ratnim stradanjima, u svakom društvu, to je neizbježno, postoje ljudi kojima je dosadno živjeti spokojno i u miru. Takvi vape za pripadnošću uniformiranoj grupi u kojoj osjećaju veću sigurnost zbog poremećaja vlastite osobnosti, boje se svega drugačijeg, vanjskog, širokog, neobičnog, novog i naprednog. Neprestano traže razlog za sukobljavanje, jer je to najjednostavniji način za samopotvrđivanje. To su današnji vukovarski ”prosvjednici”, ljudi potpuno istog profila i istih sklonosti prije i nakon rata. Rat im je samo alibi, onaj koji je pustio duh iz boce, da bi potencirali vlastitu žrtvu i svoje bijedne i besadržajne živote uzdigli na razinu nacionalnog interesa.

Stoga, nemam ništa zajedničko s vukovarskim nasilnicima. Niti nas prožima isti osjećaj domoljublja, niti je to hrvatstvo (što god to značilo), niti je svjetonazor, niti je kultura, niti bilo kakva empatija. Zašto bih onda trebao razumijeti i shvatiti te ljude kako mi to sugeriraju tzv. novinari?!

Pollitika