Piše: Stanko Radulović

Imao sam nekih 12 godina kada je Dragan Mance eksplodirao i počeo nemilosrdno da rešeta mreže protivnika na Partizanovom putu ka devetoj tituli prvaka Jugoslavije. Golovi protiv Dinama, Zvezde i Hajduka, utrli su put izabranicima Miloša Milutinovića ka tituli, a Manceu u srca navijača sa JUGA!

MANCE I JUG POSTALI SU JEDNA DUŠA, NERASKIDIVA VEZA KOJA TRAJE I TRI DECENIJE KASNIJE…

Golovima protiv Dinama u Maksimiru 1982. godine Mance je ušetao i u dušu malog dječaka iz provincije i ostao u njegovoj najljepšoj uspomeni. Mance je mnogima postao idol za sva vremena, pa i meni, skromnom dječaku iz gradića od 28.000 stanovnika, koji je maštao da ga upozna, dodirne, ili makar prođe pored njega. I kao što izreka kaže, pazite što sanjate i želite, jer se snovi ponekad ostvaruju, a želje ispunjavaju, i moja se želja ispunila. U cijelosti, u još ljepšem sjaju, no što sam smio da sanjam. U avgustu 1984. godine upoznao sam Dragana Mance i shvatio koliko je on veliki čovjek, i istinska fudbalska legenda… Partizan je gostovao u Petrinji, utakmica protiv Mladosti dugo je iščekivana na Baniji, grad se spremao za dolazak dvojice osvajača olimpijske bronze iz Los Anđelesa – Admira Smajića i Ljubomira Radovića, a dočekivao ih je zlatni olimpijac iz Petrinje , rvač Vlado Lisjak. Sve je bilo spremno za veliku feštu, pun stadion, istinski asovi, vrijeme slavlja zbog Lisjakovog zlata iz Los Anđelesa je dodatno uveličao dolazak višestrukog fudbalskog šampiona. Takav događaj nije smio, ali ni mogao da prođe bez mene… Iako sam bio član manjeg petrinjskog fudbalskog kluba, uspio sam da se izborim za mjesto iza jednog od golova i sakupljam lopte, uostalom svi su znali koliko volim fudbal i Partizan, Dragana Mancea… takvu radost nijesu ni htjeli, ni smjeli u Mladosti da mi uskrate.

Stadion je bio pun kao oko, nije mogao da primi sve one koji su htjeli da vide Partizan, Smajića, Radanovića, Mancea, Vargu, Omerovića, Dimitrijevića, Đelmaša, Radovića, Rojevića, Ješića, Kaličanina… i novog direktora kluba Momčila Vukotića, naravno, trenera Nenada Bjekovića. I san se ostvario već na zagrijavanju, utakmica još nije ni počela, a dobio sam priliku da upoznam legendu, istinskog idola. Mance je šutirao Omeroviću i Bjelojeviću na gol. Jedna lopta otišla je visoko preko gola, i izgubila se u borovima koji su se nalazili iza sjevernog gola. Potrčao sam da je pokupim, ali nisam mogao da odolim, umjesto da je odmah vratim čuvenom centarforu, počeo sam da žongliram. Uostalom izazov je bio prevelik, tu loptu prije mene posljednji je dotakao upravo moj idol. Mance je tražio da mu vratim loptu, a ja sam tražio potpis u svesku koja je posvećena Partizanu. “Daću ti potpis i dres poslije utakmice, ako mi odmah vratiš loptu”, kazao je Mance. Poslušao sam i šutnuo legendarnom centarforu loptu, siguran da će obećanje biti ispunjeno. “Prevario te je, nećeš dobiti ništa, eto kakav ti je idol”, tvrdili su drugovi iza gola. Sredinom drugog poluvremena Partizan je vodio sa 3:0, a trener Nenad Bjeković napravio je izmjenu, iz igre je izlazio Mance, a ulazio je Zvonko Varga. Kada se pozdravio sa Vargom, Mance je pogledom počeo da traži nešto iza sjevernog gola, a kada me ugledao mahnuo je rukom. Dotrčao sam do njega u punom sprintu, koliko su me noge nosile, a bio sam zaista brz… Mance je do tada već skinuo dres i tutnuo mi ga u ruke… “Gdje ćeš da ti se potpišem?” “Ovdje”, dodao sam otvarajući svesku u kojoj je već bilo nekoliko potpisa Partizanovih igrača. Mnogi su me poslije utakmice gledali sa neskrivenom zavišću, a prikupio sam i potpise gotovo svih igrača koji su tog dana došli u Petrinju. Osmijeh mi nije silazio sa usana, imao sa dres Dragana Mancea. Dres koji su željeli milioni dječaka u Jugoslaviji bio je moj.

Nažalost, sreća je trajala samo godinu, a slučaj je htio i da tog 3.septembra 1985. godine budem tu negdje, blizu tragičnog događaja. Počinjala je školska godina, a moja generacija putovala je na ekskurziju u Ohrid. Tog jutra stigli smo vozom u Beograd i ispred željezničke stanice čekali autobus, koji će nas odvesti do Kuće cvijeća…poslije čega je trebalo vozom da nastavimo za Skoplje, potom autobusom za Ohrid. Bilo je nešto poslije 10 časova kada je skupini djece, a bilo nas je preko 100 prišao milicajac. “Ima li ovdje Partizanovaca”, upitao je drug milicajac jednog od dječaka. “Ja sam”, uzviknuo sam kada sam čuo šta pita. Lice milicajca se uozbiljilo, dobilo je još mračniji izraz, a onda je izustio rečenicu, koja je promijenila vrijeme. “Poginuo je Dragan Mance! Poginuo je jutros u saobraćajnoj nesreći”, dodao je milicajac i udaljio se u nepuznatom pravcu.

Suze su same potekle, sve i da sam htio nisam mogao da ih zadržim. Plakao je i Danijel Buinac, moj školski drug i Partizanovac. Ekskurzija više nije imala nikakvog smisla. Sve do dolaska u Skoplje potajno sam se nadao da će se desiti čudo, da Mance nije mrtav, da je nekako preživio. Ipak “Sport” je bio nemilosrdan. Crna naslovna strana sportskog lista sa naslovom koji ne ostavlja nikakvu sumnju ugasila je svaku nadu. Legenda je otišla zauvijek u legendu. Prerano. A imao je samo 23 dana manje od 23 godine, i još puno utakmica i golova ispred sebe, neodigranih nažalost…