Piše: Biljana Vankovska

Već godinama, sredina avgusta je rezervirana za kolumnu posvećenu Okvirnom (Ohridskom) sporazumu – o tome šta je donio, a šta je odnio, i kuda iz tog okvira. Prelistavam stare tekstove, tek da zaključim da skoro i da nije ostao aspekt o kome nisam pisala. A generalna ocjena ostaje ista: mada je ovaj sporazum riješio neka važna pitanja o položaju Albanaca, on je otvorio još veće i ozbiljnije dileme o (ne)mogućnosti liberalne demokratije i same političke zajednice. Okvirni sporazum definitivno nije „lijepak“ koji drži zajedno članove zajednice, a koji se u normalnim zemljama sastoji od zajedničkih interesa, vizija za budućnost, pa i simbola. Pitanje je zašto mi i dalje živimo u vlastitim torovima, a opšti (državni) okvir se perecipira kao nešto što guši i steže, pa neki traže proširenje, a drugi poručuju – kome je tijesno neka nađe sebi bolje negde vani.

Ovog puta sam odlučila da se osvrnem na pitanje od kojeg zaista zavisi postojanje političke zajednice, koje je daleko značajnije od članstva u NATO i EU. To je pitanje komunikacije etnosa, odnosno pitanje jezika razumijevanja. Uostalom, i u vrijeme donošenja Ohridskog sporazuma to je bila jedna od najbolnijih tačaka. Od tada su jezička prava albanske zajednice (koja jedina predstavlja više od 20% stanovništva) proširena, pa sе, osim u obrazovanju od obdaništa do univerziteta i u komunikaciji građana sa lokalnim i državnim institucijama, albanski jezik koristi u parlamentu, koriste ga ministri u vladi unutar ministarstva kojima rukovode, kao i u komunikaciji s medijima. Ali, i zahtjevi za njihovo proširenje nisu stali na ovim rješenjima. Albanska elita ne krije da je to sljedeći zahtjev koji će biti isporučen makedonskom stranačkom partneru (ma ko bio) kad dođe vrijeme formiranja vladajuće koalicije. Analiza kako ovo pitanja rješavaju Okvirni sporazum i Ustav je, nažalost, sasvim besmislena, jer okvir je odavno rastegnut i predmet ucjena, a Ustav ne vrijedi ni pet pare kada ne postoji vladavina prava (uostalom, “zakonodavci” vođeni političkim rezonom su amnestirali čak i počinioce ratnih zločina).

Ova kolumna je uglavno upućena Makedoncima, mada se odnosi na sve koji žive u ovoj zemlji. А poruka glasi: učite albanski! Pod hitno! Mlađi, ako ne i stariji. I bez obzira na to šta će se političke elite istrgovati u svojim pregovorima i kakve će zakonske akrobacije smisliti. Lakše je i pametnije nešto preuzeti svjesno, nego to isto prihvatiti kada bude nametnuto „odozgo“ (ili se bar percipira kao ishod političke ucjene). Daleko bolje je da samostalno shvatimo korisnu funkciju jezika, za koga narodna mudrost kaže da ponekad može da lomi i kosti, ali najčešće stvara mostove razumijevanja, nego da se ljutimo kada nam to poruči ambasadorka neke zapadne zemlje, gdje im na kraj pameti nije da uvedu bilingvalnost, ali koja eto sanja san ko da je Martin Luter King u tuđoj državi. Mi imamo pravo na svoju viziju, ali i obavezu da radimo na njoj.

Dugo sam razmišljala o ovom pitanju, a najčešće u toku etničko-političkih nadmudrivanjanja. U društvu koje se od multinacionalnog svelo na binacionalno, sasvim je jasno da se tenzija javlja samo između makedonskog i albanskog jezika (svi ostali su postali čista egzotika, a neki i nepoželjni). Jasno je da su u Makedoniji uvedeni najviši međunarodni standardi po pitanju upotrebe jezika manjina, ali očito problem je kada 25% stanovništva sebe ne smatra manjinom već konstitutivnim narodom. Ovo je dio složene etničke bezbjednosne dileme u kojoj obje strane svoj opstanak vezuju za što širu upotrebu svog jezika, kao da time žele ocrtati granice svoje državnosti.

Nacije što su manje to više insistiraju na tome da je „jezik (je) naša jedina domovina“, a pri tome misle da je ona unikatna i samo njihova. To, svakako, nije istina. Samo na ovim prostorima ona se može sresti od Slovenije do Makedonije. I Albanci jezik smatraju centralnim kodom svog identiteta – što zbog njegove jedinstvenosti, što zbog istorijskih razloga (nemogućnost da se upotrebljava u sferi obrazovanja, još od „turskog“). Druge nacije, čiji su jezici veoma slični, su opsednute razlikama, što manje, to značajnije, i tako zalaze u vrtlog „narcisoidnosti malih razlika“. Razlika između makedonskog i albanskog jezika je ogromna, a opasnost od asimilacije ili nasilne promjene jezičkog koda ne postoji, ali jezik (p)ostaje svojevrski “kineski zid”! Ovdje svako izučava maternji jezik, od obdaništa do doktorata. Naše „domovine“ se udaljuju jedna od druge, postaju sve zatvorenije. Sjećam se scene sa prošlogodišnje prosleve stogodišnjice albanske državnosti: TV novinar pita djevojčicu od 14-15 godina šta to proslavlja i ona mu odgovara na albanskom. On je nakon toga moli da to isto ponovi na makedonskom, a ona se sva postiđena smije i odmahuje rukama: „Ne, ne, ne znam“. Ta mi je poruka ostavila snažniji utisak nego svi dvoglavi orlovi koji su tih dana uzlijetali sa džinovskih zastava.

Pazite, djevojčica nije pokazala odbojnost, nego je jednostavno priznala da ne zna makedonski. Hipotetički, u obrnutoj situaciji, neka stidljiva makedonska djevojčica ne bi znala ni tu kratku rečenicu da kaže na albanskom. Situacija je kristalno jasna: mada mladi Albanci sve slabije govore makedonski jezik (što je vidljivo u svim institucijama, posebno kod šalterskih službi), oni makar i kilavo (još uvijek) znaju ponešto od jezika većine. Kod Makedonaca, vjerovatno njih 99% ne znaju albanski ili znaju tek po neku riječ. Oni ne vide nikakvu potrebu da nauče albanski, čak i u sredinama u kojima su njihovi djedovi znali i albanski i turski. Albanci ne kriju otpor prema makedonskom jeziku, kao i ambiciju da njihov jezik bude izjednačen kao službeni jezik na čitavoj teritoriji države. Tačno je da ga ne izučavaju još od prvog razreda osnovne, zbog jednog smiješnog izgovora da bi im to bila smetnja pri opismenjavanju na maternjem jeziku. (А engleski, naravno, uopšte ne smeta, čak i kada se za to plaća kurs u privatnoj režiji.)

Uvijek kada bih pomenula ideju da Makedonci treba da uče albanski, redovno sam dočekana ili čudnim pogledom ili žestokim protivljenjem, pa i napadima. Problem, dakle, nije u državi i u njenoj obrazovnoj i jezičkoj politici. Odbojnost prema jeziku Drugoga započinje kod kuće, a tek onda se pokazuje javno. (Netrpeljivost prema jezicima je činjenica. Dešavalo mi se više puta da budem nazivana izdajicom samo zato što govorim srpski jezik.)

No, da se upitamo ko je u ovom unutrašnjem natječaju hendikepiraniji? Hajde, razmislite racionalno! Ja se lično osećam strašno inferiorno i bespomoćno kada shvatim da ništa ne razumijem i da moram staviti slušalice pri svakom susretu intelektualaca ili javnoj debati. Nisam ljuta na tu nepisanu praksu u kojoj su se čak i intelektualci uhvatili za svoj jezički identitet kao za svetinju (mada to ne smatram nimalo intelektualnim činom, nego odrazom onog skrivenog nacionalističkog ‘ja’). Ljuta sam na sebe, isto onako kao kada sam prije mnogo godina bila nesigurna u svoj engleski, pa mada sam razumjela sve oko sebe, imala sam problema da se izrazim kako sam htjela (i mogla na maternjem jeziku). Sada su stvari došle dotle da sjedim nasuprot kolegama koji, mada znaju savršeno dobro moj maternji jezik, iz ,principa’ insistiraju na slušalicama i na prevodiocima. Ili, recimo, u TV studiju gostuju dvoje Makedonaca, a voditelj Albanac insistira da vodi emisiju na albanskom (da mu ne bi zamjerili). Kada ja govorim, njima slušalice ne trebaju, pa je sasvim jasno ko je tu neznalica.

Kada bih mogla naći vremena, zaista bih naučila i ovaj jezik, ako ništa drugo, onda iz inata! Da pokažem da mogu i da neću dopustiti da mi neki neuki prevodilac nevješto prenosi šta su rekle kolege, i da ne dopustim političarima da se „vade“ da su ih izvadili iz konteksta. Da su mi djeca mala, učila bih ih onako kako su mene učili u ono vrijeme: da nemam predrasuda i da na jezik gledam kao na alatku koja pomaže da razumijem bajke, pjesme, romane napisane na jezicima drugih u eks-Jugoslaviji. Uostalom, ja sam bez prinude, sama naučila da čitam na srpskom samo zato što je stariji brat donosio iz škole bajke iz čitavog svijeta (u ediciji „Žar ptica“), a da me to nije napravilo manje Makedonkom. (U onoj 22-milionskoj federaciji Albanci su bili manjina, а mi u Makedoniji ih nismo percipirali kao svoje prve komšije, jer smo u bratstvu – jedinstvu imali više izbora.)

Kažu mi albanski prijatelji da je njihov jezik veoma težak i da uopšte i ne pokušavam da ga učim u ovim godinama. Vjerovatno su u pravu. Meni je prioritet međunarodna akademska scena, a albanski jezik mi tamo ne pomaže. Ali, ako se uči od malih nogu, kroz igre, pjesmice, slikovnice, svaki je jezik lak za učenje. Djeca imaju izoštreno čulo sluha, što je najvažniji uslov za učenje stranih jezika. Zašto ne bismo to iskoristili? Za početak, sve se ovo može njegovati na neformalna i neobavezujući način. Sve dok djeca ne postanu plijen naših predrasuda, nepovjerenja, pa i netrpeljivosti, to je još moguće učiniti. Nažalost, Makedonci i dalje slave 24. maj više kao vjerski praznik nego kao dan sveslovenskih prosvetitelja Kirila i Metodija. Ove godine je dan bio obilježan i skrnavljenjem Muzeja albanske pismenosti. To me je podsjetilo na jedan drugi tužan primjer, na borbu protiv upotrebe srpskog jezika i ćirilice u Vukovaru, jer se oni poistovećuju sa ratnim zločinima. Kao da su oni koji su ubijali bili primjer obrazovanih ljudi… Zlo nije nikada u jeziku, bio on njemački, japanski, arapski, ili neki drugi; zlo je u onome za šta se on koristi – za zbližavanje i razumijevanje ili za mržnju i ograđivanje od drugoga.

Ova je kolumna moj doprinos javnoj debati na ovu temu, a nadam se da će sada moj primjer slijediti i neki albanski kolega koji će objasniti „svojima“ zašto je važno da znaju makedonski jezik. Bez lingua franka-e ne može biti ni političke zajednice, pa vi sada vidite gdje leži ključ opstanka ove države.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin