Oko 30 članova Facebook grupe “Protesti”, nezadovoljni trenutnom političkom i ekonomskom situacijom, okupilo se na Trgu republike u Podgorici.

Organizatori su kazali da očekuju veću podršku građana nakon 19 časova, “kad zahladi”.

Saopštili su i da očekuju da im se mladi priduže kasnije, “budući da je petak, i da će vjerovatno izaći u grad”.

…

Putujuci stopom po Crnoj Gori, svakodnevno slusam ljude koji su protiv ove vlasti, koji su orni da promijenje nesto. Po drustvenim mrezama sve vrvi od komentara da je dosta bilo, da je vakat da se micu iz svojih stolica ljudi koji nas vode u propast. Koga god sretnem, svi govore mahom isto, i to me na tren obraduje. Onda pogledam malo bolje (imam nekih problema sa vidom, pa mi treba malo vise da lociram odredjene stvari), i shvatim da sva ta prica i zelje iskazane njome ostaju da vise negdje u vazduhu, cekajuci da ih neko pokupi. Razumljivo je da se ljudi plase. Ono sto je nerazumljivo je upravo sto se drzimo tog straha kao pijan plota. Oslobodimo se.

Ovaj ljubavni trougao izmedju vlasti, opozicije i naroda traje predugo. Cak bi i “Televisa” odbila da snima toliko epizoda ove sapunice. Jeste da tu ima nevjerovatnog materijala, ali, slozicete se – odavno je postalo zamorno gledati svakog dana dogadjaje projektovane po istom sablonu. Naucili smo vise DPS-ovski jezik, premnogo je u upotrebi, vakat je da progovorimo svojim, kako god se on zvao. Udavise nas  ljudi koji ne pripadaju ovoj zemlji, ljudi koji su dosli da haraju, ljudi koje ni najmanje ne zanima sto ce biti sa zemljom koju vode. Da li uopste da ih nazovemo ljudima? Meni oni vise lice na likove iz nekvalitetnih filmova, kojima se – eto – pruzila sansa da se pojave na nekom ekranu, pa su pukim slucajem ostali tu gdje su se nasli, jer imaju neki  nazovi auditorijum. Nama ostalima kao da se cini da ih moramo gledati, jer , na primjer, RTCG ne prikazuje nista drugo. To sto pojedini gase svoje televizore, ne znaci da pomenuti likovi nestaju.

Necu pominjati nedjela koja se dogadjaju na svakom koraku – svi smo ih svjesni, samo cu pitati koliko smo umorni od istih? Koliko smo bijesni? Ogorceni? Koliko smo spremni da ih svedemo na mínimum?

Jesmo li uopste spremni da izadjemo iz svojih mracnih, budjavih i hladnih rupa na svjetlo? Jesmo li spremni upaliti to isto svjetlo u tim istim rupama, pa ako nema struje – imamo svi za po tu svijecu i sibice (romantika, ej!), obezbijedili nam vladari taj luksuz.Doduse, ne znam sto bi se desilo ako bi se nesto zapalilo, imajuci u vidu da cesto nemamo vode. A i sto ce nam voda? Nijesmo, valjda, zedni? Poslije cega bismo bili, kad rijetko i jedemo.  Sto ce nam hrana, ne trosimo se ni na sto – niko ne radi. Treba dati sve to ovima koji rade na prosperitetu nase zemlje, ubise se ljudi od posla. Zao mi je sto onog dana na Cetinju poslije Marsa protiv mafije potamanismo one silne priganice, samo smo prenapumpali stomake i otezano disali. I ovako su nam omce uzane oko vrata, slabiji je dotok vazduha, mozak spava – zato valjda i prepustamo ovima sposobnijima, ucenijima i snalazljivijima da misle umjesto nas. I tog tereta su nas oslobodili, zavazda im hvala, nikad im to vratit ne mozemo.

Nego, o cemu ono poceh pricu? Prosto se pogubih od ovolikog dobra. Aham, da! Promjene…  Sto ce nam, koji krasni? Mi smo izdrzljiv narod, mozemo ovako jos sto godina. Mozda i koju preko, zavrsice nam to neko preko veze.

Nego, da se fokusiram na danasnji dan (svjetski dan muzike). Danas, 21. Juna, dolazim na Trg Republike. Danas dolazim zbog onih koji mi kroje zivot kako njima odgovara, da im ponovim ko su i  sto su, da ih podsjetim da sam slobodan gradjanin, da je ovo moja zemlja, da im porucim da cu biti tu da im visim nad glavom, da necu odustati.

Dolazim zbog gradjana, da im pokazem da je mladost u prvim redovima, boreci se da donese promjene;  da im zatrazim podrsku, da probudim u njima zelju da se pobune. Dolazim da pokazem da nema potrebe za strahom. Da pokusam inspirisati ljude da se pokrenu. Da podrzim sve ljude koji ce se sjutra okupiti. Da podrze i oni mene.

Pojavicu se sjutra na skupu da porucim medjunarodnom faktoru da ne podrzavaju diktaturu, pljacku, dovodjenje gradjana do prosjackog stapa. Da ne podrzavaju simuliranu demokratiju. Da prestanu razvijati odnose sa kriminalnom i korupcionaskom politickom i biznis elitom u Crnoj Gori.

Dolazim zbog svih hrabrih i cestitih ljudi koji su radili i rade sve sto je u njihovoj moci da dodje do smjene ove beskrupulozne vlasti.

Dolazim jer je to moje pravo, moja obaveza, moja zelja. Dolazim jer zelim slobodu.

Ja sam na Trgu. A ti?