Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je zajedno s građanima bio na protestima, Enver Kazaz, za Dane kaže da bi on volio da protestanti artikuliraju sljedeće zahtjeve: ukidanje profesionalnog statusa svim paralamentarcima i parlamentarkama u BiH, smanjivanje plaće za 50 posto, oduzimanje prava na takozvane mirovine odnosno penzije po povoljnim uvjetima i to retroaktivno i da od svih parlamentaraca, u svim parlamentima, traže kolektivno podnošenje ostavki budući da ti ljudi, ali doslovce sve i jedan, nisu sposobni da vrše elementarne osnove svog posla. Jer, radi se o ljudima koji su poput vampira dugo živjeli na krvi građana ove zemlje

DANI: Gospodine Kazaz, šta mislite, šta je postignuto protestima ispred Parlamenta BiH?

KAZAZ: Ni današnjim ni prethodnim protestima nije postignuto puno. Ako možemo govoriti o nekom bitnom rezultatu protesta onda možemo reći da bosanskohercegovačko društvo iskušava model takozvane direktne demokratije i pritiska građana na političke oligarhije koje u BiH, ne da ne vrše posao za koji su izuzetno dobro plaćeni, nego se trude svim silama da BiH učine nemogućim mjestom za življenje. Taj minimalni rezultat, navikavanje na taj model takozvane direktne demokratije, mogao bi rezultirati nečim ako bi protesti bili dobro usmjeravani od organizatora i dobro vođeni preciziranjem zahtjeva i buđenjem socijalnog bunta.

Ovog trenutka možemo reći da su protesti za bosanske uvjete visoko civilizirani i da su pokazali visoku razinu demokratske kulture, ali i da se može osjetiti nedovoljna koordinacija organizatora protesta, u smislu artikuliranja političkih zahtjeva. Međutim, sa ovim protestima bh. društvo je, na neki način, prešlo iz stanja konsenzusa nacionalističkih političkih oligarhija u stanje mogućeg konsenzusa građana o kvaliteti života unutar žestoko podijeljenog društva, unutar žestoko podijeljene države i unutar neoliberalnog ili tajkunsko-vampirskog kapitalizma kakav je prisutan u BiH.

DANI: Spomenuli ste zahtjeve koji su postavljeni pred vlast. Zar oni nisu vrlo jasni i precizni?

KAZAZ: Zahtjevi o JMBG, odnosno o hitnom donošenju tog zakona, samo su jedna kap u moru teških i strašnih problema koji su prisutni u ovoj zemlji. Oni su, tako da kažem, inicijalna kapisla, ali se iza tih zahtjeva krije zapravo neka vrsta pitanja o tome kako BiH treba da bude uređena. Zahtjevi građana su sasvim opravdani. Međutim, ozbiljno pitanje je ovo: da li političke oligarhije koje zabranjuju liječenje beba, zabranjuju zapravo da te bebe budu zaštićene i u pravnom i u zdravstvenom smislu i u svakom drugom pogledu. Da li su ti zahtjevi građana usmjereni na pravu adresu?

DANI: Ako Parlament BiH nije prava adresa, ko jeste?

KAZAZ: Zapravo, mogli bismo reći ovako, da su parlamentarci BiH, da su članovi Vijeća ministara, praktički sudjelovali u nekoj vrsti ubistava bosanskohercegovačke djece. Kad to kažem onda podrazumijevam sljedeće: da oduzimanje prava na liječenje podrazumijeva sudjelovanje u tihom ubistvu građana, odnosno novorođene djece u BiH. E sad, ko je prava adresa?

Odavno je jasno da u BiH vlast nije u institucijama sistema nego u rukama političkih elita, odnosno u partijama. Prava adresa jeste promjena modela politike u BiH. Znači da se ne protestira samo pred Parlamentom nego da se pred Parlamentom pozivaju na odgovornost predsjednici političkih partija i elite koje upravljaju političkim partijama. A to znači da bismo na ovim protestima morali imati artikulirane zahtjeve koji će u BiH izvršiti korjenitu promjenu modela politike. Ona ne smije više biti liderokratska, ona ne smije više biti partitokratska, a uz to uz ove zahtjeve o matičnom broju građanina idu socijalni zahtjevi, jer BiH je socijalno potpuno devastirano društvo, i idejni zahtjevi koji bi mogli da se iskažu kao zahtjevi potlačenih masa i morao bi da ide niz vrlo artikuliranih zahtjeva studenata i mladih, i tako dalje.

Zato se može konstatirati da je priča o matičnom broju i priča o malim bebama, koje nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu, potakla neku vrstu građanske odgovornosti. Međutim, budući protesti kojima će se razvijati model direktne demokratije će zavisiti od samih organizatora protesta i od toga kako će oni definirati svoj pogled na BiH. Danas sam (protesti u utorak, 2. juna, prim. aut.) vidio da su na plakatima samo neki političari. Radi se o tome da bi ovi protesti mogli da se posluže modelom slovenskih. Tamo su protesti bili usmjereni protiv svih političkih elita i ovdje bi stvarno morali da budu usmjereni protiv svake partijske elite, a ne samo protiv parlamentaraca na razini BiH. Protesti bi morali da budu i ispred kantonalne i ispred Federalne vlade i ispred SDP-a i ispred SDA, i tako dalje.

DANI: Da, ali mi govorimo o građanskoj odgovornosti. Građani su pokazali da su zreli, pokazali su da su legalisti i da dolaze na pravo mjesto. To što bh. političari nisu legalisti i što su izuzeli moć iz Parlamenta, zar sada, kada bi građani pristali na to, zar to ne bi bilo pristajanje na njihova pravila igre i ponižavanje građana da idu pred SDP, SDA… da traže promjene kad imaju Parlament?

KAZAZ: Ne mislim da protesti trebaju biti bukvalno ispred zgrade SDP-a, mislim na model artikuliranja političkih zahtjeva. Naime, ako je u BiH od rata na ovamo proizvedeno 80 milionera onda je u pitanju, naravno, proces privatizacije, odnosno, kvalitet te privatizacije i proces prisvajanja društvenog bogatstva od strane onih koje su instalirale političke partije. Takav zahtjev bi demaskirao političke partije, recimo, konkretno SDA i SDP i SBB koji daju podršku demonstrantima, mada ih je, pouzdano znamo, policija tukla nakon one noći u kojoj je blokiran parlament, iako je ministar sigurnosti obećao da policija neće tući svoje građane. Trebalo bi pitati ministra sigurnosti koliku silu je upotrijebila policija i koliki broj je povrijeđenih ljudi od strane policije bio te noći.

DANI: Dakle, Vi mislite da bi, ustvari, građana trebali proširiti listu zahtjeva?

KAZAZ: Ako budemo imali situaciju da Parlament usvoji zakon o matičnom broju do 30. juna i da se život u BiH nastavi kao i do sada, onda bi to značilo da su ovo jednodnevni protesti i da krizu i probleme u BiH rješavamo matičnim brojevima. Upozoravam da vođenje građana u model direktne demokratije podrazumijeva mnogo veću razinu odgovornosti onih koji organiziraju proteste.

DANI: Da u idealnim uvjetima, ali kako da očekujemo da do 30. juna bude usvojen zakon ako već dobivamo najave političara iz RS-a i HDZ-a da njihovi parlamentarci više neće dolaziti u Sarajevo, jer je “nesiguran” grad?

KAZAZ: Nije svejedno da li mi govorimo o zemlji potpune krize ili zemlji koja ima, tako da kažem, visoku demokratsku tradiciju. Ovdje se radi o paradigmatskom trenutku jednoga društva. U ovom trenutku bi moglo biti rješenje, ako se na pravi način osmisle ti zahtjevi. Moguće je da građanski pritisak bude kontinuiran i zato govorim o proširenju liste zahtjeva. Međutim, u BiH u ovom trenutku rađa se nova politička kriza koju proizvode secesionistički politički elementi, pa su dva HDZ-a danas (utorak, 11. juna, prim. aut.) imala, da tako kažem, koordiniranu akciju. Milorad Dodik proglašava Sarajevo nesigurnim gradom. Bevanda i Dragan Čović, kao idealni velikosrbi u BiH, demoniziraju Sarajevo na način na koji ga je demonizirala Srpska pravoslavna crkva i režim Slobodana Miloševića i tu se krije pravo lice te politike.

Može se reći da dva HDZ-a suštinski vode antihrvatsku politiku i antibosansku politiku i koristit će svaku priliku da proizvedu krizu. Suština je to da su ovi današnji protesti demaskiranje svih političkih partija u BiH, kako onih secesionističkih tako i onih tobože bosanskih. Zato bi protesti trebali biti u maksimalnoj mjeri lišeni dnevnopolitičkih zahtjeva i zato bi morali precizno ukazati na adrese protiv kojih se bune. I zato moraju biti obuhvaćene, ne samo Parlament BiH, nego kompletne, odnosno sve razine vlasti. Dobit ćete paradoks da će ovi protesti poslanice SDP-a, poput gospođe Čemalović iz Bihaća, koristiti za tobože ženska prava, da traži feminizam na SDP-ov i tradicionalni bosanski način i da ćemo onda govoriti o pravima beba, a nećemo govoriti o pravima rudara, pravima studenata, i tako dalje. Takva vrsta manipulacije protestima također je opasna, kao što je opasna ona vrsta manipulacije protestima koja dolazi iz zombiranog karadžistana, odnosno zombiranog tuđmanistana, tj. iz HDZ-ovog i SNSD-ovog vampirskog uporišta u kabinetu Milorada Dodika.

DANI: Zar nije podjednako opasna i manipulacija stranaka iz Sarajeva kroz podršku građanima koji demonstriraju? Šta znači podrška onih koji su u vlasti i koji su i odgovorni?

KAZAZ: O tome i govorim. Jer te stranke su od 2010. godine do danas u političkom ratu na život i smrt i sada koriste proteste da krivicu svale na stranke izvan takozvanog bošnjačkog korpusa. A proizvođači krize vlasti u Federaciji koriste priliku da se pojave, da tako kažem, kao nevini i čisti pred licem bh. javnosti, a radi se o najgorem političkom hoštapleraju, političkom primitivizmu, klijentelizmu, partitokratiji i narcističkoj liderokratiji oličenoj u čovjeku koji se zove Zlatko Lagumdžija. Zbog toga demonstranti, odnosno protestanti, moraju artikulirati tip politike, tip demokratije koji žele kako bi mogli u kontinuitetu da vrše pritisak na političke oligarhije.

DANI: Na protestima su penzioneri govorili o svojim problemima, poljoprivrednici o svojim, taksisti o svojim, radnici GRAS-a o svojim, studenti, radnici… Dakle, oni su svi došli da daju podršku Zakonu o matičnim brojevima, ali su svi govorili i o svojim problema.

KAZAZ: Ta činjenica može da obraduje i može da nas vodi ka pravilnom artikuliranju niza zahtjeva građana, kako socijalnih tako i usko profesionalnih, tako i onih koji se tiču ekonomskog razvoja, i tako dalje. Vrlo je važno imati u vidu sljedeće. U zemlji instrumentaliziranih sindikata, u zemlji političkog klijentelizma, vampirskog oblika kapitalizma, u zemlji ekstremnog oblika nacionalizma plus nacionalizma koji je instrumentaliziran kao, tako da kažem, pljačka vlastitih građana, takve vrste akcija mogu biti ohrabrujuće. To je ono što budi trunku nade u ovom trenutku. Vrlo je važno imati u vidu još jedno, Sarajevo je inače grad koji se ponašao narcistički u odnosu na druge gradove kao neka tobože metropola. Dugo godina je taj grad spavao, ovo je trenutak u kojem su građani tog grada pokazali da ipak nisu zaboravili neke civilizacijske vrijednosti i na tim civilizacijskim vrijednostima s ovim protestima treba im čestitati.

DANI: Kako komentirate ponašanje i poruke parlamentaraca koji su sjedili po klubovima i po kafanama u Parlamentu u četvrtak kad je zgrada bila blokirana? Nisu se ni potrudili da bar pokušaju riješiti problem, ali su pozivali policiju da ih oslobodi jer su “taoci”.

KAZAZ: Treba imati u vidu da od 2010. taj Parlament ne radi uopće svoj posao i da je on u konstantnoj blokadi. Treba imati u vidu da su parlamentarci doslovce svi vrlo licemjerni i koristoljubivi ljudi i da njihove manipulacije tim čuvenim četvrtkom jesu, zapravo, ono što proizvodi osjećaj debelog gađenja. Kako kod parlamentaraca iz, kako to oni vole reći reda bošnjačkog, tako i kod parlamentaraca iz reda srpskog i hrvatskog naroda.

Ta vrsta protesta u kojem je njima da tako kažem “ukinuto pravo na slobodu kretanja” nije ništa drugo do mali sitni odgovor na ukinuto pravo na slobodu zdravstvene zaštite bebama kojima je ona najpotrebnija. I manipulirati vlastitim, kako to oni nazivaju zatočenjem u tom trenutku, oblik je najvećeg gadluka kojem čovjek može da prisustvuje.

Ja bih volio da demonstranti artikuliraju sljedeća tri zahtjeva: ukidanje profesionalnog statusa svim parlamentarcima i parlamentarkama u BiH, smanjivanje plaće za 50 posto, oduzimanje prava na takozvane mirovine odnosno penzije po povoljnim uvjetima i to retroaktivno i da od svih parlamentaraca, u svim parlamentima, traže kolektivno podnošenje ostavki budući da ti ljudi, ali doslovce sve i jedan, nisu sposobni da vrše elementarne osnove svog posla. Radi se o ljudima koji su poput vampira dugo živjeli na krvi građana ove zemlje.

DANI: Prelazak iz demonstracija u revoluciju?

KAZAZ: Revolucija nije moguća u BiH, mada ne bih isključio da postoje političke ideje koje bi vodile ka revolucionarnom preobražaju društva. Moguć je ovaj model direktne demokratije i moguće je da se u zemlji nezavršenog rata pojavi ono što nagovještavaju ovi protesti, konsenzus građana BiH o kvaliteti vlastitoga života, a potvrda takvog konsenzusa dolazi iz toga da smo to vidjeli u Sarajevu, a vidjeli smo i ljude iz Banja Luke, kao i da su u Mostaru građani Mostara davali podršku demonstrantima, i tako dalje. I još nešto, konsenzus u BiH nije moguć unutar tri nacionalističke elite, uključujući i tobožnji Zlatkov multietnički SDP, ali je moguć zaista kapilarni konsenzus iz životnih praksi od strane građana BiH i to ovi protesti potvrđuju.

DANI: Još jedna stvar vezana za one koji su bili zatočeni u Parlamentu BiH. Dan poslije neke uposlenice su se žalile da su bila ugrožena njihova ljudska prava jer su i one majke.

KAZAZ: Kvazifeminizam prisutan u BiH, onaj depolitizirani, onaj karijeristički, onaj koji zapravo žene ističe kao nekakvu tobožnju vrhunaravnu vrijednost, nije ništa drugo do najrigidniji oblik kleropatrijarhata i takve osobe koje su se žalile na to, te kleroparijarhalne klijentelističke osobe nisu ništa drugo do obične glupače.

DANI: Mislite li, s obzirom na to da ranije nije bilo ovakvih protesta, da bi ovaj protest, u nekom psihološkom smislu, građanima napokon trebao pokazati da su oni ti koji mogu i trebaju mijenjati kako sadašnjost tako i budućnost?

KAZAZ: Upravo zato govorim da je nužno proširiti listu zahtjeva i da ne treba stati samo na Zakonu o jedinstvenom matičnom broju. Bosanskohercegovački politički vampiri su se uljuljkali u tome da su građani apatični, da nemamo nikakve vidove građanskog otpora, da će oni svojim nacionalizmima prikriti svoj enormni lopovluk i enormno bogaćenje i sad su se odjednom svi osjetili slabima. Dodikov režim kojeg je Nikolić očito pustio niz vodu, Čovićevi lopovluci, marifetluci koji očito ne mogu više proći u Zagrebu i ova ekipa iz Sarajeva koja je na kvaziturskom osjećaju gradila dugo rigidni oblik bošnjačkog identiteta, svi oni su uvidjeli da je moguće da ih građani pometu sa ulice i, da tako kažem, kao zadnji otpad šmrkovima i odnesu u Miljacku da oteku tamo gdje im je i mjesto.

BH dani