Pokushacu biti vishe dosadan nego li zanimljiv, i vise realan no lazhno interesantan, vishe sluchajan no namjeran ( … prolaznik je li . . . ). Jer je zbilja uzaludno pretvarat se i vazda za repom ic’ ( sushtinski je svejedno je li rep tvoj ili tudji, bitno je ne bit previshe opterecen istim), kad se vise ne zna idesh li ti za repom ili on za tobom.

Wag the doG?  – zashto pas mashe repom? Jer je pas pametniji od repa. Kad bi rep bio pametniji od psa, rep bi mahao psom. Naravouchenije – pazi samo da se ne zagubish. Ako mo’sh, naravno. . .

Knjigu pishem zhura Vukashine ( da znam shta cete reci, trauma iz detinjstva ) iz jednog prelijepog, bogatog i nadasve specifichnog brdovitog mjestashceta u srcu Italije.

Krajnje je zanimljivo kako odje vecina dijeli Italiju na jug i sjever, nerazvijeni i razvijeni dio, bash odje nedje ispod ovog mjesta dje zavrshava Romagna i pochinju Marche. A sigurno ne biste vjerovali, prije no sopstvenim ushima chujete ,kol’ko razlika postoji u akcentima, dijalektima i obichajima na ovom mjestu  (odje se mijenjaju akcenti bukvalno svakih 30 km).

Nalazimo se na tridesetak kilometara od Republike San Marino i nekih petnaestak od Riminjskih plazha (ne znam da li ste znali da je Rimini jedno od najpoznatijih italijanskih ljetovalishta i pomama za istim medju rusima, holandjanima, njemcima i ostalim, datira josh od ko-zna-vaj-kada) na brdashcetu okruzhenom prelijepim vinogradima,

I isto tako nevidjeno odvratnom klimom (odje zimi ti se ladno mozhe desiti – na stranu kakvi lijepi snijezhni dani – da od jebene magle i hiper-vlazhnosti koja traje 2,3 mjeseca, fizichki ne vidish choeka pred sobom, mozak ti tehnichki otekne, ostane samo chista mehanika).

Ova samostalno (ne)zavisna i nichim izazvana 65% samoodrzhavajuca  i od strane vlade Italije nepotpomognuta grad-drzhava postoji josh od daleke 1978. godine. Osnovao je jedan nadasve simpatichni, debeljushkasti i brkati cho’ek, pun zhivota i radosti, ljubitelj konja i vina, sa par svojih prijatelja vidjevshi i sazhalivshi se na mnoge ljude kako bauljaju po Riminiju besposleni, jadni i chemerni, pjani i ko-zna-kakvi, mucheni i napaceni, bez idje ikoga, suocheni sa sopstvenom bespredmetnoshcu i bezvoljom, rvajuci se sa svakodnevnicom.

Doveo ih je odje na ovo mjesto, njih 5,6 sa par kamp kucica, sagradivshi pokoju baraku, organizovavshi najpotrebnije stvari za zhivot i tako je pochelo.

Sada je to neka sasvim druga pricha. Danas San Patrignano je najveca i najuspjeshnija komuna za odvikavanje od droge i alkohola (a i josh ponechega) na svijetu. U njoj danas zhivi i radi, spava i sanja, kotrlja se, plache i smije, trenutachno nekih 1300 ljudi (tu treba dodati i nekih stotinjak vanjskih radnika bez kojih administrativno i organizativno, pravno i sve-shto-ide-uz-to, komuna ne bi funkcionisala bash), smjeshtenih u 50ak razlichitih sektora i radionica, i dolaze iz svih mogucih krajeva Italije. Isto tako odje zhivi i nekih stotinjak stranaca iz 28 razlichitih drzhava svijeta.

Ovo je bash oficijelni info, iz prostog razloga shto prije nekih mjesec dana smo ugostili na doruchku generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija BanKiMun-a (na pola sata bukvalno jer se zhurio za Madrid a sishao je sa San Marina i u teoriji uopshte nije trebao ni svracati u Italiju, no ga je gospodja Letizia Moratti dovukla odje ne znam ni kako) i potpisnik gore-dolje pomenutih redova je doruchkovao za istim stolom i usput razmjenio dvije tri rijechi snjim– ‘’ooo , bash sam bio u Crnoj Gori prije nekog vremena, jako lijepo mjesto ‘’ – ‘’da znam‘’ (naravno nisam tako odgovorio ali mi je malo falilo ) i chlanovima njegovog kabineta, medju kojima bjeshe i jedna hrvatica koja radi tamo masu godina. Bilo bi to sve lijepo da se zavrshilo tu, medjutim od mene i mog ‘’americhkog druga’’ se zahtjevalo da i neshto kazhemo kao dobrodoshlicu Generalnom Sekretaru. I pra’o da vi rechem ne bi lako prichat ispred 1000 ljudi i u ime istih tih hiljadu, koje je li ustvari predstavljam. Mislim da sam se malo puta tako uzbudio kao to jutro.

Mada i taj broj ljudi u programu varira na mjesechnom, a bogami i nedeljnom nivou. Ljudi idu doma, zavrshenog programa; ljudi idu doma jer ne mogu vishe izdrhzat “ovo odje“ (“a shto bi ? biju li vas tamo?“) ; ljudi bjezhe, dolaze, odlaze, umiru, radjaju se. I tako u krug. U toku postojanja ove komune  20ak hiljada najraznijih ljudi je zavrshilo 4godishnji program i danas je zdravo i dobro, zhivi i radi, ima poslove, zhenu, djecu . . . Normal every day life, you know. . .

Procent uspjeshnosti komune je nekih 75%, naravno varira ali je i najveci na svijetu. Zasigurno nije najstarija komuna na svijetu ali je svakako najveca i najuspjeshnija. A i s najduzhim boravkom, nekih 3,5/4 godine najmanje, mada se dosta ljudi i zadrzhi duzhi period ovdje, raditi neshto za komunu, u kancelarijama ili ti pak sektoru u kojem su proveli cijelo vrijeme (odje zvanichno postoji neshto vishe od 40ak raznih radnih sektora i radionica u kojima se radi non stop neshto). A kako je odje vrlo popularno zavrshiti turistichki ili dizajnerski fakultet tj. vishu shkolu, svi ti koji se odluche ostati, realno su povezani ili sa San Pamarketinshkom agencijom – SPAD ili restoranima San Patrignana  VITE tj. SPACCIO.

Chisto da se razumijemo, odje se ne zavrshava shkola tj. fax kao u normalnom out side svijetu jer praktichki  3,4 godine komune potroshit na shkolu bilo bi malo previshe. Tako da je taj tip ‘saobracaja’ odje regulisand rukche. Posle dvije godine komune recimo mozhesh pitat za ‘dozvolu’ ako zhelish uchit’ shto i za dvije godine tj. 4 semestra, zavrshish cijeli fakultet, na ubrzani ali i regularno legalan nachin. Naravno za one shto nemaju zavrshenu chak ni srednju shkolu, pomogne im se, da barem nekakav stepen edukacije ima mucheno cheljade. To je jedna jako bitna stavka u svom ovom procesu rekuperacije. Edukacija all around na svim mogucim nivoima.

A i sve to naravno opet zavisi i od ljudi. Posle svega mnogi se nemaju ni chemu ni kome vratit ‘u svoj rodni kraj’ (ok, ne bih pak da zvuchim odvratno bjelodugmetashki perfidno nastrojen ali na kraju krajeva je tako) a neki drugi opet imaju tatu, mamu, strica, tetku, ovoga onoga, sa kakvom radionicom ili firmom, te tako da posle ovog specifichnog 4godishnjeg chistilishta (nije ni Dante za dzabe) nije teshko otisnut se ‘vani’. A za druge nije lako bogami.

Najbitnije je shvatiti da ljudi odje na ovaj ili onaj nachin pronadju sebe, prepoznaju svoje kvalitete (ili ih pak otkriju po prvi put), svoje mane dobre i loshe osobine, granice (ne)strpljenja, artikulacije ophodjenja prema sebi i drugima, zhrtvovanje, okrivanje sopstvenih strahova i prezentovanje istih drugima na uvidjaj …

Dojmi se pomalo … kakvim?  Stravichnim?

Banalnim ? Previshe otvorenim?

Moje ime je ‘916’ i (ne)zvanichni sam ambasador ‘dobre volje’ Crne Gore u San Patrignanuvec tri godine (uz to sam i jedini crnogorac u istoriji ovog mjesta ). Oni koji me poznaju i znaju da sam ja ‘ja’

I ko je taj ‘ja’ shvataju ovo sve jako dobro. Iako je vrlo relativan pojam (po)znavanja danas. Jer sushtinski kolko je stvarno bitno ko sam i shto sam, i da li me poznajete ili ne? Jer ja sam u stvari ‘vi’ koliko ste i vi ‘ja’. I svi ‘ti’ smo u stvari ‘mi’. I tako u krug. Mozhda se i varam… Ali opet ne tako sluchajno se odje sjetim chesto filma Prije Kishe i istodobno Selimovichevog Krug-a . A vi vidjite zashto…