Piše, komentariše, raspravlja, daje izjave i intervjue. Profesorka filozofije u Skoplju, Biljana Vankovska je jedan od najaktivnijih makedonskih intelektualaca. Osim toga, i jedan od najhrabrijih, budući da zna iznijeti stav koji se ne podudara s većinskim, a često je na meti protivnika, što se može dobro vidjeti na društvenim mrežama u posljednjih nekoliko mjeseci.Vankovska prati i piše o političkim i društvenim zbivanjima u zemlji, regiji i svijetu …

Ovaj razgovor želim započeti nečim što ste pomenuli u Vašoj posljednjoj kolumni – ekonomskim imperijalizmom. Često se može čuti da danas nije više ni potrebno da vas bombarduju da bi vas prinudili da učinite nešto, jer su dovoljne ekonomske sankcije. Da li Vas brine način na koji se vodi sv etska politika?

– Kada sam pisala kolumnu nisam imala na umu ekonomske sankcije, ali kada ih već pominjete samo ću reći da je ogroman broj istraživanja pokazao da one imaju kontroverzni efekat: jačaju diktatorske režime, a pogađaju nevine. Kada govorim o ekonomskom imperijalizmu, mislim, prije svega, na savremeni oblik turbo-kapitalizma, koji je odavno premašio granice nacionalnih država, a globalizacija stvara najpovoljniji kontekst da bi multinacionalne kompanije i mala šaka bogatih imala ogromnu moć i veći budžet od mnogih saverenih država. U pogledu vođenja svjetske politike, imam dilemu. Ne znam što je gore: to da svjetska politika bude vođena ili, modernije rečeno,- upravljana svjesno, ili da znamo da je spontana i stihijna? Moja se razmišljanja kreću negdje između, jer ukoliko je tačno jedno ili drugo, zaključak bi bio da je čovjek nemoćan ispred kartela i tajnih društva ili da je današnji ekonomski poredak vis major. Ono što me zaista brine je što mnogi u svijetu ostaju indiferentni pred pogubnih efekata globalizacije sirošatva (kako to imenuje Michael Chossudovsky). Danas se čini normalnim liti suze zbog žrtava tornada, saobraćajne nesreće ili terorističkog napada usred maratona, dok se o žrtvama strukturnog nasilja koje vlada u svijetu razmišlja kao o statistici, pa čak i kao o dijelu čovječanstva koji je osuđen na propast.

Kada govorimo o svijetu, posljednjih 10-15 godina su se pojavile nove ekonomske sile. Kako ocjenjujete njihovu moć i da li smatrate da ona može prerasti u nekakav politički oblik na globalnom nivou? Kina, Indija, Brazil su odavno postali važan faktor u svom regionu, ali da li mogu postati on o što su Amerika i Rusija u svijetu, ili je će ”rok upotrebe“ ovih zemalja isteći kada se budu iscrpila njihova prirodna bogatstva i nove tehnologije budu eliminisale sadašnju potrebu za jeftinom radnom snagom?

– Međunarodni poredak je u fazi tranzicije i transformacije: prvo je od bipolarnog prešao u unipolaran, pa se sada klacka između novog bipolarizma (nakon oporavka Rusije) i nastajućeg multipolarizma. Istorijski primjeri pokazuju da je nasuprot prvom utisku da se multipolarizam odlikuje pravičnijom distribucijom moći na nekoliko centara ipak riječ o nestabilnom poretku, koji često stvara tzv. shifting coalitions i sklon je sukobima. Novi ekonomski džinovi su se usavršili u disciplini nazvanoj ”kapitalizam“ u više ili manje demokratskom obliku, i sada osvajaju svijet. Drugim riječima, naučili su da kapital traži slobodu da putuje tamo gdje se može lakše oploditi, a da se ekonomska moć ne mora stvarati samo na osnovu vlastitih resursa ili na svojoj teritoriji. Otuda današnja borba za (ponovnu) dominaciju u Africi, na primjer. Ono što svijetu treba je poredak zasnovan na međunarodnom pravu i multilateralnoj saradnji na više nivoa, ali to su za sada wishful thinking, puste želje. Kapital ne zna za dosta, u njegovoj je prirodi da se oplođuje, da juri što veći profit, a to se danas radi čak i po cijenu zagađivanja životne sredine i ugrožavanja budućnosti čovječanstav i planete. Zbog toga, šahovske igre između SAD, Rusije, EU, BRICK itd. se trebaju posmatrati kao igre država koje su u savezu s krupnim kapitalom, pa na kraju krajeva postaje svejedno ko će biti ”pobjednik“. Kontrateža ovakvim tendencijama je (još uvijen nedovoljno organizovano) globalno civilno društvo, alterglobalistički pokreti, ali sve je to daleko od neke osmišljene artikulacije. Čovječanstvo kao da je izgubilo moć imaginacije, tj. sposobnost da bar zamisli drugačiji svijet! Zbog ove nemoći, ljevica na globalnom planu je u cerebralnoj komi, a desnica samo mijenja oblike i stepen (ne)demokratičnosti.

Kako se Evropa, tj. EU, snalazi u ovoj globalnoj igri na relaciji: Istok – Zapad, stare vs. nove demokratije, životniog standarda vs. prezaduženost, itd.? Koji su najveći evropski problemi (ili izazovi) u periodu koji slijedi?

– Problem s EU (koju mi sasvim pogrešno i iz milošte nazivamno Evropom) je u tome što je od kraja 90-tih ušla u zamku i počela da se natječe sa SAD i to na bezbjednosnom (i pomalo na vojnom) planu. U tenziji koja je vladala između Marsa i Venere dominantniji i ubjedljiviji je bio Mars, pa je Venera počela dobijati odlike ”muške Danke“. Na globalnom planu je počela gubiti svoju moć ubjeđivanja pa i privlačnost, a kriza kapitalizma je udarila i na njenu jaču stranu u pogledu unutrašnjih odnosa – socijalna država je počela slabiti, kao i principi jednakosti i solidarnosti. Time Unija sada rizikuje čak i svoj skupo stečeni kapital kao najveći mirovni projekat. EU se otuđila i od vlastitih građana, što se može vidjeti na ulicama od Plovdiva do Ljubljane i Madrida. Produbljivanje krize je pokazalo – kako kažu neki teoretičari – da demokratija ne može bez kapitalizma, ali da kapitalizmu ide sasvim dobro i bez demokratije. Unija strada od jedne boljke koja se zove demokratski deficit, a i legitimitet se ubrzano troši. Iz Brisela (ili tačnije, Berlina) menadžiraju se vlade, kontrolišu budžeti, reguliše se sve i svašta, uključujući i upotrebu maslinovog ulja – a sve to štiti prije svega bogate, a tek onda siromašne. Dakle, i pored krize (a ponekad i zbog krize) dobitnici su bogati, bankari i korporacije, dok ceh za neuspješne politike plaćaju najčešće mlade generacije. U ovom trenutku najviše zabrinjava jačanje krajnje desnice, koja se ne libi javnih manifestacija, pa ponegde čak ima i parlamentarno pretstavništvo… Neke slike vraćaju sjećanja na scene poput onih iz Bergmanovog filma „Zmijsko jaje“.

Zašto je nama potrebna EU? Da li u makedonskoj javnosti postoji razumijevanje za to?

– Umjesto direktnog odgovora na ovo pitanje, ispričaću vam šta sam nedavno čula od ambasadorke jedne velike zemlje-članice EU. Na moj komentar da EU gubi privlačnu moć i zbog svoje unutrašnje krize (koju mi lako vidimo i shvaćamo da to nije ta Unija koju priželjujemo), ali i zbog bizarnih zahtjeva da Makedonija promijeni ime, što nema nikakve veze sa evropskim vrijednostima i kriterijumima, ona je uskliknula: Ali, to je vaša iluzija o EU! Mi nismo idealni, imamo mnogo problema, ali smo projekat koji garantuje mir na kontinentu! Pokušala sam da objasnim da upravo stranci, ali i domaće elite, već dvije decenije njeguju tu propagandističku i idealizovanu sliku o Uniji, da se sada na nju gleda kao na Obećanu zemlju, posebeno kada su ljudi osiromašeni i bez nade zbog tranzicije bez kraja. Zahvaljujući svojoj normativnoj moći, Unija je odigrala veoma pozitivnu ulogu u stabilizaciji regiona, koji je bio razrušen od ratova, ali sada ta moć blijedi. Sada se ona pretvara u svoju suprotnost, jer od slijepo zaljubljenih sada može stvoriti razočarane i gnjevne ljubavnike, ljude koji nisu dobili ono čemu su se nadali i što su im obećavali. Ja lično nemam nikakvih iluzija o boljem životu u Uniji: čak i da se učlanimo, i dalje ćemo živjeti ovjde, sa istim elitama, sa istim navikama, stepenom (ne)razvijenosti. Da bi se neke stvari poboljšale, uključujući i podizanje demokratske političke kulture, potrebno je dugo vremena. Ali, makedonska javnost to ne vidi, niti joj neko govori istinu. Čak i oni koji su navodno euroskeptici su ustvari ljuti što se od Makedonaca traži prevelika cijena za početak pregovora (promjena imena), a ne zato što nešto zamjeraju evropskom projektu. S druge strane, u albanskoj zajednici je sve prisutnija nacionalistička verzija EU, gdje je evropska integracija samo drugo ime za ujednjinje svih Albanaca ”od Stokholma do Atine“, kako je nedavno rekao Ali Ahmeti u svom predavanju na John Hopkins University. Sve to ostavlja gorki okus, nakon svih reformi i priča, sve se svodi na to da tražimo da nas bogati ”usvoje“ jer nismo sposobni da vodimo računa o sebi ili se svodi na Veliku državu koja ujedinjuje ”sve iz istog roda“.

Pratite događaje u regionu, i posebno u Srbiji. Tamo desničarska vlast sa problematičnom prošlošću danas priznaje ”realnost na terenu“ da bi dobila datum za početak pregovora, zbog čega je podržavaju čak i najveći protivnici. Na primjer, pisac Vladimir Arsenijević, koji je već dvije decenije žestopki kritičar radikala, socijalista i njihove politike, prije neki dan je izjavio: “Po prvi put sada nemam apokaliptičnu viziju Srbije“. Da li smatrate da se kod našeg sjevernog susjeda zaista dešavaju prave promene?

– Voljela bih da sam optimista, ali kada čujem kako se s lakoćom opraštaju grijehovi iz prošlosti, sve u nade da će vuk promijeniti i ćud, meni to izgleda kao samozavaravanje. Srbiji treba prava katarza, suočavanje s prošlošću – tj. svime što je urađeno na Kosovu i zbog Kosova ali i ostalih srpskih zemalja. Na vlasti je, umjesto toga, elita podržana od Brisela ne zbog demokratskog kapaciteta, nego zato što ovi političari znaju da nema više m,esta za manevar i da zbog ekonomske krize moraju uraditi ustupke (koje su ionako morali kad-tad da urade). Pratim intelektualnu debatu u Srbiji i čudim se kada najveći kritičari radikala i socijalista sada odjednom postaju nježniji i pažljiviji kada govore o njima, jer se plaše da ovi ne otstupe od sporazuma sa Prištinom. Način na koji je Ketrin Ešton postigla ovaj sporazum (koji se i dalje suočava sa velikim problemima u implementaciji) je upravo ilustracija toga kako Evropljani kopiraju američku politiku štapa i šargarepe, pa i buldožer-diplomatiju. Promjene u društvu mogu biti istinske i trajne samo ako proizađu iznutra; spoljni uticaj može pomoći, ali samo donekle. Ovdje ne vidim promjene, osim deklarativne i kao rezultat ucjene, a umjesto suočavanje s prošlošću imamo suočavanje sa sadašnjim teškoćama, najviše na planu ekonomije i socijale. Osim toga, ne zaboravite da Srbija i dalje nema snažnu demokratsku opoziciju. Osim toga, niko u EU nema dilemu da novih proširenja neće biti u narednih 10 godina, što će biti test i za ove navodne pomake. Ostaje da vidimo kako će stvari u regionu ići, a ja želim da me stvarnost demantuje. Možda se moje srpske kolege neće složiti s mojom skepsom, ali, s druge strane, ja se slažem s onima koji kažu da se neke stvari mogu pokrenuti i zbog nečiste savjesti nekih aktera, kao što je to sada slučaj u Srbiji.

Slažete li se s tezom da neka pitanja može riješiti samo desničarska vlast? Ili se možda radi o pravdanju ljevice koja ne želi da preuzme istorijsku odgovornost i riješi najteže probleme?

– Praktika u mnogim zemljama potvrđuje tu tezu, jer desničari se obično smatraju dokazanim patriotama, a imaju opoziciju koja se smatra umjerenijom i koja prihvaća internacionalne (a ne tradicionalne) vrijednosti. Ono što me u našem slučaju brine je što mi, u stvari, nemamo ni desnicu ni ljevicu, a dva zaraćena stranačka bloka su nesposobna da postignu minimum nacionalnog konsenzusa u definisanju opštih vrijednosti. Ako pod ”najtežim problemima“ mislite na spor s Grčkom u vezi imena i blokada na putu ka EU, onda moram odmah naglasiti da ono što Brisel traži od Makedonije, nema nikakvu sličnost sa stanjem u Srbiji (gdje je desničarska vlada zaista učinila ustupak). U Makedoniji, u odnosu na ovo pitanje, ne može se tražiti nečista savjest ni kod ljevice ni kod desnice, jer je spor generisan spolja, a samo gnoji unutar društva. Ako je ideološka provenijencija vlasti onaj odlučujući faktor, onda moram podsjetiti na to da smo imali različite situacije, a nitu jedna vlada se nije usudila da izvrši istorijsko i političko samoubistvo prihvatajući promjenu imena.

Kada je 2006. godine na izborima po prvi put pobijedio Nikola Gruevski, da li ste vjerovali da će Makedonija izgledati ovako i da će se naći u ovakvoj međunarodnoj poziciji?

– Za razliku od mnogih koji smatraju da se stvari mijenjaju na izborima, ja ne vjerujem u to. Tačnije, slažem se sa onom izrekom da ukoliko su se stvari mogle promijeniti na izborima, oni bi odavno bili ukinuti (i to ne u Makedoniji nego tamo odakle potiče izborna demokratija). Ali, ispričaću vam jednu epizodu iz 2005, kada smo očekivali a onda i dobili status kandidata. Na dan prije samita EU u decembru te godine, bila sam pozvana da, posredstvom telefona, učestvujem u debati na Makedonskom radiju. To je bio dan kada je pred tv-kamerama, za vrijeme dok je ima pres-konferenciju, preminuo radnik koji je ostao bez posla (stečajac, kako kažemo). To je bio direktan prenos jedne smrti, slučajan zaista. Kada kasnije u emisiji nisam pokazala dovoljno euforije u vezi statusa kandidata i rekla da se dekretom, pa makar on bio i iz Brisela i o kandidatskom statusu, stvari neće promijeniti preko noći, to je postao moj najkraći intervju koji sam ikada dala – novinarka se brzo zahvalila i spustila mi slušalicu. Hoći reći da sam bila politički nekorektna zato što sam glasno rekla ono što sam znala da neće biti razlog za euforiju. Ispostavilo se da je ta vlast izgubila na sljedećim izborima, a ono što je slijedelo i što nam se sada dešava u vidu nacionalističke euforije, spomeničke manije, populizma i narušene međunarodne pozicije, u tome su Gruevskom najviše pomogli Grci, ali i Evropljani. Šamar sa NATO samita u Bukureštu, kada je Makedonija dobila veto iza koga su stali svi solidarno (a što smo mi morali dokazivati u Hagu) je bila tačka preokreta, koju je VMRO DPMNE vješto iskoristio u svoju korist.

Zašto su premijer i VMRO DPMNE tako dominantni na izborima? Što je ono što je Gruevski shvatio, a ne shvaćaju socijaldemokrati? Da li se radi o zloupotrebi državnih resursa i nacionalističke retorike ili postoji još nešto?

– Ja mislim da socijaldemokrati i to kako dobro razumiju VMRO DPMNE, najviše zbog sličnosti vladanja. Sadašnja vladajuća stranka nije unijela mnogo novina u tehnologiji vladanja, nego je samo usavršila ono što su ranije radili i socijaldemokrate. Uključujući i koaliciju s Ahmetijem. Radi se o mješavini populizma i nacionalizma (i kod Makedonaca i kod Albanaca), vladavina zasnovana na obećanjima, na klijentelizmu, fingiranju reformi i dubokoj partizaciji državne strukture, korumpiranje medijuma preko plaćenih vladinih reklama, itd. Storena je ogromna masa ljudi koji se plaše da im opstanak zavisi od onoga što im vlast dobaci … Interesantno je što i sa opoziciske pozicije SDSM pokušava da se nateče u disciplinama u kojima je VMRO DPMNE “doktorirao“, kao što je povremena upotreba iste nacionalističke retorike ili zahtjeva za još slobodnijim tržištem kao lijekom za izlazak iz krize. Nedavni ”Otpor“ je bio potez očajnika željnih vlasti, i zato ga građani nisu prihvatili kao autentični građanski pokret. Problem je u tome što mi nemamo građane, a za to veliku krivicu ima i današnja opozicija od vremena kada je bila na vlasti. Imamo građanina pokornog ili sumnjičavog prema svakoj političkoj opciji. Procenat neopredijeljenih ostaje visok, ali i politički neartikulisan i bez uticaja.

Da li očekujete da se oppozicija konsoliduje nakon 2. juna, tj. nakon Kongresa SDSM na kome će se birati nasljednik Crvenkovskog?

– Od onoga što se može vidjeti, i to u dužem periodu, ne mogu zaključiti da su socijaldemokrati naučili nešto iz svojih grešaka. Sada u susret kongresu sva se bitka svodi na ličnosti kandidata, koji očito nemaju kapaciteta (zato što se kapaciteti i kadrovi nisu njegovali u proteklim godinama samo da bi lider ostao neprikosnoven), niti harizmu (a članstvo je naviknuto da harizmu smatra najvećim adutom svog lidera). Baza, opet, nije mobilisana oko preispitivanja svojih ideja i obnove, najmanje oko jačanje svoje ideološke matrice, nego oko trivijalnih i kozmetičkih predloga, a najviše sa vjerom da je, ipak, Crvenkovski jedini spasilac. Pošto je SDSM okosnica onoga što se sada zove udruženom opozicijom, jasno je da ako oni ne uspiju izaći iz ove krize, od drugih se može očekivati još manje. To je i razlog zašto Makedonija doživljava regres, a to će se dešavati i u godinama koje dolaze; alternativu ne vidim, ljevicu još manje, a ova će vlast svakako pasti u jednom trenutku, ali plašim se da će tada biti prekasno za spas od pretstojeće ekonomske i socijalen propasti.

Da li Vas plaše odnosi unutar vladajuće koalicije (VMRO DPMNE i DUI), koji se može okarakterizirati kao licemjeran? Naizgled, to je čvrsta koalicija, koja se nosi sa svim “iskušenjima“, a u isto vrijeme stranke se uzajamno provociraju (izbor Talata Džaferija za ministra odbrane, doček Johana Tarčulovskog, itd.). Plašite li se da će ta ljubav pući u jednom trenutku i da to neće biti samo unutar vlade?

– Ne plašim se toga, nego tz. okvirne demokratije, koja je uspostavila tribalne odnose između dva etnička plemena. Ovo je savez u kome kolo vode etnički lideri. Ja priželjkujem da taj brak od nužde pukne, ali principijelno, a ne samo u odnosu na sadašnju koaliciju. Ako želimo da Makedonija opstane i kao država i kao demokratija, prvi je uslov povratak ka građanskom principu, nasuprot sadašnjem sakrivanju dva nacionalizma iza navodne multietničnosti, što vodi ka segregaciji i federalizaciji. Stvar je u tome da čak i ako se raskine “ljubav“ između VMRO DPMNE i DUI, sistem zahtijeva stvaranje nove (ili čak i stare) koalicione vlade između pobjednika iz dva etnička tabora. Realno, govoreći, s kapitalom iz 2001, DUI još uvijk ima superiorni položaj u albanskom elektoratu, pa tako može da igra simultanku sa makedonskim strankama. Pri tome, od jednog do drugog izbornog ciklusa, jačaju nacionalističke ucjene i zahtjevi koji su odavno prevazišli originalni Ohridski sporazum.

Koliko je sadašnja vladajuća koalicija promijenila svijest običnog građanina? Jesmo li kao društvo postali tolerantniji ili ne?

– Ova je tema tragikomična – nikada se ranije nije toliko novca potrošilo na kampanje o suživotu, razumijevanju i toleranciji, a kao nikada ranije djeca nam se tuku po ulicama, školama i autobusima. Lideri nisu nikada učinili niti jedan simboličan čin, tako što bi, recimo, izašli zajedno u javnost da upute poruku ili osude nasilje, a čak i kada to urade – obraćaju se samo svojoj zajednici, i to deklarativno. Postoje spekulacije da iza nekih incidenata stoje stranački centri (kao u slučaju tučnjave na tvrđavi Kale), što ukazuje na to da se raspirivanjem mržnje i netrpeljivosti, koja sada nije samo etnička nego i religiozna, još uvijek dobijaju politički poeni. To je tako! Ako ne mogu isporučiti kvalitetniji život, zaposlenja, razvoj, bolje usluge, onda čine sve da bi defokusirali javnost od bijede i zaduživanja, od neuspjeha na drugim poljima. To je stara isprobana taktika slabih država; uostalom, tako je i počeo kraj Jugoslavije, a znamo kako se sve završilo.

Jako ste aktivna sa napisima, u medijumima i na socijalnim mrežama. Pri tome, vi ste viđeni i kao dosta kontroverzni, u smislu da Vaši stavovi izazivaju velike reakcije. Pretpostavljam da ste, prije nego što objavite nešto, svjesna da će to izazvati veliki broj komentara. Zašto mislite da to trebate raditi, tj. smatrate li sebe kontroverznom ličnošću?

– Kada kažete “jako aktivna“ ne znam da li da to shvatim kao kompliment ili kao kritiku? Postoje i takva mišljenja – da me ima previše u medijima, da sam hiperaktivna, i sl. Ja na takve kritike odgovaram sljedećim argumentima: neko mora i da govori! Ja nisam u stanju da tražim medije, pa radim ono što mogu. Ako sam i kontroverzna, onda to znači da sam uspjela da zatalasam žabokrečinu. To je ono što želi svaki učesnik u javnoj debati. Inače, ko bi htio da govori ili piše, a da to niko i ne primijeti? Kada bih se počela premišljati hoću li nešto reći glasno ili ne, to bi bio prvi znak da se povlačim isz straha ili da popuštam samocenzuri. Ono što me, možda, čini kontroverznom u očima drugih je navike stvorene u crno-bijelom svetu, i želja da mi se nađe mjesto u nekoj ”bandi“. Kada im to ne uspije, onda su mnogu zbunjeni, jer taman će pomisliti da su me ”razotkrili“, a ja ih iznenadim. Na kraju, najlakše im je reći da im nisam jasna i da ne znam što hoću. Ti ljudi jednostavno ne mogu shvatiti da neko može biti svoj i da se ne plaši da ga svojataju, ili obrnuto – da mu prijete.

Zbog nekih stavova dobijate i lične pretnje. Da li Vam se nekada desilo nešto neprijatno, a da nije samo verbalne prirode?

– Ako me pitate da li sam bila fizički ugrožena, reći ću Vam da mi se to nije desilo. Oni koji su najglasniji i najvulgarniji su obično kukavice ili igraju na kartu zastrašivanja da bi me ućutkali. Ali, osim primitivnih ataka verbalne prirode, svakako da sam bila izložena svakojakim pritiscima, dobijala prijetnje tužbama ili otstranjivana iz nekih projekata (obično kada bih naljutila strance). Vjerovatno najružniji period iz mog javnog života je bio onaj nakon povratka Johana Tarčulovskog, nakon izdržavanja zatvorske kazne izrečene od strane Haškog tribunala. Bilo je poziva na kućni telefon, dobijala sam pisane prijetnje upućene meni i mojoj djeci; moja stara majka nije danima mogla spavati otkako je vidjela kako je jedan TV voditelj u svojoj emisiji otvorio ”lov“ zbog iskazanog stava na TV Al Jazeera Balkan. No, nema se šta raditi – pored mene, snažni moraju biti i oni oko mene. Nakon izvjesnog vremena, bura se stiša, jer žrtva javnog lična postaje neko drugi.

Da li su Vas više napadali kada ste kritikovali vlast ili zato što ste “neutralna“?

– To što sam kritički raspoložena prema vlasti (svakoj vlasti) je nešto što se podrazumijeva i očekuje od mene, ali interesantno je da je ta navodna neutralnost ono što ljuti one koji sebe percepiraju kao opozicione intelektualce. Oni koji su na vlasti su već digli ruke od mene ili su, možda, shvatili da im činim uslugu – moja kritičnost i sloboda izražavanja je“dokaz“ o postojanju slobode misli (mada zaboravljaju da svi nemaju ovakvu privilegovanu, profesorsku poziciju, ili nisu po prirodi odvažni). Ali, oni iz opozicije znaju biti nemilosrdni, jer ako nisi s njima, mora da si protiv njih. Na primjer, onog 24. decembra, dok su se stvari još dešavale, odgovarala sam na pitanja nekoliko medija (makedonski, albanski, provladini i opozicioni) i to dok su tenzije bile još visoke, a situacija nejasna. Ali, za neke borce za ljudska prava bilo je sramota što sam dala neku izjavu za ”Večer“ samo zato što se smatra provladinim, mada je novinarka sasvim korektno prenijela sve što sam rekla, a ja i danas stojim na tim stavovima. Kasnije su mi pisali kolumne, pravili psihološke portrete, pa čak i objavljivali najprimitivnije ad hominem tekstove. I sve to samo zato što sam rekla da je ”Otpor“ imitacija onog autentičnog iz Srbije, i da iza njega stoji politička opozicija. Onda su ti isti intelektualci zaćutali kada se dešavao cirkus sa dočekom Tarčulovskog, pa sam ja ostala jedina koja se usudila da kaže šta misli o tome. Zanijemeli su jer nisu htjeli priznati da sam imala hrabrosti reći ono što je trebalo reći i naljutiti većinsku javnost, a ćutali su i kasnije i nisu ni riječ progovorili protiv javnog linča kome sam bila izložena (vjerovatno smatrajući da mi ”tako i treba, kada im se nisam pridružila u ”Otporu“).

Vidite li bitnu razliku u demokratskoj svijesti između vlasti i opozicije?

– Kod političara ne vidim ni svijest ni savjest, još manje demokratski kapacitet ili moral. Sve su stranke uspostavljene po tz. sultanskom principu. Stranke koje nas uvjeravaju da će vladati demokratski, nemaju unutrašnju stranačku demokratiju. To je taj paradoks s kojim živimo. Ovo čak nije ni samo karakteristika makedonskih stranaka. Ono što je strašno je što nemamo građanstvo s demokratskom političkom kulturom koje bi participiralo, zbog nestabilnog okruženja, ratova i starateljstva međunarodne zajednice. Od nas se zahtijeva da preskočimo neke etape razvoja. Stranci izigravaju katalizatora, a sve završava u sasvim obrnutim rezultatima tog međunarodnog statebuildinga.

Često direktno ili indirektno polemišete sa nekim kolegama, profesorima. Kokao ocjenjujete ponašanje univerzitetskog kadra u javnosti? Mislite li da je ono ponekad ispod novoa njihove formalne pozicije u društvu?

– Nažalost, s kolegama veoma rijetko polemišem u svojstvu profesora ili poznavaoca neke materije. U Makedoniji nema prave debate, najmanje naučne. Zato ste u pravu kada kažete da je ovdje riječ o indirektnoj polemici, i to glavno kroz kolumne. Kolumne dopuštaju slobodniji stil izražavanja, ali su i previše kratke, pa ne daju mogućnost dublje elaboracije problema. Nema ništa loše u nesaglasnosti, u konfrontacijama, u različitim pogledima na stvari, ali nizak nivo razmjene epiteta, lična ili akademska devalvacija, sve je to nedolično i tu se slažem s vama. Prije 7-8 godina reagovala sam u rubrici pisma u ”Dnevniku“, a progovorila sam potaknuta kolumnom u kojoj ja nisam bila ni pomenuta. Progovorila sam o ”sočnom jeziku jednog profesora“ (Frčkoskog, razumije se) koji je bio objavio strašno uvredljivu i seksističku kolumnu koju je uputio dvjema mlađim koleginicama (interesantno je da je jedna od njih sada predložena da bude pretstavnica SDSM u anketnoj komisiji koja treba da utvrdi činenjice u vezi 24. decembra). Još sam tada pitala kako je moguće da pred svojom djecom budemo roditelji, pred studentima – profesori, a da se na javnoj sceni vrijeđamo. Pitanje je bilo, retoičko, svakako. Ta se praksa našalost prevorila i trade mark nekih ličnosti.

Da li biste popili kafu s profesorom Frčkoskim?

– Moram priznati da su mi ovo pitanje postavljali i drugi, a da mi je ono čak i zabavno. Nedavno, na tribini o lustraciji, kolega Frčkoski je sjo do mene, i odmah smo čuli kako škljocaju foto-aparati i blješte blicevi, pa smo se mi malo šalili na račun novinara koji to smatraju senzacijom. Onda smo ja i on bili u istom „timu“ na debati u vezi religije. Ono što veliki dio javnosti ne zna je da, mada rijetko, da se ja i on susrećemo raznim povodima (uljučujući i doček Nove godine u istom društvu), na tribinama, konferencijama u zemlji ili u inostranstvu. No, interesantno je da nas dvoje nije nikada raspravljalo u TV studiju, mada smo stalno po medijima. Ne znam da li je u pitanju slučajnost ili ne, ali vam mogu reći da ja nisam nikada odbila da razgovaram s njim. Lagala bih kada bih rekla da smo prijatelji, ali ja na njega ne gledam kao na neprijatelja, nego više kao na nepristojnog pa i zlonamjernog kolegu (koji se usuđuje ne samo mene, nego i njegovu poštovanu i stariju koleginicu, da naziva “seoskom učiteljicom“ ili “nevjestom koja bere tikve i sanja tvrde pendreke “ – što je nažalost od nekih intelektualaca bilo dočekano oduševljenjem). Da skratim, mi smo našu kafu popili, vjerovatno oboma nije prijala, ali to nije razlog da se ne pozdravljamo i polemišemo, makar i indirektno. Ono što nam je zajedničko je dugi staž i iskustvo na javnoj sceni, mada za razliku od njega ja sam politička Djeva Marija, jer nikada nisam bila u politici nitu sam obavljala neku funkciju izvan univerziteta, što je velika olakšica kada se diskutuje u javnosti, bez opterećenja, bez hipoteka.

Intervjua.com