Piše: Biljana Vankovska
Pročitala sam nedavno intervju Džonija Štulića, muzičke i pjesničke legende moje mladosti, slučajno rođene u Skopju. Već četvrt stoljeća daleko od ovih prostora, ali nezaboravljen od mnogih. Pitaju ga pod kojim bi se uslovima vratio da nastupi na prostoru bivše Jugoslavije, a on odgovara: ta zemlja nije slobodna, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama!
Prije mjesec dana sam bila na koncertu Đoleta Balaševića, druge muzičke legende. On nije napustio region, i dvadeset godina obraća se starim i nekim novim klincima, i čudesno je kako se i dalje razumijemo, uprkos granicama, ratovima i zlu. Naziv ovogodišnjeg koncerta je bio „Osmjeh se vratio u grad“, a mnogi od prisutnih, sasvim obrnuto, uprkos svim njegovim naporima da nas drži vedre, su se rasplakali.
Ok, možda ja postajem još emotivnija otkako se aktivno bavim ratnim zločinima, pomirenjem i REKOM-om, ali što je bilo ono što je dirnulo sve one ljude oko mene? Balašević ostario, kao i Džoni i mnogi od nas, a godine što su proletjele i ostavile traga gledamo na njegovom licu, ali još više u umornom i neubjedljivom osmjehu. U grču je i gorak taj osmjeh koji se „vratio“ u sve gradove širom regiona.
Ne, ne radi se ovdje o toj užasnoj dijagnozi koju će mi mnogu odmah zalijepiti; nije ovo jugonostalgija, nego razočarenje od svega onoga „što je nama naša borba dala“ (kako je glasio stih jedne druge stare pjesme iz onih vremena). Nemojte ni pokušavati da me tješite uspješnim pričama, kao što su Slovenija i Hrvatska! I to su „okupirane teritorije“ pune istrošenih ljudi i izgubljenih generacija od ratova, heroja, opljačkanih od tajkuna i političkih hijena. EU je zaista „njihova“ (ili su oni njeni?), ali je problem u tome što se šećerna vuna otopila, a od slasti je ostalo malo.
Na ovim primjerima, a da ne govorim o Bugarskoj ili Rumuniji, vidimo jasno da ulazak u EU ne znači po difoltu demokratski procvat, nitu blagostanje. U Makedoniji, opet, šeću karavani kroz sela i gradove, u kojima ambasadori objašnjavaju ljudima koje će biti prednosti od ulaska u Uniju. To rade u zemlji koja nakon Kosova ima najveći procenat javne podrške?! Čemu sve ovo? Da li je ovo samo dio cirkusa povodom Dana Evrope, nešto rutinsko ili ima i drugog smisla u sadašnjem političkom kontekstu? Oni bi htjeli da ih želimo još strasnije? Pa koliko im je to procenata dovoljno? Da li bi htjeli da od sadašnjih 95% podrške skočimo na famoznih 102, 3% (kako obično kaže naš poslanik Amdi Bajram)?
Zar nije čista perverzija zavoditi i uvjeravati nekoga da te voli, a da ga pri tome ne primaš u svoje društvo, i to ne radi nečega što ima veze sa evropskom idejom nego je i suprotno njoj!? Osim toga, kada insistiranje da se što prije riješi „spor oko imena“ u etnički podijeljenom društvu izaziva sasvim suprotne reakcije, da ovo nije i stavljanje soli na živu ranu i potsticanje razdora umjesto zajedničke želje za reforme? Ili, možda stimulans treba da dođe iznutra, kada već spoljašni pritisak ne daje vidljive rezultate? Pa makar Ali Ahmeti poručivao da EU razuijme kao zajednicu svih Albanaca od Stokholma do Atine, kako je nedavno rekao na svom predavanju na John Hopkins University… Razumeju to stranci, tu nacionalističku verziju EU, jer on je ipak za EU, kako kažu šapatom.
Da se vratim na početak, na okupaciju. Ne, ne mislim da je EU neka okupaciona sila. Ustvari, uopšte ne mislim da je EU nekakva sila kakva ona sebe često zamišlja. Čak i njena normativna moć slabi. Onaj što maršira i pored svih teškoća je njegovo visočanstvo – kapital. Radi se o moćnima, koji ne moraju uvijek koristiti oružje da bi osvajali (baš mi napamet pada jedna rečenica Naomi Klein da think tankove sačinjavaju ljudi koji su plaćeni da misle od onih koji proizvode tenkove). Ovih dana naši progresivni krugovi su jako potreseni. Vijest dana je zatvaranje svih sedam prodavnica Mekdonaldsa u Makedoniji! Kakav užas! Apologeti globalizacije su još prije više godina okretali tezu o tome kako je loš znak za zemlju u kojoj nema Makdonaldsa i u kojoj ne gostuju Rolingstounsi (ovaj bend sada možete slobodno zamijeniti s nekim aktuelnijim muzičarima, ali Mekdonalds ostaje). Ponekad se pitam kakva je ta progresivna javnost, borci za ljudska prava i demokratiju, koji plaču na svaku vijest o opadanju vojnog budžeta, a sada očajavaju nad zatvaranjem jednog lanca za brzu hranu, poznatog po nesumnjivom doprinosu zdravlju populacije, što se najbolje može vidjeti u Americi? Kažu oni da im je žao onih 200 zaposlenih koji će sada izgubiti i onu crkavicu od 130 eura. Ovo je loš znak, definitivno – pretskazanje i finalni dokaz da zapadamo u totalitarizam i ostajemo dio svjetske/evropske periferije, a ima prognoza o novom konfliktu. To je ono papagajsko ponavljanje teze o prevenciji konflikta a-la Tomas Fridman: Mekdonalds je simbol mira i prosperiteta, a dvije države koje imaju Mekdonalds ne ratuju između sebe.
Ne sjećam se tačno godine kada je prvi Mekdonalds bio otvoren u Jugoslaviji, ali znam da je bilo nešto prije raspada (i naravno, prije bombardovanja 1999-te kada je Fridmanu pobijena teza o miroljubivom efektu hamburgera). U proljeće 1991. godine, u Beogradu me je dočekao ujak. Presrećan što me vidi nakon dužeg vremena i što nas može ugostiti, odmah je predložio da posjetimo najpopularniji lokal u gradu. Tada sam prvi puta ušla u “svetilište” ispod zlatnih lukova i probala Big Mac. Samo tri mjeseca kasnije počela se liti krv. Kada je godinama kasnije Mekdonalds stigao u Skopje, prijateljica sa Kosova mi je pričala kako je najveća želje njene dječice bila doći kod nas na „happy meal“. Razumljivo, ne govorim ovjde samo o jednoj konkretnoj kompaniji, nego na umu imam sve ono što podrazumijeva Mekdonaldizacija, posebno u njenoj kulturnoj verziji: racionalizacija i homogenizacija načina života, navika, ukusa. To je ono što Ritzer objašnjava kao proces u kome principi fast food restorana počinju da se uvlače u sve veći broj sektora u društvu, ali i širom svijeta. Kod nas se ove promjene vide u stidu od toga biti Balkanac i jesti ćevape i burek.
Nije Mekdonalds kriv za ratove u Jugoslaviji, ali nije ih ni spriječio. Pored sjemena raspada koje je decenijama klijalo u toj zemlji, početak kraja ili prvo poglavlje „Balkanske tragedije“, kako je to maestralno opisala Susan Woodward, povezano je s prodorom neoliberalnih vjetrova sa Zapada i s pokušajem domaće ekonomije da se natječe u trci u kojoj je bila luzer od samog početka. Ekonomska propast je stvorila izazov kod prezaduženih elita, koje su komunističku ideologiju zamijenile nacionalizmom i krivicu za stanje povezale s imidžom neprijatelja u liku susjedne republike, pa i samog susjeda, Drugog. Pustoš koja je zavladala ovim prostorima je rezultat užasnih ratova praćenih još jednim talasom osiromašenja, uz istovremeno sprovođenje neoliberalnih reformi zapakovanih u oblandu demokratizacije i evropeizacije.
Svakako, jeres je ovo što mislim, a još gora što to i javno pišem. EU treba da simbolizuje mir i prosperitet, a nikako ekonomski imperijalizam, koji je i u dubokoj krizi pa ne zna šta će sa sobom. To što je naša vlada rastrčana po tzv. road shows po svijetu ne znači ništa, jer se i ona, kao i ostale vlade u regionu, ponaša kao makro koji nudi jeftinu „robu“ – radnu snagu, resurse, zagađivanje životne sredine, pa i zdravlje ljudi. Dovoljno je samo pogledati slučaj Velesa.
Prevod je autorkin
0 Comments