Piše: Biljana Vankovska
Na veliko iznenađenje mnogih, Srbija je preko noći postala „zemlja (evropskih) čuda“. Kada u toku samo nekoliko dana vidite kako u javnosti marširaju (anti)heroji, koji su – za razliku od cara Lazara – ipak odabrali pragmatizam i zemaljsko umjesto nebeskog carstva, onda to nije mala stvar. Na vrh svega, čak je i predsjednik Nikolić progovorio o Srebrenici na način neuobičajen za njega; istini za volju, nije se izvinio za genocid, mada mu je izvinjenje bilo na vrh jezika, što bi reko narod ili oni optimisti koji nastoje da tako interpretiraju patetičnu izjavu datu na bosanskoj televiziji.
Nekada direktor pogrebnog preduzeća, sada kao političar nije htio da pokopa svoju zemlju, pa se „vadio“ govoreći da kleči i moli za pomilovanje Srbije zbog zločina „pojedinaca“. Ocjene su različite, a akcenat se stavlja na riječ „klečanje“, no to je daleko od priznanja da su sistemski zločini iz 90-tih bili dio jedne državne politike, još manje to znači i osudu takve politike. No, i to je nešto, posebno kada dolazi od političara sa nečistom savješću, što bi rekao Žarko Puhovski.
Briselska verzija Dejtona je dovela do „istoriskog sporazuma“ između Beograda i Prištine, čiju implementaciju tek čekaju Scile i Haribde. Ponovo, Srbe sa Kosova (kao nekada one iz Bosne) pretstavljao je oficijalni Beograd, pa je lokalcima samo saopšteno šta je dogovoreno u njihovo ime. U napadu iskrenosti, premijer Dačić je otvoreno priznao da ovo nije prvi put da Beograd izvisi Srbe izvan Srbije ili, drugim riječima, da se na kartu srpstva igra kada je to korisno za vlasti, a ne iz rodoljublja. Vučić je to dopunio pokazujući da je gazda onaj koji raspolaže budžetskim sredstvima za potrebe zajednice srpskih opština. No, mene ovdje više zanimaju efekti ovog sporazuma na države potpisnice, ali i na Makedoniju, kao i (ne)povezanost spora između Skopja i Atine, što je tema dana u ovdašnjoj javnosti.
Za početak, dovoljno je reći da su predmet hvale postali političari sa sumnjivim demokratskim kapacitetom (mada nesumnjivo raspolažu izbornim legitimitetom) zato što su pod silnim međunarodnim pritiskom prihvatili šargarepu i tako pomogli u „rješavanju“ jednog veoma važnog geopolitičkog pitanja za EU, ali i za SAD. Time se, zaista, potvrdilo predviđanje da desničarske i nacionalističke vlade, kada su u stisci, brže sklapaju kompromise. Posebno kada su nedodirljivi na njihovom nacionalističkom pijedestalu, a opozicija je i umjerena i u knock-down-u… Ali, čak i ako se Srbija zaista oslobodila teškog kosovskog kamena koji je vukao ka dnu, nasuprot mitovima o nebeskom narodu i o kolijevci srpstva, to ne znači da nije ostalo dovoljno municije za unutrašnje nacionalističke igrarije i jogurt-revolucije. Sandžak i Vojvodina mogu poslužiti za neko izvjesno vreme… S druge strane su oni koji su istinski vjerovali u demokratizirajući efekat evropske integracije, a koji sada zbunjeno otkrivaju da su upravo radikali i nacionalisti, t.j. oni koji su najodgovorniji za pogubnu politiku i ratove iz prošlosti, preko noći unapređeni u državnike vrijedne ushićenja (kako je rekao Filip Riker). Samo su realisti svjesni da su ‘Grobar’ i ‘Zmija’ daleko od onoga što poručuje PPP (političko propagandni program), a da se oba društva još dugo neće oporaviti posljedica ratova i korupcije, ili tzv. političke ekonomije konflikata. Uostalom, nije ni tako daleko vrijeme kada je i Sloba postao mirotvorac, garant Dejtonskog sporazuma i „son of a bitch but our son of a bitch“.
Dok sam pažljivo pratila intervjua Vučića i Dačića na javnom servisu (RTS) sa jednim izvanrednim novinarom, gutala sam knedle. To je bio efekat od same pomisli da možda i nije tako daleko dan kada će i makedonski premijer („muški“ i „makedonski“, da parafraziram Vučića) poručiti javnosti da nas je spasio i da nam je omogućio opstanak i evropsku budućnost, a da je sporazum između Skopja i Atine maksimum koji se mogao postići u datim okolnostima. Sve će to, ubrzo, kao u nekoj verziji „1984“, biti proslijeđeno talasom pohvala o državništvu, evropeizmu, vizionarstvu i slično, kako od strane stranaca, tako i od domaćih poslušnika koji brzo zaboravljaju i dobro ispunjavaju naređenja sa vrha stranke. Pohvale i u ovom slučaju ne bi imale nikakve veze sa suštinskim elementima života u zemlji. Oprostiće stranci još 3-4 projekta kao „Skopje 2014“ od kojeg se sada zgražavaju, još nekoliko „crnih ponedjeljaka“, nacionalističku retoriku, a možda padne i još koji povoljni kredit… Samo da se ovo „ime“ skine s dnevnog reda u Briselu i Vašingtonu… A Gruevski ima dugove da otplaća za sve ono za što su mu ovih mjeseci progledili kroz prste. Nama bi, vjerovatno, poruka bila poslata u drugačijem medijskom obliku, jer je omiljeni premijerov novinar onaj koji vodi emisiju koja se (simbolički) zove „Jedi burek“ i onaj drugi sa zatvorskim iskustvom, a koji snima u studiju sa šarplanincima – što se, uostalom, do sada pokazalo kao dobra PR strategija dolaženja do „naroda“, koji će, možda, i progutati lošu vijest kao pobjedu.
Događaji iz susjedstva neminovno imaju snažan efekat na makedonsku javnost. Sasvim predvidljivo, nakon vijesti da će Srbija dobiti datum za počekat pregovora, a Kosovo – Sporazum za stabilizaciju i asocijaciju, počele su jadikovke: „Svi su nas pretekli u trci, mada mi imamo kandidatski status još od 2005.! Ostali smo slijepo crijevo, tamni vilajet! Eto, čak je i Toma Nikolić postao Evropejac, dok će Gruevski ostati posljednji ho¬mo bal¬kanicus“. Čini mi se da sam osjetila i tračak iskrene žalosti što se Makedoniji nije posrećilo da ima političare, kao što su Nikolić, Dačić, Vučić i Tači.
Zagovarači sličnosti između srpsko-kosovskog i grčko-makedonskog spora zaboravljaju nekoliko sitnica: prvo, ovdje se ne radi o dvjema državama sa istim geopolitičkim položajem generalno, a posebno ne u kontekstu NATO i EU; na stranu što se radi o identiteskom sporu u kome je kompromis nemoguć, nego je i sam spor asimetričan, a arbitri su po definiciji pristrasni (iz evropske solidarnosti ili zato što štite svoje „nacionalne interese“ na Balkanu, pa ne mare za međunarodno pravo i jednakost). U igri šargarepe i štapa, oba instrumenta se koriste samo na jednoj (slabijoj) strani, jer je druga – kako je bezbroj puta ponovljeno – unutra i nema nikakve motivacije da popusti jer nema ni šta da dobije, ali ni da izgubi. Ako i dođe do buldožer diplomatije, Makedonija je ona koja će morati da kapitulira, ali ne i druga strana. Još važnije, u odnosu na Grčku, Makedonija nije ono što je Srbija u odnosu na Kosovo, jer nema nečistu savjest – nije ratovala, nije vršila torturu, zločine. Zato, pritisak se ne doživljava kao zaslužena kazna.
Stići ili čak i prestići Srbiju na putu ka EU nije veliki problem, jedino ukoliko postoji spremnost da se to plati imenom i identitetom. Cost-benefit analiza bi trebala pokazati da li je takav ustupak adekvatna cijena za početak pregovora koji će trajati najmanje desetak godina, a da ishod nije ni izvjestan (s obzirom na stanje same EU). Pregovori sa EU bi i u ovom slučaju bili zasluženi zbog nametnutog geopolitičkih ustupka, i rješenjem koje bi, pritome, još bilo i trajno, a ne privremeno kao ono u vezi Kosova. Progres zemlje ostaje u drugom planu, pa čak je i nebitan u ovoj briselskoj šahovskoj simultanci u regionu. Takav „uspjeh“, zašećeren medijskom propagandom, vjerovatno bi i zacementirao vlast koja je daleko od demokratske. Promjena imena putem pritiska bi unijela još jedan raskol u ionako zavađeni makedonski narod, a pogoršao bi i međuetničke odnose (kada žele da uvrijede, Albanci i sada kažu: vi, Makedonci, nemate identitet, vi ste vještačka tvorevina, zato vas i osporavaju i vi trgujete s imenom, dok se mi muški borimo za ono što je naše).
Srbima i Kosovarima ne treba zavidjeti; nema na čemu. No, nek im je sa srećom; stabilizacija regiona mora biti dobra vijest za sve, osim ako ona zajednica opština ne posluži Kimu Mehmetiju i onim „intelektualcima“, koji optužuju Ahmetija za vazalstvo, pa traže uspostavljanje albanskog parlamenta u skopskoj opštini Čair. Gledano s ove tačke, da sam u Briselu, nikada ne bih ni pomislila da zaista integriram zemlju kao što je ova. Ona stalno podsjeća da je ko tempirana bomba, tj. da je čak i korak natrag u odnosu na već potrošeni ratni arsenal Beograda i Prištine.
Prevod je autorkin
0 Comments