Prije 20-tak godina umro mi je otac  te sam ja sam postao naslednik i domaćin kuće. Otac mi je godinama stvarao kako bi omogućio meni i bratu što bolje uslove za život. Poslije rušenje stare kuće u centru Podgorice od strane države da bi tuda prošla magistrala, otac mi je kupio drugu, ruševnu kuću, u neposrednoj blizini stare. Stalno je dograđivao, adaptirao, ulagao u nju… Kuća je podijeljena na dva jednaka dijela između mene i brata, a meni je pripalo 120 kvadrata tj. dva stana. Ta dva stana su prije 20 godina bila više nego solidna, ali je, kao svaku kuću/stan, trebalo održavati, adaptirati, ulagati u nju.

Međutim, sa svojih 30 godina, neznaven, sklon provodu i avanturizmu, nijesam radio ništa po tom pitanju. Naprotiv, živio sam život na visokoj nozi. Kuća je sve više propadala, a ja sam za to vrijeme umjesto ulaganja u nju: igrao tenis, redovno išao na skijanje, mjesec dana svake godine provodio na moru, nerijetko obitovao u restoranima, pio svakog dana po 5-6 espresa. Naveče sam znao osvanuti po kafićima ili noćnim klubovima. Tako sam trošio novac, ne ulažući ništa u zaostavštinu koja je propadala.  Uz to, stalno sam se svađao sa komšijama. Iz obijesti sam znao kamenom im razbiti crijep ili staklo na kući. Oni mi tada nijesu uzvrćali jer su vidjeli da sam jak, ali sada!?

Poslednjih godina krov je počeo da prokišnjava, zidovi vlaže, stan koji sam izdavao je oronuo, pa ga više nijesam mogao izdavati kao nekad, a ja sam i dalje živio na visokoj nozi. Podstanare za stan koji sam izdavao birao sam po principu – ko više plati, a ne po principu domaćinskog odnosa prema iznajmljenom prostoru. Takvi podstanari bi bili kod mene uvijek kratko, obično bi pobjegli ostavljajući  za sobom rusvaj: neplaćene račune za električnu energiju, uništen parket, slomljene pločice ili sanitarije u kupatilu, oronule zidove, pokvarene brave…  Među podstanarima je bilo narkomana, kriminalaca, alkoholičara, sitnih i krupnih lopova – najmanje normalnih i porodičnih ljudi.

Kako su mi rashodi postajali veći od prihoda, počeo sam uzimati kredite. Prvo jedan, pa drugi, pa treći. Banke su se utrkivale da mi ih daju, a ja sam ih uzimao nemilice, ne misleći na kamate i njihovo vraćanje. Uzalud su me od toga odvraćali neki pravi prijatelji i dobromisleći rođaci. Naviknut na lagodan život radio sam po svome. Oni drugi rođaci i lažni prijatelji su na svakom mjestu pokazivali kako me kao vole i poštuju. Većinom su to bili oni sa kojim sam trošio svoj novac, ili im davao dio u vremenu dok sam ga na taj način trošio i imao više nego dovoljno.

Tako sam „odjednom“  došao u situaciju da nemam više , ne za provod, nego za golo preživljavanje sebe i  svoje porodice. Banke više nijesu htjele da mi onako olako daju kredite već  su me ucjenjivale enormnim kamatama, posebnim uslovima  i vanrednim grancijama. Sada dižem kredite samo da bih mogao vraćati rate već prispjelih. Založio sam dio kuće za neki mali kredit čija je vrijednost 10-ti dio založenog, svjestan da ću uskoro morati založiti cijelu kuću da bi vraćao rate ovog poslednjeg. Uz sve to, podstanar kojem sam pomenuti stan izdao kao namješten, mafijaš koji je u to vrijeme kada sam mu izdao stan bio „pun kao brod“, već godinama ne plaća struju. Nakupio  mi je duga više nego što je iznos poslednjeg odobrenog kredita,  i same, unaprijed plaćene stanarine. Bratu, kome sam trebao dati dio tog novca, sam prikazao manji iznos nego mi je ovaj stvarno platio.  Uz sve to, ovaj mafijaš mi  pred nosom iznosi sve vrijedne tehničke stvari iz stana, ruši pregradne zidove, pravi haos, a ne mogu mu ništa.

Onda kada sam mu izdao stan bio sam imresioniran njime, njegovim bogastvom i životom. Malo smo se proveli i popili, i tako potpisah Ugovor o izdavanju stana na 10 godina, a on me iskešira unaprijed. Ako mi  banka kao zalog uzme cijelu kuću – a sva je prilika da hoće, jedino će mi biti drago što makar njega više neću gledati. Mada znam da će se taj hohštapler namiriti, kao što se već desetostruko namirio

Ne vidim izlaz iz ove situacije. Znam da ga ne vidite ni vi i da mi ne možete pomoći. Čak sam siguran da ćete sjutra, kada potpuno bankrotiram i izgubim se negdje, umjesto onog dosadašnjeg „dobri i pošteni Zipp“, pisati da sam: budala, nesoj, probisvijet, propalitet koji je uništio porodicu i  očevu zasotavštinu.