Veoma sam svjestan grubosti kvalifikacije ali je i ona blaga u odnosu na ono što je sinoć u emisiji „Načisto“ izgovorio predsjenički kandidat Filip Vujanović, a odnosi se na period vladavine DPS-a 90-tih godina.
Vujanović je ponovio davno raubovanu tezu kako je DPS u vrijeme nepokolebljivog bratstva, savezništva, i saučesništva sa tadašnjim Beogradskim režimom, u stvari, samo pripremao teren za samostalnost Crne Gore, da su oni tada, u stvari, svjesno i „lukavo“ čekali pravi trenutak za to jer bi u protivnom „ bilo krvi do koljena, a Crna Gora bi postala Bosna“.
Ne pišem ovo zbog moje i starijih generacija koje veoma dobro znaju da je DPS bio ne samo vjerni i nepokolebljivi saveznik Beogradskog Nepomena i Bosanskih Srba (Karadžića, Mladića), već zbog mlađih generacija koje su režimskom propagandom, lažnim istoričarima i akademicima, potplaćenim novinarima i intelektualcima donekle ubijedili da je to bilo upravo tako.
Dakle, ponavljam: Crnogorski režim je u prvoj polovini 90-tih veoma svjesno, veoma voljno, veoma energično – beskrajno blisko sarađivao sa Beogradskim režimom: fašizovao Crnu Goru, vojno, propagandno, materijalno i politički stajao na srpsku stranu u svim ratovima koji su se vodili u okruženju. U vrijeme genocida u Srebrenici zvanična Crna Gora je bez i najmanje ograde podržavala i pomagala Bosanske Srbe.
Pristalice suverene Crne Gore i protivnike ratova DPS je smatrao arhineprijateljima države i izdajnicima najgore vrste, sprovedeći takvu harangu nad njima da se ona može uporediti jedino sa harangom vođenom sa Hitlerovim političkim oponentima u Njemačkoj 30-tih godina.
To stanje je nabolje opisao ondašnji lider LSCG koji je svojevremeno izjavio: „Svaki napaljeni džukac na ulici me je mogao ubiti, a da za to ne odgovara“. I upravo je bilo tako.
Prosto me boli želudac od sinoćne Vujanovićeve bestidne laži, jer sam lično doživio neopisiva šikaniranja, glogotu, porodičnu dramu i ličnu traumu, upravo zbog tadašnjeg zalaganja za suverenu Crnu Goru i javni angažman protiv rata, što me je, pored ostalog, navelo da napišem ovaj kratak osvrt.
Zipp: “Stoga je prava sreća u nesreći što smo cijelo vrijeme na čelu države imali Đukanovića i Savez komunista tj. Demokratsku partiju socijalista. Svaki drugi čovjek i druga partija bi pokleknuli pred ovolikim nedaćam.”
Господине Зипп, погледајте ову реченицу коју сте написали у прошлом тексту и упоредите је са овим текстом. На једној страни величате режим, очигледно под утицајем Марине Петровић из Лондона, тачније МИ 5, а овдје га урнишете до непрепознавања, јер сте добили мјесто у Малтешким витезовима.
Ову контрадикторност, разлоге и узроке, морао сам објаснити поштованим читаоцима, да би се знало шта се све дешава у Црној Гори. 🙂
Gospoda Zipp i Grubac su obojica rodjeni u Crnu Goru. Tu su prvi put izgovorili onu finu i toplu rijec ‘Mama’. Sada kad su odrasli i naucili da citaju i pisu, svoje znanje koriste da sto vise omalovaze svoju otadzbinu, koju ponekad u ljutnji Zipp naziva ‘Septicka jama’. Sada na jedan dan ispred izbora za predsjednika Crne Gore, gospodina Vujanovica naziva lazovom!!! Nemogu se cudu nacuditi, koliko se ‘nakotilo’ onih, koji na svoj spcifican nacin prikazuju sve negativnosti koje postoje u Crnoj Gori za poslednje dvadeset godina.
I mene se gospodine Zipp-e ne svidja ponasanje Vujanovica. Zamislite, ljubio se sa Amfilohijem Radovicem koji je uoci referenduma 2006-e godine izjavio na srpskoj TV, da od stvaranja drzave Crne Gore nema nista, jer se ne pravi ‘Pita od govana’. To je najveca uvreda koju je dozivio crnogorski narod. Gospodo, to nijedan normalni predsjednik bilo koje drzave, nebi trebao da oprosti. To nidje nema u svijetu, samo kod nas u Crnu Goru.
Gospodine Iliću,
nije lijepo od čovjeka u godinama da podmeće i priča neistine. Đe sam ja to nazvao “svoju otadžbinu septičkom jamom”?
Epitete “nakotiti” upotrebljavajte tamo đe ste navikli, a ako želite samnom raspravljati pokušajte to raditi argumetovano a ne: skim se družim, ko mi je prijatelj, što je izjavio Mitropolit Amfilohije(jer se na njega nijesam osvrtao niti se osvrćem zadnjih nekoliko godina, osvrćao sam se onda kada ste vi šutjeli i kada je bio miljenik ovog režima).
Dakle, da li je istina da je u vrijeme genocida u Srebrenici crnogorska vlast bila prvi i najpouzdaniji saveznik Bosanskih Srba?
Da li je laž, podla i bestidna da je ova vlast tada, čak i mnogo prije toga glumila da je uz Nepomena, a u stvari pripremala teren za samostalnost Crne Gore?
Prijatno gospodine Iliću, patrioto mimo patriota.
Господине Илићу, држава и отаџбина није исто. Ево вам једно давно виђење на ту тему од Халила Џубрана, великог маронитског, либанског, арапског и америчког писца и мислиоца. Џубран је у оквиру свог највећег дјела “Пророк”, штампаног 1923. г. направио осврт на земљу свог рођења на начин који представља универзални манифест и поезију истовремено…
Tvoj i moj Libanon
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoća snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj Libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj je Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san.
Tvaj je Libanon namrgođen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno. Oni dršću zarom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi. Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Europi nije pećina zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Europljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: »Oslobađamo se svojega starog dušmanina«, dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim džepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: »On je samo sablast što hoda po svijetu priviđenja.«
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga među njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili čista i svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrezivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji, bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti?
Vjeruješ li ti da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuju vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima Libanona vredniji od blebetanja tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav. Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.
Gospodo Zipp i Grubacu, ja imam svoju Crnu Goru, a vi imate svoju. Budite mi pozdravljeni!
U komentaru od Aprila 6-0g, Zipp se obraca meni ovako: “Nije lijepo od covjeka u godinama da podmece i prica neistine. Dje sam ja to nazvao svoju otadzbinu septicka jama?” Evo vama odgovora Zipp-e: Na Blogu gospodina Duska Vukovica “Javnost i seksualni zivot zvanicnika” u vasem komentaru od 29-og Aprila, u 14.34 napisali ste jednu veliku prosto-prosirenu recenicu, i na kraju stavili tacku. Poslije toga napisali ste dvije kratke proste recenice:
To je Crna Gora.
Septicka jama.
Sta ste vi tada mislili, i koga ste to htjeli da najvise uvrijedite i ponizite, to vi znate, to citaci znaju. Ne lazem ja Zipp-e. Ne pricam ja neistine.
Primite moje izvinjenje gosp.Iliću, pgriješio sam kad sam ustvrdio da podmećete i pričate neistine. Problem je izgleda u vašem razumjevanju, inteligenciji kako se to moderno kaže.
U mom komentaru na blog gospodina Vukovića ja sam kopirao tekst njegovog kolege-novinara Blaža Davidovića. U prvoj rečenici sam jasno naveo da je to tekst NOVINARA BLAŽA DAVIDOVIĆA. Na kraju sam dodao linc na tekst.
Dakle, da vam još jednom pojasnim, ja tu nijesam napisao da je Crna Gora septička jama već je to uradio Blažo Davidović.
Ako vam ni sada nije jasno opet vam neću objašnjavati jer onda nijeste slučaj za mene.
Zipp salje poruku meni: “Ako vam ni sada nije jasno opet vam necu objasnjavati jer nijeste slucaj za mene.” Jasno mi je Zipp-e. Zelim da ostanem ‘slucaj za vase visocanstvo’.