U poslednjih 25 godina sa svih strana su nas napadali, sprečavali da napredujemo, budemo ono čemu smo stalno stremili, težili, na čemu smo predano radili – Luksemburg na Balkanu. Po sjećanju, jer ne vodim nikakvu evidenciju, nabrojat ću dio tih neprijatelja: unutrašnjih i spoljnih, ograničavajućih faktora našeg sveopšteg napretka.

Na samom početku našeg demokratskog razvoja neprijtelji su nam bili: Bečki konjušari, ustaše, šiptarski iredentisti i separatisti, mudžahedini – Alijine balije, nepravedna međunarodna zajednica, Njemačka koja preko nas želi da izađe na topla mora, Turska koja preko Sandžaka i Bosne pravi zelenu transverzalu; Teheran, Kominterna, Vatikan, CIA…

Istovremeno nas je sputavao bolan prelazak iz komunizma u demokratiju, iako smo u samom početku mislili i stremili da opstanemo kao njegova poslednja oaza.  Zatim, jedan od krivaca bio je  raspad države – SFRJ. Poslije formiranja SRJ, kao u svakoj novoj državi trebalo je konstituisati institucije te nove države, i  to u nenormalnom stanju koje je vladalo –  ratnom okruženju. To je bio jedan od razloga zašto smo malo kasnili sa napretkom. Za svo to vrijeme pored spoljnih neprijatelja – međunarodne zajednice  koja nam je uvela nepravedne i ničim zaslužene sankcije, nijesu mirovali ni unutrašnji neprijatelji: separatisti i domaće ustaše – sljedbenici Sekule Drljevića, šiptari i šačica islamskih fundamentalista koji su sanjali san o stvaranju Velike Albanije i otcjepljenju Sandžaka. Kada se aktuelna vlast uspješno obračunala sa tim opasnim elementima, usput ratujući protiv povampirenih ustaša kako bi sačuvali granice Crne Gore tj. Prevlaku, raspade se i ta država. Onda smo napravili opet novu – državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Muka mi je nabrajati koji su tada sve neprijatelji bili i kako smo se hrabro borili protiv njih, stoga batalismo i tu, i stvorismo novu tj. obnovismo našu staru, prastaru državu, Crnu Goru.

Obnovivši nezavisnost i suverenost, dosanjali smo san.  A svakoj novo-staroj državi kao što znamo treba period dok se ona stabilizuje, naprave i ojačaju institucije, raskine sa negativnim nasljeđem iz prethodne države. Ne može se sve preko noći. Normalno, kako neprijatelj nikad ne miruje, pojavjivali su se opet, i opet, sve novi neprijatelji: i unutrašnji i spoljni. Glavni spoljni neprijatelj je od tada bila i ostala Srbija koja nam je do tada bila glavni prijatelj i ratni saveznik, izgleda lažni. Srbija je na svaki način pokušavala da ugrozi našu obnovljenu državnost i destabilizuje nas. Nepomen, čak i mrtav, stalno je rovario protiv naše države, Koštunica nije bio ništa bolji ako ne i gori, a Tadić je bio prikriveni Koštunica. Da ne govorim o Mitropoliju Amfilohiju i CPC.  U takvoj situaciji nijesmo se mogli razvijati, graditi institucije, boriti se protiv korupcije i kriminala, ekonomski napredovati i postignuti  zacrtano – da budemo  Luksemburg na Balkanu. Iz dana u dan samo smo se borili i borimo se da odbijemo sve agresivnije, često podmukle  napade Srbije. A unutrašnji neprijatelji su se samo množili. Pored crnogorskih Srba to su uglavnom bili isfrustrirani kvaziintelektualci, neostvareni tipovi željni vlasti, razni vlastohljebnici, plaćenici, mediji koje je osnivao KOS, ili medijski tajkuni sa neskrivenim političkim ambicijama…

Istovremeno je tekao uvijek i svuda bolan i dug proces tranzicije: prelazak društvene svojine (Alajbegove slame) u privatne ruke, jer kao što smo u međuvremenu saznali, samo privatni poslodavac – vlasnik , domaćin i gazda je mogao ozdraviti našu posrnulu privredu. Strateški partneri navališe sa svih strana, ali…

Opet opozicija koja je uvijek bila državni neprijatelj finansiran iz inostrantsva, nekad iz Zagreba, Vatikana,  Bona i Vašingtona, sada isključivo iz Beograda. Uvijek plaćenička i izdajnička, antidržavna. Ona je bila takva i onda kad je bila procrnogroska, i srpsko-crnogorska, i prosrpska. Sadašnja je satkana od četnika, početnika, vojvoda, saradnika Zemunskog klana, raznih bolesnika, ili lažnih crnogorskih partija koje žele da zavedu birače i serviraju nas na tacnu velikosrpskom hegemonizmu.

Koliki smo baksuzi, uz sve navedeno, pogodi nas svjetska ekonomska kriza kojom mi kao mala zemlja nijesmo ništa doprijenili.

Pored ovoliko neprijatelja i borbi koje je aktuelna vlast uspješno vodila svih ovih dvadest i kusur godina na čelu sa premijerom Đukanovićem, svako ko nije srećan makar zato jer je još živ, nerazumni je nezahvalnik ili umobolnik. Tražiti neki veći standard, zaposlenje, pristojnu platu, pravnu i imovinsku sigurnost, profesionalne institucije sistema, pored ovolikih nedaća sa kojima smo se uspješno suočili mogu samo neprijatelji države.

Politika nije matematika, da jeste, prosta računica bi pokazala da su svi stanovnici male Crne Gore u jednom trenutku, prije ili poslije, bili izdajnici i neprijatelji države. Samo su Đukanović i šačica vizionara oko njega u svakom trenutku znali prepoznati interes države, pokazati prstom na neprijatelje i povesti nas pravim putem.

Stoga je prava sreća u nesreći što smo cijelo vrijeme na čelu države imali Đukanovića i Savez komunista tj. Demokratsku partiju socijalista.  Svaki drugi čovjek i druga partija bi pokleknuli pred ovolikim nedaćama.

Zato predlažem da se Đukanoviću još za života podigne velelepni  spomenik, promijeni  Ustav, te da se proglasi doživotnim premijerom ili predsjednikom (neka bira). Istovremeno bi se trebali interno dogovoriti (a da ne znaju naši „prijatelji“ iz  međunarodne zajednice) da se vratimo na komunizam, tj. jednostranački sistem, tj. formalizujemo suštinsko stanje: svi da se učlanimo u DPS, te kroz unutarpartijski  demokratski  pluralizam mišljenja dalje razvijamo našu državu i društvo. To bi bio siguran garant našeg daljeg prosperiteta, očuvanja ugrožene države, način da slomimo unutrašnje i spoljne neprijatelje i stameno se suprostavimo budućim.