Piše: Biljana Vankovska

Čak i neko kao ja, a ko prati političke procese iz profesionalnih razloga, dolazi do tačke predoziranosti. Do tačke kada popušta moć primanja i analiziranja svih „informacija“ i poruka (bile one otvorene ili skrivene, svejedno), do tačke na kojoj se, ako se prekorači, dovodi u pitanje mentalno zdravlje.

Ovdje se više ne radi samo o tekućoj izbornoj kampanji, pa čak ni o tome da odmah nakon završetka lokalnih počinju pregovori oko prevremenih parlamentarnih. Problem je u tome što su kampanje i reklame (pa i anti-reklame) postale tehnologija vladanja, pokušaj da se nasilno penetrira u glavu, u srce i dušu. Bez prestanka, s jednih izbora na druge, Marry goes around!

Problem je i u tome što smo kao javnosta stavljeni u tačku gdje se sukobljavaju dva ekstrema, dvije antagonizirane slike društva u kome živimo. Povremena primirja, kao sadašnja, po etničkoj osnovi, nisu izuzetak, nego dokaz o šizofrenoj prirodi društva bez društvenog sporazuma, u kome se od građana traži da se ponašaju kao u Orvelovoj 1984: ono što je juče bilo istina (t.j. vladajuća) koalicija, danas više nije. Ali ovo važi samo do sjutra, jer odmah nakon završetka lokalnih izbora, vraća se idilična slika binacionalne koalicije na centralnom nivou.

Zaboraviće oni i težnje ka „prirodnoj Albaniji“, kao i poruke tipa „ako im se ne s viđa ovdje, neka odu tamo preko, u Albaniju“; i, naravno, vratiće se svom braku iz interesa i onome zbog čega i sjede zajedno u vlasti – privilegije. Iza sebe će ostaviti lom i konfuziju, a mnogi (posebno mladi) će se pitati da li je ono što su slušali bila java ili san/košmar (kako za koga). Ne znam kako je vama, ali meni je svega dosta. Imam urgentnu potrebu za dekontaminacijom, od pronalaženja same sebe, tražim da mi vrate život natrag, uz sve ono što živit čini životom.

Bunt je naišao kao bujica: prelistala sam dnevne novine koje su se pretvorile u (otvoreni) stranački bilten – odbacila sam ga sa gađenjem; po običaju sam sjela ispred televizora da pogledam neke debate, ali plaćeni politički program se nije mogao izbjeći, kao ni podijeljena mišljenja „nezavisnih eksperata“. Počelo me je gušiti, imala sam potrebu za svježim vazduhom, i izašla sam napolju. Srećom, put me je nanio do knjižare, gdje sam kao dijete ispred izloga slatkiša,gledala sa željom u rafove pune predivnih knjiga, one koje sam čitala ili koje sam željela da pročitam ali nisam imala vremena. Nisam odoljela, (a i kako bih?), ugrabila sam koliko sam mogla nositi u rukama i tako sam darovala samu sebe (mada sam se krajičkom uma pitala gdje ću naći mjesta u kući ionako pretrpanoj knjigama).

Onda sam krenula u bioskop. Ipak, nisam sasvim pobjegla od politike, jer je i „Lincoln“ nižno nosio poruku da moral i politika rijetko idu ruku pod ruku, čak i kada se radi o stvarima kao što je ukidanje robovlasništva. (I jedna digresija: dok sam gledala, palo mi je napamet da su moji preci živjelu u „pustom turskom“ kada su se u Americi ljudi još tretirali kao stvari, a sada nas upravo oni uče multikulturi i toleranciji). Ispred bioskopske sale sam primijetila američkog ambasadora, onako casual, sa svojom suprugom; na tren sam pomislila da je to dobra prilika da mi priđem i da mu kažem da već godinu dana čekam odgovor na zahtjev da ga sretnem povodom REKOM-a, ali sam odustala.

Isključila sam se od svega, bar na par sati. U tami kino-sale, ududbljena u film, dio mene je bio svjestan da je to jedan od rijetkih trenutaka kada se družim sama sa sobom, da me niko ne ometa i ne traži nešto od mene. Film je završio, ali tu je i dalje bilo ono malo bogatstvo u kesi pored mene.

Narednih dana, otkako bih završila s poslom i bacila brz pogled samo na naslove iz medija (kolko da budem sigurna da negdje nije pala krv), uvalila bih se udobno u neki ćošak, da bih uživala u knjigama poređanim pored mene do duboko u noć. Uz tihu muziku sa radija, užitak bi postao kompletan. Zadubila sam se u storije o „običnim ljudima“, o (ne)običnim ljubavima, o starosti i mladosti, o vječitoj potrazi za smislom života… Sa tugom bih se sjetila da sam zaboravila na ovakve trenutke: tako sam preokupirana naučnom literaturom (čitajući ili pišući po nešto) da me prati kao prokletstvo godinama, a tu je i stvarnost koja je empirijska potvda tih saznanja, kao i mediji za koje godinama tumačim šta se dešava.

Ovakvi trenutci nisu bjekstvo od (politizirane, konfliktne, ružne) stvarnosti, koja se često graniči sa konstruktom, nego, naprotiv: oni su povratak ka važnijim stvarima u životu, vraćanje svojoj ljudskoj suštini. To je otkrivanje samog sebe kao čovjeka sličnog mnogim drugima i kroz druga vremena i na različitim meridijanoma. To što mi je dobro kada se isključim od svega i od svih, onako udubljena u nečije tuđe misli koje su eho nekih mojih zaboravljenih i zanemarenih, to otkriva i tužnu istinu o potrebi distanciranja od ljudi oko sebe, u vrijeme kada jedina tema za razgovor je vezana za politiku, skandale, političku/etničku netrpeljivost. Zabluđeni, zaraženi, poludjeli, mnogi to i ne primjećuju. Čak se počinje vjerovati da je to nekakva (voajerska) politička participacija: i jesi posmatrač, kibicer u tuđoj partiji u kojoj je i tvoj život ulog, ali imaš i onaj lažni osjećaj da si aktivan. Igrači ove velike partije su postigli svoj cilj: stvaraju privid političkog života, uznemiravaju, siju strah, drže tenzije, lažu da od nas zavisi, i najgore od svega – okreću nas jedne protiv drugih, samo da se ne bi prepoznali kao ljudska bića. Ne, ja nemam namjeru da učestvujem u tom cirkusu.

Ovih dana, na „makedonskom“ dijelu Facebooka, hit je status u kome je bukvalno „puko film“ poznatog glumca albanske nacionalnosti, koji je poručio (najeksplicitnije) da mu je došlo preko … znate već čega, da su svi (političari) gnjide od kojih mu se ogadila i vlastita zemlja, od koje želi da pobjegne i da se nikada ne vrati. (Možda je za priču važno i to da je momak u ozbiljnoj vezi sa Makedonkom, što je velika retkost po sebi). Nevjerovatan broj „lajkova“ i šerovanja je pokazalo da je zaista mnogima došlo preko glave, i da jedva čekaju da neko otjera dođavola sve one za koji se oni sami ne usuđuju napisati/reći nešto. Lajkovi mu dođu kao psihoterapija, olakšanje za dušu. Ushićenje za psovke i pogrde upućene onima gore je dobilo takve razmjere da vjerovatno većina političara usred izborne kampanje umire od muke i gricka nokte od nervoze što niko ne reaguje tako na njihove pokliče. Mi zaista nismo Bigarska, ali metaforički gledano ovo je pretstavljalo jedan vid „samospaljivanja“, čin koji je postao ventil za nakupljene frustracije izazvane neprestanom političko-psihičkom torturom.

Ipak, moj bi savjet bio drugačiji: nemojte se „samospaljivati“, ne vrijedi; niko neće ni suzu pustiti, a dobar dio onih koji se vama oduševljavaju, ostaju podanici čija je hrabrost samo da ostavi like. Takav je čin izraz nemoći, a ovo su ipak samo lokalni izbori. Pitam se zašto svi ovi mitinzi (na kojima učestvuje najmanje lokalaca, jer je većina dovučena iz drugih krajeva)? Zašto bilbordi, reklame, pa i TV debate u kojima je stolica rezervisana za one iz vladajuće stranke uvijek prazna, pošto oni u svojoj aroganciji i gluposti ne shvaćaju da su reklame ravne bezobrazluku, i zbog primitivnosti i zbog cijene koštanja. Sve što treba da bi preživjeli još ovu posljednju nedjelju do izbora je okretanje sebi.

Pogledajte vlastito dvorište, ulicu u kojoj živite, ambulantu, školu, vrtić – tu ćete naći odgovore za vaše dileme. Poštujte sebe više od onoga što su vam dodijelili oni koji vam bacaju laži u oči, otpatke ili velike doze patriotizma (ili bolje, nacionalizma). Pozdravite svoje komšije, jer s njima ćete i dalje živjeti kada ode cirkus iz vašeg grada. Popijte zajedno kafu ili čaj, pitajte se za obične, ljudske stvari, zaboravite ovakvu politiku. Odluka o izborima je ispred vaših očiju, a ne u kampanji. A nakon toga… Nakon toga slijedi nova epizoda sapunice, sa istim likovima, istim temama, istom patetikom.

Alternativa je nužna – ili ćemo spaliti i sebe i druge.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin