Piše: Biljana Vankovska

Stara istina je da u politici pas i mačka spavaju zajedno radi interesa (osvajanje vlasti). Ali, ono što se sada dešava u Makedoniji je mnogo neuobičajenije, jer dojučerašnji politički neprijatelji – „fašisti“ (vladajuća VMRO-DPMNE) i „otporaši“ (opoziciski SDSM) su sada na putu da naprave koaliciju u Kičevu i Strugi, tako prateći primjer stranaka iz albanskog bloka. Jasno je da se ovdje ne radi o interesima i ideologijama, nego o očuvanju ili osvajanju etničkih teritorija. Na primjer, gradonačalnik skopske opštine Čair, Izet Medžiti, otvoreno poručuje albanskim glasačima sledeće: „nije važno da li će Albanci glasati u Tetovu, pošto ako gradanačelnica ne postane Teuta Arifi, onda će to biti Sali Bedžeti; ali je jako važno da oni glasaju u Kičevu, jer ako gradonačalnik ne postane kandidat DUI, tu će na njegovo mjesto doći Makedonac, a Albanci će izgubiti mogućnost da vladaju još jednom opštinom u Zapadnoj Makedoniji.“

I tako, godine 2013, politika, t.j. izbori postaju produžetak rata drigačijim sredstvima. U vrijeme kada je koaliciranje između zavađenih makedonskih stranaka izgledalo kao mission impossible, u albanskom je bloku sve bilo odavno jasno: stranke su se složile da nastupe s jednim kandidatom za gradonačelnika da bi osvojili „novu teritoriju“ u već zacrtanom etničkom mozaiku (zakonske odredbe o opštinskim granicama za grad Kičevo su stupile na snagu upravo ove godine, jer je njihovo važenje bilo odgođeno u vrijeme kada se zakon donosio 2004.). I ne samo da su se stranke složile, nego su organizovale i čarter-letove za sugrađane iz dijaspore, kao da se radi o bit(c)i ili ne. To je i bio razlog što je tokom prošlonedjeljne medijacije od strane EU, Ali Ahmeti susreo Fule-a i kratko mu poručio: možete činiti i dogovarati šta god hoćete sa makedonskim nevaljalcima, ali ja imam plan i avio-rezervacije. I napustio sastanak…

Dok su se u posljednja dva mjeseca Makeodnci nadmudrivali oko parlamentarnih izbora, Albanci su pokazali da su shvatili suštinu konsocijacije: osvajanje lokalne vlasti pretstavlja način kako zaokružiti političko-teritorijalnu autonomiju svoje zajednice, pa su zato upotrijebili sve svoje glavne adute da bi ih kandidovali za nosioce lokalne vlasti. Na primjer, vicepremijerka za evrointegracije Teuta Arifi je dala ostavku da bi postala kandidatkinja za gradonačalnicu Tetova.

No, mada se mnogim Makedoncima ovaj stav neće dopasti, mora se reći da je bitka za Kičevo ne samo zakašnjela nego je i besmislena. Od časa kada su opštinske granice povučene po etničkom kriterijumu, svaka je izborna bitka na lokalnom novou prestala imati ikakvu vezu s lokalnom demokratijom, još manje sa selekcijom najboljih i najzaslužnijih. „Neka je od blata, ali samo da je naš“ je parola koja odzvanja svuda.

Pošto kod nas većina strada od kratke memorije, hajde da se malo podsjetimo kako je to išlo: Struga i Kičevo su bile one dvije ključne tačke oko koje su 40-tak dana, iza zatvorenih vrata, pregovarale tadašnje stranke na vlasti (SDSM i DUI) u ljeto 2004. godine. Na kraju, premijer Bučkovski je sportskim žargonom saopštio ishod, da smo (misleći, na Makedonce) „izgibili sa 3:0“. Upitan da objasni zašto je utakmica izgubljena službenim rezultatom, tadašnji predsjednik Crvenkovski je dodao „da smo se borili, izgubili bismo sa 5:0“. Niko nije znao kakvim su se to sredstvima „dogovarali“ partneri u vladi. Tadašnja opozicija (sada na vlasti) je reagovala mlako, i ušla u javnu debatu tek kada je krenula građanska inicijativa oko referenduma o zakonu. Kasnije kada je došla na vlast, u koaliciji s DUI (koja je konstanta u vladinim formacijama; dok se stranke iz makedonskog bloka menjaju, ona s njima igra simultanku i mijenja ih) – ne samo da nije ni bilo pokušaja promjene zakona u dijelu koji se odnosio na Kičevo, nego je još pristala na proširenu amnestiju kojom su obuhvaćeni i slučajevi koji su se odnosili na ratne zločine, a u kojima su osumnjićeni-optuženi bili bivši pripadnici UČK.

Odkad se počelo šuškati o mogućoj etničkoj koaliciji, ali po prvi put kod Makedonaca, duhovi su se uznemirili, posebno kod onih koji su bili uzeli ozbiljno političku igru „fašista“ i „otporaša“ (kao u igri partizana i Njemaca, djeca su se razišla kada je iz Brisela stigao šumar, ali su se neka djeca zaigrala). Tačno je da spas ove države zavisi od mogućnosti da se stvore građanske opcije i izborne liste, na kojima neće biti važno ko je kakvog etničkog porijekla, ali.. ALI, to je skoro nemoguće u post-ohridskoj Makedoniji!

Zaista tragikomično je sada gledati ovu neprincipijelnu koaliciju i primirje uspostavljeno zbog etničkih razloga između onih koji su čitavu državu držali kao taoca svojih sujeta i političkog inata. Tragikomično je što sada Kičevo brane oni koji su se složili da Kičevo i Struga postanu gradovi s dominantno albanskom populacijim, pridodavanjem seoskih naselja.

Gledano kroz građansku prizmu, užasna je i sama pomisao da ih spaja zajednički strah od Albanaca ili možda zajednička želja da se pred biračima pokažu kao veliki Makedonci (i obrnuto). Ali, zar nije strašnije to što već 20 godina glasači disciplinovano, i bez instrukcija i formalnih koalicija, redom glasaju samo za „svoje“? To što su se skupili u etnička stada, formirali etničke stranke, u kojima komuniciraju isključivo na svom jeziku, itd.?

Zar nije povreda ljudskih prava to što se od svakog kandidata još u samom startu izbornog procesa traži da deklarira svoje etničko porijeklo (zbog kvalifikovane većine u donošenju odluka)? Tako, podjednako je licemerno, nakon 12 godina ustavno utemeljene etničke podjele koja se smatra svetinjom, sada kukati iznad presedana kod Makedonaca koju su po prvi put uradili nešto što je kod Albanaca odavno praksa. Albanski političari opominju da je ovaj čin suprotan demokratiji, dok u isti mah organizuju čarter-letove za svoje kontingente iz dijaspore.

Zašto nemir, kada Makedonija ne samo da nije građansko društvo, nego nije ni multietničko? Što se toliko promijenilo da bi se neki sada bunili?! Dio onih koji sada lamentiraju su nedavno formirali “građansko” udruženje albanskih intelektualaca (G -21)… i čak nisu ni primijetili da se radi o oksimoronu! Lamentiraju nad ugroženom multietničkim karakterom društva i demokratije, a ćutali su kao zaliveni kada su se 2004. dijelila teritorija opština po etničkom ključu. Za njih je tada, a i sada, ohridski okvir koji je institucionalizirao podelu, bio uslov za mir. A logika te podjele je bila tako očigledna i jasna: zašto bih ja bio manjina u tvojoj opštini, kada ti možeš biti manjina u mojoj? A manjine se bore protiv majorizacije, zar ne?

Nakon dvomjesečnog političkog amoka, sada se sve vraća u „normalu“. U tom periodu albanske stranke su se držale po strani, kao da ih se to sve ne tiče, jer, kako kažu „oni ne igraju na tuđu muziku“. Sada mobiliziraju sve snage. Dovoljno je vidjeti Facebook profil kandidata za gradonačalnika Kičeva, koja ga prikazuje u slavnim ratnim danima s kalašnjikovom u rukama, da bi postalo jasno na koju se kartu igra. No, s druge strani, biografija Fatmira Deharija pokazuje kako su besmisleni napadi na novog minsitra odbrane, Talata Džaferija.

Oni koji se s vremena na vreme pale kada se sjete (ili ih podsjete) na konflikt iz 2001, zaboravili su da su u prvoj postkonfliktnoj vladi zamjenici ministra bili i Džaferi (za odbranu), ali i Dehari (za policiju). Ali, što se ratnog backgrounda tiče, ovaj drugi ima daleko veću težinu nego jadni komandant Forina, koji je komandovao grupom od 20-tak vojnika u relativno mirnom kraju. Gledajući što nudi Dehari, jasno je da to nije ponuda namijenjena svim građanima, i da niko i ne očekuje da Makeodnci glasaju za njega? Da je DUI bar pokušao da ponudi nekoga bez ratničkog bagaža, bilo bi moguće kritikovati i makedonsku etničku koaliciju (koja bar nudi čovjeka koji je, čak i po riječima nekih Albanaca, uradio dosta za grad u prethodnom mandatu). Ovako, svako će se okupiti oko etničke zastave na lokalnom novou, dok će političi pluralizam važiti samo na etnički čistim djelovima teritorije.

A u međuvremenu, od 2001. do danas, odrasli su neki novi klinci. Eno ih kako divljaju po ulicama i imitiraju svoje političke uzore, dok koriste hladno oružje (za sada) i kamenuju autobuse po čijoj ruti prepoznaju da će sa sigurnošću pogoditi glavu nekog od „drugih“. Neki od ovih mladih ljudi će uskoro dobiti i biračko pravo, ali ne zna se koliko će entuzijazma imati za glasačke listiće, nakon ovolikih fizičkih aktivnosti. Odrasli, prije svega političari i medijske ličnosti, prave se ludi dok svojim govorima podstaču netrpeljivost, pa se onda čude ponašanju mladih. Prave se ludi i roditelji, i nastavnici, i …

Nedavni TV duel između dva direktna učesnika iz konflikta iz 2001., ministra Džaferija i bivšeg policijskog generala Angelova je, svakako, bio medijski događaj godine. Zaista, na kraju žestoke debate, teatralno su se rukovali, ali slaba je to bila utjeha za sve nas koji smo zabrinuto gledali rekonstrukciju i glorifikaciju 2001. Novinar je naivno postavio pitanju Angelovi: a zašto gledate natrag u prošlost, što je ne zaboravite više i okrenete se budućnosti? Odgovor je jednostavan, ako se samo malo promisli: bez suočavanja s prošlošću nema trajnog mira.

Ovakva suočavanja u vrijeme dok bujaju predizborne strasti su veoma gledana, ali nisu naivna, pa su čak i kontraproduktivna. Sve dok ministar odbrane, bivši pripadnik UČK, uvjerava da je ratovao na protivničkoj strani zbog pravedne kauze i usput citira Klauzevica (da je rat samo produženje politike drugim sredstvima), a koji je, by the way, odavno napušten u modernoj teoriji rata, ostajete sa osećajem neizvesnosti i grčem u stomaku: a što ako politika negdje stane, hoće li se opet nastavljati istim mjerama? Što ako u izbornoj bitci njegova zajednica “izgubi“ (ili, bolje rečeno, ne „osvoji“) Kičevo i/ili Strugu?

I tako, lokalni izbori se vode oko svega sem oko onoga oko čega bi se trebali voditi.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin