Autor: Igor Palija

Niti jedan zakon u Hrvatskoj nije prouzrokovao toliko reakcija, frustracija i polemika kao što je to slučaj s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Taj zakon posljednjih 10 godina stvara tolike opstrukcije u provođenju te javne polemike oko gotovo svakog manjinskog standarda iz njega, da se čovjek s pravom pita: nismo li taj zakon donijeli s namjerom da ga nikada ne provodimo? Zašto danas, u demokratskoj Hrvatskoj teško provodimo zakone koji manjinama, znači onima kojih ima malo i koji su u indiferentnom položaju i kao takvi ne mogu ugroziti hrvatski nacionalni identitet, daju određena prava koja velike (većinski narod) čine još većima, a male (nacionalne manjine) manje malima. Zašto ne možemo implementirati zakonski i civilizacijski standard dvojezičnosti koji je jedan od temeljnih manjinskih prava reguliranih čak i dokumentima OESS-a i međunarodnim konvencijama. Pitanje dvojezičnosti nije samo pitanje poštivanje zakona ove zemlje. Ono je civilizacijska stečevina kojoj bi trebalo težiti svako napredno društvo koje svoju demokratičnost, otvorenost i pravednost testira upravo na ovakvim standardima. Pitanje dvojezičnosti je pitanje tolerancije i pravednosti, pitanje demokratskog potencijala Hrvatske, njezine vjerodostojnosti, političke zrelosti te kredibiliteta kao članice Evropske unije.

Sve teze koje smo mogli čuti posljednjih mjeseci; da je ćirilica, također, hrvatsko pismo, da je Hrvatska pravna država koja mora provoditi vlastite zakone, da nas gledaju iz Unije i prate što ćemo učiniti, te slična opravdanja za uvođenje dvojezičnosti uopće nisu bitna. Nije niti važno da li je prošlo deset, dvadeset ili sto godina od rata, nevažna je i politizacija ovog pitanja pred predstojeće lokalne izbore, manipulacije s kolektivnim sjećanjima, ljudskim patnjama i zloupotreba ratnih strahota za vlastitu političku i društvenu promociju. Nije važna niti banalizacija dvojezičnosti od nekih pripadnika srpske nacionalne manjine koji smatraju da postoje važnija pitanja za rješavanje kao što su posao ili egzistencija. Ono što je uistinu važno je demokratski odgovor koji kao društvo trebamo dati kada pred nama stoje izazovi u stvaranju naprednog, demokratskog i pravednog društva. Imamo li kao društvo, ali i kao pojedinci snage za tolerantno prihvaćanje drugog i drugačijeg. Možemo li implementirati standard koji napredno društvo diferencira od nazadnog. Idemo li na Gaussovoj krivulji demokracije prema gore ili se strmoglavljujemo tamo gdje bi razni društveni profiteri, povlaštene kaste i samoproglašene dežurne moralne vertikale željeli da budemo, tako da na miru mogu nastaviti da glođu kost, jer meso su odavno požderali. I konačno, želi li Hrvatska uistinu biti slobodna država koja dopušta svim svojim građanima da pišu vlastitim pismom i slobodno se služe vlastitim jezikom u javnoj i službenoj komunikaciji.

Uvođenje dvojezičnosti, pa čak i Vukovaru, nije provokacija kao što se to želi prikazati, niti pitanje dvojezičnosti u demokratskoj i pravnoj državi može biti provokativna radnja, isto kao što provođenje hrvatskih zakona ne može biti provokacija. Upravo suprotno, sprečavanje dvojezičnosti, traženje moratorija za njezino provođenje ili zahtjevi za postupno ili selektivno uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru, grube su provokacije spram temeljnih vrijednosti demokratske Hrvatske. Tolerirajući takve stavove pravnu državu dovodimo do karikature te hranimo stvaranje teze da Domovinski rat nije bio rat za slobodu i nezavisnost, već sukob koji je imao za cilj da u Hrvatskoj nema ćirilice, pa shodno tome niti Srba. Treba otvoreno reći, da onima koji se protive dvojezičnosti u Vukovaru, ali i drugim mjestima gdje Srbi na to imaju zakonsko pravo, ne smeta ćirilica jer se mnogi od njih slabo služe i latinicom, već im smetaju Srbi. Ako pristanemo na izgradnju društva vodeći se antagonizmom prema Srbima, razvijamo bolesno društvo koje će se ugušiti u vlastitoj bljuvotini. Sva ta količina nacionalne energije usmjerene protiv Srba zapravo je destrukcija moderne evropske Hrvatske bez koje bilo kakva druga – mračna i crna Hrvatska – ne može postojati. Naivno je za očekivati da država članica Evropske unije može sebi dozvoliti luksuz da gazi elementarna prava nacionalnih manjina te gradi društvo na antagonizmu i mržnji prema drugom i drugačijem. Ako bi, možda, neki činovnik u Briselu to i progledao kroz prste, mi sami ne bismo smjeli. Takva država rušila bi osnovne postulate svog nastanka. Bila bi kontradikcija samoj sebi, a ideja moderne demokratske države bila bi neodrživa i potpuno zgažena.

Pojavljuju se i kompromisni stavovi da se Spomen područje Ovčara i Memorijalno groblje žrtava rata u Vukovaru izuzmu od dvojezičnosti. Ovakve konformističke teze su još više društveno opasne i demokratski nezrele, jer pretpostavljaju ekskluzivno pravo na žrtvu te unaprijed diskreditiraju onog drugog da se identificira s žrtvom. Oba spomen područja trebaju biti univerzalna mjesta pijeteta prema žrtvi i ljudskoj patnji, te između ostalog, služiti kao mjesta sjećanja, ali i opomene za sve građane Vukovara, Hrvatske i šire. Svi trebaju biti upoznati s tragičnom sudbinom ljudi koji su završili na Ovčari i od toga ne bi trebala biti izuzeta bilo čija kolektivna svijest. Žrtva ljudi pobijenih na Ovčari nije ničija privatna tapija i mjesto za stvaranje mitova, već točka integracije, pijeteta i stapanja s boli i patnjom koju svi trebaju osjećati kao svoju. Bez izuzetka da li se služe latinicom ili ćirilicom. Upravo zbog toga, takva mjesta u kojima je čovjek pokazao svu svoju životinjsku narav, a rat besmisao i bestijalnost, trebaju biti obilježena na što više jezika i pisama. To nisu stratišta na koja samo Hrvati imaju pravo sjećanja. To su mjesta univerzalne boli onoliko koliko je čovjek univerzalno biće koje može osjećati empatiju prema drugom čovjeku kojeg nije niti poznavao, koji mu nije bio netko blizak ili koji mu je čak bio i neprijatelj, ali čiju žrtvu i patnju poštuje i zbog koje suosjeća i iskreno žali. O takvoj boli i takvim stratištima, gdje god se ona nalazila, treba govoriti na što više jezika. Niti jedan nije manje važan, nepotreban ili nepoželjan. Upravo suprotno. I zbog toga je ćirilici mjesto na Ovčari, jer ćirilica nije sinonim za zločin. Nije poanta u slovima, već uvijek u ljudima. Za dobro, ali i zlo – krivi su ljudi. Pa počnimo činiti dobro, a dvojezičnost je, bez obzira na sve prijepore, ratna iskustva ili osobne traume, dobra i ispravna stvar. Ona je zalog ispravne sadašnjosti i bolje budućnosti.

Identitet