Piše: Biljana Vankovska
Akteri političkih pregovora za rješavanje političke krize posredstvom EU su još uvijek zaokupljeni ubjeđivanjem javnosti da su upravo oni izašli kao pobjednici, da su zadržali svoje principielne pozicije i osigurali da pobijedi pravda, a ja se nikako ne mogu osloboditi deja vu osjećaja. Zaraćene strane u političkom konfliktu su uspjeli da internacionalizuju unutrašnju krizu i da od izbora (bili oni lokalni ili parlamentarni, svejedno) naprave problem vrijedan međunarodne medijacije. Mnogi su skloni reći da je ovo još jedan unikatan oblik konfliktnog menadžmenta EU, koja će sada upisati još jedan uspjeh u svom bilježniku posvećenom spoljnoj i bezbjednosnoj politici. Ali, ako im je za onu originalnu 2001. godinu bilo potrebno skoro šest mjeseci i stotinu ljudskih života, sada se sve završilo srećno za samo dva mjeseca i bez žrtava (naravno, tu ne računamo čitavu državu koja je kolateralna žrtva neodgovorne politike i još neodgovornijih političara).
Ova 2013. je postala „politička 2001. godina“. Otkako su vodeće političke stranke dovele zemlju do ruba intraetničkog sukoba, složili su se da prihvate kompromis ali tek kada su se umiješali posrednici. Čitav se proces odvijao satima iza zatvorenih vrata, da bi nam se (ponovo kao i 2001.) saopštio iz predsjedničke vile „Vodno“. Ponovo, kao i tada, originalni tekst međustranačkog sporazuma je bio napisan na engleski, i ponovo je EU „garant“ da će se potpisano „implementirati“. I ponovo, tekst sporazuma sadrži fraze za koje je teško naći odgovarajući prevod u makedonskom (političkom) vokabularu, a još teže primjere njihove primjene u političkoj tradiciji.
Još iste večeri, odkako smo čuli zvanična obraćanja lidera „strana u sukobu“ zaključili smo da smo na dobrom putu da ćemo se, kao i u svakom postkonfliktnom periodu, ponovo, baviti različitim interpretacijama o činjenicama i elementima sporazuma. Kako, na primer, povjerovati da politička elita uopšte razumije značaj fraze in good faith? Našem političkom folkloru su daleko bliže situacije kada se protivniku „smesti“ s ciljem da se on prevari, izruga i ponizi. Dogovaranje u duhu međusebnog poštovanja i povjerenja, a u cilju postizanja opšteg dobra, je nešto sasvim neodgovarajuće manihejskoj bici usred koje se nalazimo. Samo naivni vjeruju da je politički okvirni sporazum doveo do okončanja krize. On je samo sporazum o primirju na političkom frontu, lijek za simptome bolesti, a ne za uzročnike. Slično je (bilo) i s Ohridskim okvirnim sporazumom iz 2001; rezultati se vide po uličnim okršajima još i danas, 12 godina kasnije.
Dok se zvuk trijumfalizma čuje iz stranačkih štabova, onih koji su nas svojom arogancijom i namerom da sruše režim doveli do ovog stanja, dio javnosti je odahnuo s olakšanjem, dok se drugi dio već sprema da odmjeri ko ima više naroda uza sebe (vidjećete vi šta je narod i šta su mitinzi, poručio je i sam premijer), samo manji dio društva je svjestan da je ovo posredovanje briselske trojke jedna od najsramnijih i najponižavajućih epizoda iz ne tako duge političke istorije makedonske demokratije (ma koliko ona bila defektna). Doživjeli smo da nam stranci nametnu ono što je bilo samoevidentno kao jedini izlaz iz političkog ćorsokaka, a još nam je ishod pregovora stigao preko tvitera evropskog komesara.
Tačno je da su alternativni mediji i socijalne mreže odavno zavladali javni prostor, a čini se da su jako popularni kod modernih evropskih političara, ali ipak… U trenutku kada je čitava nacija očekivala informaciju sa najavljene pres-konferencije, komesar File se, ipak, odlučio da nam (ga) tvitne. To vam je kao kada, recimo, čekate rezultat na neki vaš zahtjev ili aplikaciju, pa umjesto da oni koji odlučuju vama direktno saopšte odgovor, oni ga prvo podijele sa svojim tviterskim društvom. Komesar koji je nedavno poručio da je jako isfrustriran političkom krizom u Makedoniji, otkako je završio sa ekspedicijom, nije smatrao za potrebno da se uopšte pojavi pred novinarima sa svojim domaćinima i sagovornicima, nego je svojim fanovima tviterašima poručio da je zaključen dobar deal i da je vratio Makedoniju na dobru (evropsku) stazu. Mission accomplished – i otišao je bez riječi! Onaj koji je saopštio poruku i sadržaj sporazuma je bio specijalni izvještač za Makedoniju, Richard Howitt, dok je predsjednik države bio stavljen u poziciji konferansijea. Stranci još nisu ni stigli do areodroma kada su počela različita tumačenja sporazuma, pa se onda i Howitt preko tvitera doobjašnjavao „šta su autori htjeli da kažu“ i hoće ili neće biti prevremenih parlamentarnih izbora.
Što se tiče sadržaja, novi „okvirni sporazum“ nije spektakularan. Ni najmanje! I u tome je tragedija. Sve što je tamo napisano je upravo ono što je dio nas profesora i intelektualaca zagovarao od prvog trena kada je izbila kriza, a za što smo bili izvrgnuti vulgarnim uvredama i etiketama. Zagovarati povratak u institucije i bitku kroz izbore ne traži preveliki intelektualni kapacitet ili posebno racionalan um, jer je sve to u samoj suštini demokratije i političke kulture u normalnim društvima. Nasuprot vlasti, koja je ostala čvrsta u svojoj aroganciji, gluva i slijepa, i nepsosobna i nevoljna da stavi u pogon mehanizme političke i druge odgovornosti, čime je mogla amortizovati i normalizovati stanje, opozicija je sanjala o svom 5. Oktobru. Sve ono što se dešavalo tokom posljednja dva mjeseca je zato udruženi zločinački poduhvat prema svim građanima i prema državi, a počinioci su (ponovo) amnestirani. Princip vladavine prava je bio prekršen ne samo u predvečerje i tokom 24. decembra, nego su sada zakoni pretvoreni u tijesto koje mijese malo domaći stranački lideri, malo stranci. Najvažnije je da se mijesi i oblikuje saglasno trenutnoj političkoj volji.
Premijer može do mile volje da govori da je zemlja položila test zrelosti svoje demokratije, a lider opozicije da govori o pobjedi pravde, činjenice govore da smo iz ove krize izašli još oslabljenijih kapaciteta. Makedonija više nije čak ni poluprotektorat; ona je potpuni protektorat, jer je intervencijom „treće strane“ postignut kompromis, a stranci su tu da disciplinuju i da garantuju da će se on poštovati. Tu nema mjesta za društevni ugovor. Dakle, kao što su garanti za poštovanje sporazuma koji se tiče međuetničkih odnosa (sporazum iz 2001.), sada se to odnosi i na međustranačke odnose. Ako je nekada bila potrebna buldožer-diplomatija da bi se političari provoljeli na neko ponašanje, danas je dovoljna i laka mehanizacija. Ako je nekada morao da dolazi lično Solana, sada pomaže i jedan komesar. Ako se nekada pregovaralo nedjeljama, danas je dovoljno tri sata u sjedištu EU u Skopju (i sve mislim da je ovo potrajalo samo da bi neko dokazao da nije „lak“ i da se ne da lako).
Ovo ne znači da je ovaj konflikt manjeg intenziteta i lakši za rješavanje, nego da ovdje već ne funkcioniše država, nego političke bande željne vlasti, za koju bi i rođenu majku prodale. Ako je Ohridski sporazum institucionalizovao etničke razlike i separirao Makedonce i Albance, ovaj najnoviji uređuje odnose između zavađenih makedonskih stranaka, koje bi trebale potpisati Momorandum o saradnji (sic!). Na žalost “Otporaša”, koji su bili dio jedne predizborne kampanje, a ne autentična građanska inicijativa s jasnim ciljem, građansku neposlušnost nećemo vidjeti još dugo vremena, ali bar više nema iluzija i zna se da su tzv. beton-političari ustvari poslušni pred strancima. Mada mačoističke interpretacije ostaju, jasno je ko je sudija u ovoj utakmici. Zato, naši voljeni lideri će i dalje voditi ljubav sa građanima, a biti vjerni međunarodnoj zajednici. Inače, ništa od biznisa…
P.S. Upravo sam napisala kolumnu, kada se kladivo pomjerilo i sve se vratilo u „normalu“, u stari međuetnički film pun nasilja i mržnje. Politička sapunica se nastavlja: upravo kada se makedonska opozicija vratila iz parlamenta, izašla je albanska. I sve to u predizbornom ambijentu i u očekivanju evropskog parlamenta za koga su obećali da će biti povoljan. U ovoj zemlji možeš umrijeti od svega, pa i od bezbol palica ili molotovog koktela, ali ne možeš umrijeti od dosade.
Prevod je autorkin
0 Comments