Piše: Biljana Vankovska

Zbog neke čudne koincidencije ili, jednostavno, zbog sličnosti između dva društva, ovih dana smo bili svjedoci protesta u Bugarskoj, koji su istakli isti problem kao i građanska inicijativa ”Aman“ (visoka cena struje i niski životni standard). Nakon ostavke premijera Borisova, mnogi su kod nas jedva dočekali da viknu iz oduševljenja ili iz očaja što naša vlada nije evropska i odgovorna, a što naši građani nisu tako odlučni kao Bugari. Palo je tu dosta viceva na vlastiti račun, a najviše na račun imena Trpe koje je tako često kod Makedonaca, što nije slučajnost, ali i to da je ovo krunski dokaz da nismo s’što (isto) kao što tvrde braća Bugari.

Zaključak novinara, aktivista i intelektualaca je bio: eto zašto je Bugarska članica EU, a mi nismo. Oni imaju razvijenu (evropsku) političku kulturu, a političari su odgovorni i slušaju glas svojih građana, posebno kada su ovi gnjevni. U još jednom pokušaju da nađu dobre primere iz susjedstva (nakon pozajmljivanja sprskog „Otpora“), dobar dio posmatrača je zatvorio oči pred nekim činjenicama (zbog neinformiranosti ili nekih drugih razloga, nije poznato).

Ako Gruevskog u podsmjehu nazivaju bokserom, onda se mora reći da Borisov raspolaže sa daleko većim i dokazanim borilačkim vještinama prije no što je postao političar. Tačno je da demokratski kapacitet nije nešto što se stiče na brzom kursu, ali je činjenica da je i Borisov pobijedio na izborima (a neki kažu da nije isklučeno da se ponovo može vratiti na poziciju sa koje je sišao; kako kažu neki bugarski analitičari, ti ga najuriš kroz vrata, on ti se vrati kroz prozor). Za sada je interesantniji način na koji je sišao s premijerske pozicije (navodno) u stilu velikog državnika.

Naime, odkako se „desio narod“, ostavku je prvo podnio ministar finansija, što je zaista čin kakav mi nismo vidjeli čak ni nakon atentata na predsjednika Gligorova ili potapanja broda sa (bugarskim) turistima u Ohridsko jezero. Respekt! Ali, kako su se protesti proširili i postali nasilni, u stilu „ja nisam odavde“ Borisov je izjavio – „ne želim da budem na čelu vlade koja tuče svoj narod“. Pomisliće neko da je na premijerskoj poziciji bio kao neka protokolarna ličnost ili ekspert, a ne kao neko ko je nadređen ministru policije. Još komičnija je bila izjava ministra policije, koji, mada odgovoran, dijeli komplimente svom šefu, govoreći da je njegova ostavka bila postupak istinskog državnika.

Ne zna čovjek da li da plače ili da se smije na ovo, ali jasno vidi da su populizam i pranje ruku od odgovornosti na perfidan način i te kako prisutni u državama članicama EU, posebno onima koje su najslabije karike. Ono što se zaboravlja je činjenica da su protesti žešći i masovniji tamo gdje je nestala disciplinatorna i zavodljiva moć EU, jer više nije moguće igrati na kartu koja još uvijek ima uticaja u državama koje još nisu članice, a koja glasi – „budite poslušni ili ćete dobiti negativni izvještaj iz Brisela“. Mantre ne pomažu, a i obećanja su sada ludom radovanja; došao je trenutak istine.

Naši strastveni „otporaši“ odbijaju da vide još jedna detalj koji se odnosi na „narod“ (u ovom slučaju, u susjednoj zemlji). Ispistavilo se, kako mi kažu kolege iz Sofije, da i Bugari imaju navijačke grupe organizovane po paravojnom modelu, i da su upravo te grupe bile onaj katalizator koji je mirne proteste pretvorio u nešto daleko dramatičnije, u čemu su ljudi sa krvavim glavama pokazivani ispred kamera. Involviranje opozicionih stranaka je već isplivalo na površini, zajedno sa kalkulacijama o uticajima lobi grupa bliskim ruskom kapitalu. I na kraju, da ne zaboravimo, državnički potez Borisova se dešava na samo četiri mjeseca pre redovne parlamentarne izbore.

Dakle, Bugari su uspeeli da sruše vladu s ulice, ali mnogi i tamo već lupaju glavu: za koga da glasaju na skorašnjim izborima? Najbolnija tačka u jednoj demokratiji je upravo odsustvo alternative u društvu koje je podijeljeno na dva dijela i postalo crno-bijeli svijet. Zvuči tako poznato, zar ne? Protesti ne prestaju, ali su sada već kakofonija glasova, među kojima su najinteresantniji oni najradikalniji koji izvikuju: „Dolje partije!“, „Vratite vlast narodu“, „Promjena svih političara“. Izvjesni „građanski komitet“ artikuliše zahtjeve demonstranata iz svih krajeva Bugarske, a od njega se očekuje da izađe sa predlogom novog ustava koji će uvesti sasvim novi poličitiki sistem. Ali, čini se, artikulacija zahtjeva staje upravo tu. U bugarskoj javnosti, kao i kod nas, vodi se isti okršaj između „idiota“ (narodna riječ koju upotrebljavaju je ista kao i naša – seirdžije) i „pravih građana“, iste optužbe, pa čak i kontraprotesti (koji su se u međuvremenu pojavili čak i u Sloveniji). Artikulacija kolektivne frustracije je najjasnije kristalizirana u Grčkoj u obliku krajnje desnice (Zlatna zora) i krajnja ljevica (Siriza).

Makedonski „Otpor“ je pokazao da nema većih ambicija od izazivanja prevremenih parlamentarnih izbora, odnosno smjene vladajućeg režima sa ulice, kroz aktivni bojkot i građanski neposlušnost, ali sa jasnom idejom da nakon toga demokratiju može dovesti natrag samo postojeća opozicija. Najradikalnija vizije staje kod teze: da mi srušimo ove, pa posle ćemo videti šta ćemo i koga glasati. Nekadašnji doktorant-ponavljač, danas uticajan intelektualac i profesor, agituje, ali nikako da dođe do operacionalizacije onoga što imenuje kao aktivni bojkot. Vratio se sve do Locka da dokaže da je pravo građana da sruše vlast svim sredstvima demokratska tekovina. Nasuprot tome, profesor Puhovski (za hrvatski Index) je decidiran: “Jedino što je gore od loše vlade su prostaci na ulicama. Zazivanje prosvjeda je pokazalo katastrofalne rezultate u Sloveniji, gdje su ljudi prvo tražili smjenu jednih, pa onda i drugih, zazivali su diktaturu, bez ikakvog cilja. Jednostavno su rekli nećemo ovu vladu, ali nisu znali što žele, da su imali neku ideju i tražili da se to provede tada bi možda bili i uspješni prosvjedi.“ Govoreći o bugarskom, ali i hrvatskom slučaju, još kaže: „Ti prosvjedi zbog kojih je pala vlada je nešto što veseli promatrače, novinare ili aktiviste, ali po mom sudu, ja tu ne vidim ništa što bi se na ulici moglo riješiti. To je falsifikat, mnogo više se događa zbog galamljenja što nipošto ne liči na demokraciju…. Ovakvi prosvjedi po mom sudu jačaju vladu, a ako je slučajno i slabe dovodi do toga da će na vlast doći tko? Oni koji su bili prije, oni koje nismo htjeli i opet idemo sve ispočetka…“

Poenta je jasna: moderno društvo ne može bez upravljanja, a u trenu kada se neko skine sa vladajuće pozicije, njegovo mjesto se odmah popunjava, ne nužno boljom elitom. Neposredna demokratija ima moć samo da bude korektiv predstavničke, ali ne može je u ovakvim uslovima zamijeniti. Današnje stanje je rezultat dugoročnog procesa koji je doveo do tiranije demokratskih institucija u odnosu na demokratsku politiku, pa su tako ostale lišene njene dinamike i duha, što je na kraju dovelo do slabljenje i institucija i političkog procesa. Institucije zauzete od strane (praktično) neodgovornih elita, čiji su istinski gospodari korporacije i bankari, i koje prestaju da brinu o legitimitetu ili o brigama razočaranih i pauperizovanih građana.

Arapsko proljeće nije bio fenomen koji se očekivao da procvate na evropskom tlu. Sada, njegova evropska verzija postaje pomodarstvo ili izraz nemoći, u obliku epidemija protesta, koji se redom pokazuju neproduktivnim gledano i kroz deliberaciju i kroz krajnji ishod. Ako je rušenje postojećih elita glavni cilj, kao što traže građani od Španije do Bugarske, da li je to zagovaranje „čiste“ vladavine naroda, odnosno promovisanje neizabranih koji će (navodno) pretstavljati narod? Kada smo već počeli da se vraćamo natrag izvorima, posebno Aristotelu, onda nije loše sjetiti se da je on bio protiv vladavine masa, rulje (nazvali to mobokratijom ili oklokratijom, svejedno), iza koje uvijek stoji harizmatični demagog koji čeka svoj čas da na talasu nezadovoljstva i gnjeva ispliva kao spasitelj.

Dok je mi uglavnom idealizujemo, drugi već odavno govore o krizi pretstavničke demokratije u razvijenim zemljama sa daleko dužom tradicijom. Utoliko je jasnije zašto ona ne funkcioniše u zemljama kao što su Makedonija ili Bugarska. Stranke su odavno prestale biti (ako su to ikada i bile) demokratski ustrojene, reprezentativne, ideološki prepoznatljive (naprotiv, sve su catch all parties). Članstvo je relativno malo i elitno, a simpatizeri su uglavnom oni koji čekaju da im se udijeli nešto kao prosjaku nakon izbora, kao i razočarani koji dopuštaju da ih vodi bujica i prije kažnjavaju one na vlasti nego što zaista biraju nekoga ko nudi rešenja. Kako je krenulo, pitanje vremena je kada će krucijalno pitanje glasiti: koliko ljudi treba izvesti na ulice i koliko dugo treba da izdrže u protestima (po mogućnosti da se pojave i sa nekom razlupanom glavom i nasilnom scenom koja bi pokrenula masovnost) da bi se srušila (svaka) vlada, koja je bila izabrana na legitimnim i legalnim izborima? U takvom scenariju, izbori koji su do sada bili emanacija (makar i formalne) demokratije, postaju nepotrebni.

Pravo na protest je duboko legitimno, ali što se češće koristi, to je jasniji znak da nešto nije u redu. Kao što je slučaj i sa svim drugim demokratskim metodama, i pravo na protest može postati neupotrebljivo (pa i kontraproduktivno) ako se fokusira samo na problem ili uglavnom na simptom i dijagnozu, a nema ideju o rešenju (terapiji). Demokratske institucije u kapitalizmu nikada nisu ni imale cilj da prigrle demokratsku politiku. Naprotiv, one su je umrtvile i napravile impotentnom, tako da su obeshrabrile stvaranje novih oblika participacije i samoupravljanja u džepovima društva, svuda gdje je to moguće i bliže građanima, a što bi se nužno odrazilo i na one na vrhu. Kontrolni mehanizmi ostaju u rukama političkih stranaka, koje su i rivali, ali i sijamski blizanci, a ne kod građana.

Građanski pokret „Aman“ se, i pored poraza usred parlamenta, svojom fokusiranom akcijom i ciljem pokazao se kao daleko demoktraski zreliji pokušaj da se nešto promijeni u vezi monopola i regulatorne politike u oblasti energetike, nego što su to bugarski protesti (mada su ovi spektakularniji, jer su doveli do pada vlade). Ovekve inicijative se čine da su istinski i malo korišćeni oblik participacije i kontrole, a porazi se ne smiju primati sa defetizmom i transformisatu u gnjev. Ovo je, ipak, zemlja koja praktikuje (kakvu-takvu) demokratiju samo 20 godina. Ni Rim nije bio izgrađen za jedan dan. Pogubno je koristiti (ili stvarati) vanredno stanje kao shortcut, a da se prije toga ne nauče koristiti svi mehanizmi koji stoje na raspolaganju. To što se stranke „maskiraju“ ili prikače kao krpelji na autentične inicijative (opozicija), ili čak i sami formiraju t.z. „front naroda“ (taktika vladajuće stranke), nije ništa drugo do dokaz poraza unutrašnje stranačke demokratije, postojanja lažnog i u osnovi bezidejnog pluralizma, odsustva tradicija i znanja o korišćenju kontrolinih mehanizama, kao i nemoć da se prepozna opšti interes i javno dobro. Na kraju krajeva, niko od nas nije nevin kada dopušta da se skandalozne i nezakonite stvari dešavaju ispred nosa, od obdaništa do univerziteta i državnih institucija, svuda gdje živimo i radimo. Dok bacamo prljavu vodu, ne smijemo baciti i bebu, govorio je stari dobri Marx.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin.