Desilo se to davno, kad sam bila u srednjoj školi. To znači prije… skoro  desetak godina. Zazvonio je onaj pijučavi  fiksni telefon prilično kasno,  oko jedan nakon ponoći i neko je javio da se ujak ubio!

Trgnuli smo se iz sna. Plač, ali je majka heroj situacije. Tješi nas. Da nastavimo da spavamo? On je u Srbiji. Dohvatila sam ispod obrve mrtvu kost ili, kako kažu, masno tkivo koje sam imala. Ujak je trebalo da mi to operiše. Bio je hirurg. Sklupčano sam se prisjećala.

„Sve upisujte, ali nikada medicinu“, govorio nam je.

Mogao je i novinarstvo provući , ne bih mu zamjerila. Rijetko smo se gledali. Jedva da se i sjećam njegovog lika. Arhivirala sam kadar kad je davno sjedio na onoj stolici kod nas i iznad sebe ispuštao gusti dim cigarete. Gledala sam te oblake. Razgovarao je sa mojim roditeljima, ali se ne sjećam ničega! Nezainteresovano sam tada mala bila.

I više nema kadrova u mojoj glavi!!! Ljuta sam na sebe. Živio je u Srbiji. Sjećam se ipak, odista malkice,i njegovog sina, mog brata od ujaka, kojeg su ujak i ujna usvojili.  Kažu da je taj potez bio nedopustiv za moju baku. Naravno da je krivila ujnu! Zbog nje nemaju svoju djecu, govorila je. Mada se ni toga uz veliki tužić ne sjećam. L Vjerovatno o tome nisu pričali dok sam boravila među njima. Ne sjećam se. Ah!!!

I zbog kritikovanja oko usvajanja gotovo nikad i nisu dolazili u Crnu Goru. Kasnije je ujakov sin umro. Kako? Zašto? Pojma nemam. Čula sam priču da ga je „neko nadrogirao, ubio“. Ne znam.  Znam samo da je ujak zbog toga pao na koljena i nikada više nije ustao. Pošto sam tada bila u osnovnoj školi, opet su imali razlog da me poštede  činjenica o tom događaju. Pokušala sam nešto da izguglam, ali jok. Bezuspješno. Ujak je bio potišten. Govorio je da će saznati ko mu je ubio sina. Ali se to nije desilo. Na kraju je odlučio da mu se pridruži.

„Sebičan si“, poručujem mu.

Ostavio je ujnu, koju nikada nisam upoznala, samu. Odučila sam da joj se javim telefonom. I dalje se čujemo, odista ne tako često. Uvijek prva pozivam, ona nikada.  Vjerovatno je ljuta na ove naše. Kada se čuje sa drugim ujacima kaže im kako se odavno ne čuje sa mnom… I eto mene.

Zbog ujaka mrzim jesen, mrzim septembar koji me opominje šta je uradio tog mjeseca. Tog mjeseca kada se rođaci nijesu izvlačili iz naše kuće.

„Šta mu je bilo? Što se ubio? I bla, bla, bla“, pitali su brižnjaci bezobzirni, mučeći moju mamu.

Toliko toga bih željela da mu ispričam. Mom ujaku.  I pošla sam bila kod njega. U jednom sastavu iz srpskog, u srednjoj školi. Ja sam kao sanjala i opisala let do oblaka i susret sa svim onima koji su mi gore. Dobila sam pet plus uz opomenu da budem urednija ubuduće. Nešto sam u vježbanci precrtavala, švrljala, dopisivala.