Piše: Biljana Vankovska

Ovogodišnji izvještaj „Reportera bez granica“, koji je pokazao da je Makedonija pala na ljestvici medijskih sloboda dodatnih 22 mjesta, iznenađuje malo koga, sem novinara koji ponovo lamentiraju nad svojom sudbinom i teškom rukom vlasti. Nikome ne pada na pamet da uzme ogledalo u ruke i da vidi u kakvu su se karikaturu pretvorili i koga su sve skupili u svojim redovima.

Kada kažem ovo, ne mislim da novinari nijesu u pravu u mnogu čemu…

Što se najvećeg dijela problema tiče, imali su i dalje imaju podršku, bar u intelektualnoj sredini. Ja sam u jednom trenu proglasila čak i moratorijum na svoje učešće u medijima u znak protesta što novinari nijesu imali ni toliko solidarnosti da stanu uza liderke novinarskog sindikata kada je ova bila izbačena s posla. No, stvari idu zaista na gore…

Danas smo svjedoci (sramnih) javnih izvinjenja glavnih urednika koja se pojavljuju na naslovnim stranama u kojime su ovi prinuđeni da povuku vijesti o političkim manipulacijama (posljednja je bila ona o manipulaciji s nalazima ispitivanja javnog mnjenja po kome je, navodno, većina građana odobrila ostranjivanje članova parlamenta od strane obezbjeđenja 24 decembra). Ovo je u saglasnosti sa zakonom, koji predviđa oslobađanje od drakonske finansijske kazne ukoliko se urednik javno izvini. Dakle, samo dijete ne bi vidjelo da je disciplina kičme hit dana.

Ali, ne može se ne primijetiti i jedan drugi vid pragmatičnosti (lukavosti?) kod dijela novinara koji su uveli t.z. „preemptivno izvinjenje“. Tako, prvo prekrše sve novinarske standarde, iznesu klevete i uvrede, pa čak i savjetuju svojim žrtvama da se ne “vucaraju“ po psihijatrima, jer, evo, spremni su da se unaprijed izvine. Ovo ponašanje me je podsjetilo na istinsku anegdotu iz moje šire porodice: unuk moga brata je često završavao u ćošku po kazni kada bi se posvađao ili potukao s nekim drugom u obdaništu. Jednog dana, priča nam otac, primijetio je sa strane kako se njegov sinčić prikrada svom drugu, udara ga, i ne čekajući „presudu“ učiteljice, ide u ćošak da izdrži kaznu. Zaključio je, očito, da je kazna vrijedna onog što želi činiti izvan pravila ponašanja, a kazna je ostala bez efekta. Slično danas postupaju i ovi lukaviji među novinarima: urade ono što su naumili, i ne čekajući tužbu, daju unaprijed izvinjenje, koje je, naravno, javna sprdnja. Od moralne pouke opet ništa, a izvinjenje ne samo da služi kao zaštita od kazne, nego je i svojevrsno amnestiranje od vlastitog primitivizma i neprofesionalnosti.

Ovi novinari, koji su na prvi pogled hrabriji, samo pokazuju kako se brzo i uspješno prolagođavaju društvenom miljeu, pa vlastiti neprofesionalizam i zlonamjernost pakuju u navodni hrabrost, a u svojoj zaslijepljenosti ne vide da su često umjesto targeta njihove hajke, ustvari, udarili po nevinima.

U slučaju o kome pričam, kolateralna šteta novinarske lukavosti i bijede su oni nesrećnici koji zaista imaju potrebu da se „vucaraju“ po psihijatriskim klinikama. Povod za ovaj slučaj je nažalost došao kao eho na hit-kolumnu univerzitetskog profesora koji je tri svoje koleginice uporedio sa „seoskim učiteljicama“ i još i „nevjestama“ (iz erotske narodne pjesme), koje u sadašnjem političkom kontekstu sanjaju o tvrdim pendrecima u narandžastoj boji (koja je boja vladajuće stranke). Da bi bilo jasnije, profesor-kolumnista je odavno odabrao svoju stranačku boju, pa sada svi koji ne gledaju kroz njegove naočare smatra narandžastima.

Oni koje je ushitio stil poznatog profesora, čak i neke intelektualke, između ostalih, u tekstu nijesu vidjele ni seksizam, pa čak ni da je u najmanju ruku neukusno kada ovo piše profesor od čijeg su pendreka, dok je bio ministar policije, zaista ginuli ljudi, a za vrijeme krize 2001. godine javno je zagovarao snažan vojni odgovor na albanske paravojne formacije (treba ih zgaziti). No, sada je on u „filmu“ demokratske revolucije i građanske neposlušnosti. Kao što političari koketiraju s populističkim frazama i pikanterijama o svojim protivnicima, tako i ovi kolumnisti, koji su svakako dio medijskog prostora i kreatori javnog mnjenja, koriste fraze o „jebanim ekspertima“ (oprostite na izraz, samo citiram). Time „pale“ svoje neuke fanove, koji su srećni što su nevjeste dobile ono što zaslužuju, a koji pojma nemaju o tome ko je Rawls ili Arend o kojima on piše dalje (ovi autoriteti služe za ostavljanje utiska učenosti i za fascinaciju onih kulturnijih).

No, mnogo značajnija od vulgarne retorike je, ipak, perfidija kojom se jedna stranačka grupacija pretstavlja u boljem svijetlu, preuzimajući građansko ruho.

Može se ovdje mnogo govoriti i o elementarnom neznanju i nerazlikovanja termina koji se koriste u žaru političkog obračuna (režim, diktatura, tiranija, fašizam). Pozivanje na osvajanje parlamenta s ulice u uslovima nepostojeće građanske svijesti (koja je godinama satrta sistematskim putem), a usred uzavrelih stranačkih i intra-etničkih strasti, je neodgovorno igranje vatrom.

Građanstvo se njeguje, kali, razvija iz generacije u generaciju, a ne stvara se instantno zbog stranačkih potreba jednog lidera i/ili njegovog ideologa. O ovakvim demokratskim prorocima može se parafrazirati ona stara izreka o Hristu: principe participativne/deliberativne demokratije jako volim, ali me njeni makedonski propovjednici zastrašuju posebno govorom mržnje koju upotrebljavaju… Uzalud kićenje citatima filozofskih autoriteta, kada ih i seoska učiteljica može pročitati kao bukvar.

„Reporteri bez granica“ možda ne znaju za naš izum: mi imamo „novinare bez granica“. Ili možda znaju, pa su i oni dio razloga za dramatičan pad ocjene medija u Makedoniji? Ti novinari, uključujući i kolumniste, su izgubili svaku mjeru, zaboravljajući granice morala i profesionalnosti. А kao što sam već rekla, profesionalnu solidarnost nikada nijesu ni imali, jer se ne ponašaju kao struka! I zašto bi se onda šira javnost skandalizirala činom izbacivanja predsjednika Udruženja novinara Makedonije Nasera Selmanija iz galerije Sobranja, kada je odgovor „sedme sile“ bio jedno stidljivo „uaa“?

Ovi mogu da sanjaju o štrajkovima, recimo, grčkih novinara! Moj prijatelj sa velikim iskustvom iz hrvatskog Helsinškog odbora zna reći da je sretao veliki broj nečasnih političara, ali da je broj takvih novinara, ipak, bio veći! Slično je i ovdje. Dobar dio novinara je otkrio savršeni način za amnestiranje vlastitog neprofesionalizma, primitivizma, političkog sluganjstva, pa i kukavičluka, misleći da je dovoljno kriknuti „Upomoć, cenzura! Vlast je kriva za sve!“

Da, sasvim je tačno da vlasti stežu obruč oko svega što se može ugrabiti ili koje se samo nudi u medijskom prostoru. Provladine medije pristojan čovek odavno ignoriše, ako ih već ne može promijeniti, a čovjek koji drži do svojih principa i ne ulazi u njihova studija. Tačno je, ovi mediji su naši, a ne žive ovdje, jer guraju svoj narativ „normalnosti“, a kada to ne pomaže tu su razni sedativi u vidu turskih serija za one koji žele da pobjegnu od ružne stvarnosti.

No, činjenica da su opozicioni mediji u manjini ne oslobođuje ih odgovornosti za način na koji obavljaju svoj posao. Odbijanje zašećerene verzije stvarnosti stvara potrebu za oazom ozbiljnog, kritičkog, ali i konstruktivnog pristupa. Ali, kada se i u tom prostoru nađe totalna moralna raspojasanost, onda je to teži udarac od bilo kakvog izvještaja “Reportera bez granica”.

U opštem nastojanju da se Makedonija srbizira u političkom smislu, odnosno da „mali diktator“ postane veći, dobro dođe čak i Dačić sa skrivenom kamerom. Dnevne novine otvore anketu pitanjem koja od novinarki (poređane fotografije) bi bila najadekvatnija da intervjuira premijera. No, anketa je povućena „dramatično“ zbog spoljnih pritisaka! Mada su i redakcija i vlada demantovale da pritisak dolazi iz premijerovog kabineta, ipak i ovo se dobro uklopilo u sveopštu priču o neslobodi medija. Novinari iz te redakcije objašnjavaju da je to bio „subverzivan način“ da se isprovocira premijer da prihvati javni nastup, izvan svojih provjerenih medija. Mada su neke od kandidatkinja izjavile da su počašćene što su se našli na listi najboljih „komada“ (vidi im samo pamet!), a neki novinari izjavili da na to treba gledati kao na kompliment za izabrane, sve je ovo dobilo okus čina koji je za jedan korak bio vulgarniji od one političke kampanje kada je Gruevski bio izazivan od strane svoje protivnice Šekerinske da se ne plaši ženske suknje.

Ne mogu znati odakle je došao taj spoljni pritisak da se anketa povuče. Ali činjenica da se redakcija umesto novinarkama izvinila čitaocima pokazuje da ovo nikako nije bio unutrašnji čin samopreispitivanja i osjećaja za pristojnost i dostojanstva žena. Ovo ne samo da je bilo nepristojno, nego u činu nije bilo ni trunke duhovitosti ili političke ironije. Ime za ovo je možda liberalno-spakovana, pa zato i bizarna mizoginija.

Kao odgovor, konkurenske novine (s desna, a čija je urednica bila jedna od izabranih komada) je odgovorila kontra-anketom o homoseksualcima među novinarima. Milo za drago! I tako, krug bijede je bio zatvoren!

Nakon svega što je bilo rečeno u javnosti, pitam se da li je elementarni osjećaj za pristojnost postao konzervativan po difoltu? Da li je svako ko se zgražava od ove bitke s genitalijama i seksualnim orijentacijama nazadan, bez smisle za humor, glup ili desničar? Da šizofrenija bude potpuna, pored „šokantne“ objave o povučenoj anketi, iste su novine na naslovnoj strani postavile vijest da poslanik vladajuće stranke očekuje treće dijete (i pored toga što je muško).

Dakle, oni koji vrše pritisak spolja na demokratske medije u vezi ankete su vaginofobi (kao što ih je nazvao jedan borac za ljudska prava, koji nije vidio ništa što se odnosi na ženska prava onih čije su vagine bile predmet demokratskog izbora građana); ali, očito i za ovu redakciju ovaj organ je toliko važan da bi se našao na istaknutom mjestu i kada služi za rađanje djece političara! Oni koji se u svakoj situaciji vade na vladin pritisak, ovih dana pokazuju da su spremni da skinu gaće, ali da je važno da pesnice otpora ostanu visoko gore. Nevjerovatan oblik građanske neposlušnosti!

Kada sam pročitala u jednom regionalnom mediju da je Makedonija najgora karikatura demokratije u regionu kao rezultat niske socijalne (a ne političke) kulture, to me je jako pogodilo jer je bilo izrečeno od nekoga koga beskrajno poštujem. Ali, očito je on objektivniji posmatrač od mene. Svjedoci smo medijskog origijanja koje okupira pažnju javnostu upravo kada je društvu potrebno da se sva intelektualna i kritička moć okrene važnim stvarima. Konzervativci su mi jasni kao dan: poručili su da se ne trebamo baviti „tamo nekakvim ženskim pravima“ zato što je nacija u opasnosti od nestajanja. Manje jasni su mi ovi s lijeve strane kada otpor vode kroz vulgarizaciju i seksualizaciju javne debate. Žene su, po njima, ili nevjeste koje sanjaju o tvrdim pendrecima ili služe kao provokacija za političare sa svojim „najjačin oružjem“. I tako, mjera ženske emancipacije je skidanje gaćica u borbi s premijerom, uz obavezno zgražavanje kada je „humor“okrenut novinarima muškog pola.

Nova Makedonija