Piše: Ana Rajković

Svijet kao koktel rata, neoliberalizma i manipulacije: Kao odgovor na stalnu opasnost koja prijeti, vladajuće strukture uvode nove sustave kontrole i represije, kao mjere zaštite od imaginarnih talibana, anarhista, terorista i inih neprijatelja demokracije. Bilo da se svijet nalazi na raskrižju, u fazi de-demokratizacije, post demokracije ili na putu razvoja socijalnih alternativa, jedno je sigurno, prokleti smo da živimo u uzbudljivom vremenu.

Brojni novinari, teoretičari, filozofi i političari pokušavaju definirati i objasniti stanje u kojemu se svijet trenutno nalazi. Svjedočimo li slomu sustava kakvog smo poznavali i koji je dominirao nakon rasapada SSSR-a? Prema britanskom novinaru Seumasu Milneu, svjedočimo upravo tomu. Milneu je, u listopadu 2012. godine, objavio u The Guardianu, članak pod naslovom The end of the New World Order. U članku, Milneu navodi kako je došlo do propasti svjetskog poretka, kojega je George Bush stariji ustoličio 1990. godine. Taj se Novi poredak, prema Milneu, temeljio na američkoj vojnoj moći i ekonomskoj dominaciji, onog što se naziva Zapadni svijet. Kao dva najvažnija znaka raspada Novog poretka, navodi: kolaps investicijske banke Lehman Brothers (2008. godine) te rusku intervenciju u Gruziji, kao i kasnije rusko priznanje odmetnute gruzijske pokrajine Južne Osetije, unatoč žestokom američkom protivljenju. Stoga Milneu, prilično optimistično, najavaljuje kako se, nakon neuspješnih ratova i ekonomske krize, u svijetu mogu jedino razvijati socijalne alternative, ističući kao primjer Latinsku Ameriku. Prema njemačkom filozofu Jürgenu Habermasu, “došli smo do novog raskrižja”. William I. Robinson, profesor na kalifornijskom sveučilištu, smatra kako se već nalazimo u društvu orwelovske kontrole misli. Dok Toni Negri smatra kako se nalazimo u “fazi de-demokratizacije, od-demokraćivanja (…) u jednoj od onih faza koje su karakterizirale dug put demokracije, pun okuka, ali čije se prevladavanje za sada ne nazire”.

Trenutno stanje je obilježeno borbom protiv terorizma, ma gdje god se on nalazio, i ekonomskom krizom. Svijet je, s jedne strane, suočen s propagiranjem nužnosti rata protiv terorizma, kao dijela obrane vlastite sigurnosti. Taj rat uključuje različite vrste nadzora nad svima “za koje se posumnja da bi mogli imati veze s terorizmom”. S druge strane, svijet je suočen s politikom mjera štednje, koje rezultiraju sve većom nezaposlenošću i društvenim protestom, koji još uvijek ne pokazuje znakove bunta ili veće građanske neposlušnosti. Stoga mnogi analitičari imaju različita predviđanja o tomu u kojem će se smjeru društvo razvijati. Predviđanja se protežu od razdoblja građanskih nemira do jednostavno popravljanja kapitalizma.

Za razliku od Milnea, Paul Craig Roberts, inače žestoko protivnik službene američke politike, u članku Agenda Prevails Overt Truth, ne prognozira blistavu budućnost, u obliku nekog progresivističkog razvoja. Prema Robertsu: Worse is coming. Tomu u prilog ide i politika zagovaranja permanentnog rata protiv terorizma te stvaranja sve veće psihoze i straha. Upravo je stvaranje permanentnog rata protiv terorizma, prema Glennu Greenwaldu, jedan od Obaminih ciljeva. Kao dokaz tomu Greenwald, u članku Obama moves to make the War on Terror permanent, navodi razvoj posebnih tehnologija u Nacionalnom protuterorističkom centru (National Counterterrorism Center, NCTC) kojemu je cilj, osim sastavljanja liste “američkih neprijatelja” koje treba eliminirati (kill list), i sakupljanja podataka o većini američkih građana. Jedan od, po mnogima kontroverznih zakona je i Zakon FISA (Foreign Intelligence Surveillance Act), koji je usvojen još 1978. godine, a nadopunjen amandamanima 2008. godine, te koji je, krajem 2012. godine, zahvaljujući američkom Kongresu, dobio legitimitet primjene na još pet godina. Prema spomenutom zakonu nadležne vladine agencije i službe mogu u slučaju “razumne sumnje” prisluškivati američke građane bez sudskog naloga, ukoliko se bar jedan od sugovornika nalazi izvan SAD-a. Unatoč velikom protivljenju civilnih udruga, poput EFF (Eletronic Frontier Foundation), Kongres je prihvatio daljnju primjenu toga zakona.

Stoga, kao odgovor na stalnu opasnost koja prijeti, vladajuće strukture uvode nove sustave kontrole i represije, kao mjere zaštite od imaginarnih talibana, anarhista, terorista i inih neprijatelja demokracije.

Sve se više može čuti priča o potrebi “očuvanja demokracije i stabilnosti društvenog poretka koje su ugrožene ekonomskom krizom i potencijalnim socijalnim nemirima”. Tako u svrhu “očuvanja poretka” španjolska vlada priprema zakon prema kojemu će biti zabranjeno snimanje i fotografiranje policije tijekom prosvjeda. Švicarske su pak vlasti, zbog zabrinutosti u ishod europske financijske krize, počele pripremati vojsku, u vježbi pod nazivom Stabilo Due, za suzbijanje potencijalnih nemira. Švicarski ministar obrane Ueli Maurer tom je prilikom rekao: “Neću isključiti mogućnost da ćemo u nadolazećim godinama trebati vojsku”. S druge strane, britanske su vlasti u sklopu zaključaka o pravilima i djelovanju u slučaju nemira, odlučile da će policija moći koristiti živu municiju u obračunu s izgrednicima. Osim toga, u slučaju policijske nemoći, vojska će također moći priskočiti u pomoć i suzbiti neposlušne građane. Na pomoć vojske, u suzbijanju eventualnih nemira, oslanja se i Njemačka. Njemački Federalni ustavni sud, u kolovozu 2012. godine, donio je odluku, prema kojoj će vojska smjeti izlaziti na ulice i upotrijebiti oružje u ekstremnim situacijama.

Jednako kao što su postale nužne mjere za “očuvanje poretka”, postalo je nužno i ubijanje afganistanske djece u istočnoj provinciji Kapisa, zbog “neobičnog ponašanja”, izraelsko presretanje humanitarne pomoći ili tursko presretanje sirijskog putničkog zrakoplova.

Međutim, ono što ipak predstavlja, svojevrsnu novu pojavu u međunarodnoj retorici, je otvoreno zagovaranje atentata na visoke državne dužnosnike, neprijateljskih zemalja. Tako je australski ministar vanjskih poslova Bob Carr, jedan od prijatelja Sirije, u interviju za australsku mrežu ABC, 8. listopada 2012. u emisiji Four Corners, rekao kako bi “atentat kombiniran s velikim prebjezima koji se događaju u vojsci” bio potreban da dođe do prekida sukoba u Siriji.

Osim Sirije, tu je još bezvremenska opasnost – Iran i eventulana mogućnost razvoja atomske bombe. Bivši predsjednik IAEA (International Atomic Energy Agency), Mohamed ElBaradei, po tko zna koji puta je, u interviju za austrijski ORF, rekao kako nema naznaka niti dokaza da Iran radi na izgradnji nukelarnog arsenala. Međutim, to nije obeshrabrilo veći dio međunarodne zajednice da ponavlja mantru o opasnosti da će Iran u roku “dvije, tri, pet ili mjesec dana izgraditi nuklearnu bombu.”

Svjedoci smo stalne upotrebe inverzivne retorike kada se govori o dobrim i lošim dečkima. Tako pakistanka ili indijska nuklearna bomba, ne predstavljaju “prijetnju međunarodnoj sigurnosti”. Ista je stvar i s njemačkom prodajom tenkova Leoparda 2 Kataru i Saudijskoj Arabiji, što se naziva unapređenjem odnosa među državma, a američko drastično povećanje prodaje oružja Japanu i Južnoj Koreji naziva se jačanjem nacionalne sigurnosti i dugoročnom strategijom. Slično se i uvođenje već spomenutog zakona FISA, ne naziva “sistemskim kršenjem ljudskih prava”, nego “dužnošću da se obavještajnoj zajednici osigura mogućnost zaštite naše zemlje”, kako je to rekao jedan od glavnih zagovornika zakona, kongresnik Lamar Smith.

Stoga, kako bi se “narod zaštitio”, donose se zakoni koji državnim agencijama omogućavaju stalni nadzor, zakoni koji povećavaju mogućnost upotrebe represivnih mjera, poziva se na atentate, govori se o iranskoj nuklearnoj bombi, “koja samo što nije gotova”. U isti se tren prodaje oružje “prijateljskim zemljama” kako bi suzbile “svoje neposlušne građane”, poput Bahreina ili Saudijske Arabije. Kao da to svijetu nije dovoljno, u preventivne svrhe, prema Associated Pressu, američka vojska šalje dodatne trupe u još 35 afričkih zemalja. Trupe će, između ostalog, biti raspoređene u Sudanu, Alžiru, Keniji i Nigeru.

Američkim i europskim dužnosnicima zapala je za oko posebno jedna afrička država – Mali. Prema francuskom predsjedniku, postoji velika opasnost da na tom području teroristi postavljaju rakete kako bi mogli djelovati protiv Francuske. U istom obrambenom duhu bila je i izjava, za javnost europske ministrice vanjskih poslova i sigurnosti Catherine Ashton, dana u listopadu 2012. godine. Prema njoj, razvoj situacije u Maliju, odnosno njezinoj pokrajini Sahel, predstavlja opasnost za “Sjevernu i Zapadnu Afriku i za Europu”.

I tako, dok s jedne strane Obama s blesimetra čita mantru o poštivanju ljudskih prava, s druge strane šalje dodatne trupe u Afriku i pojačava napade bespilotnim letjelicama na granici između Pakistana i Afganistana. Prema izjavama pakistanskog ministra unutarnjih poslova Rehmana Malika, američki dronovi ubijaju do 80 posto civila.

Jedan od autora studije pod nazivom Living Under Drones Death, Injury, and Trauma to Civilians From US Drone Practices in Pakistan, James Cavallaro, u interviju za Democracy Now istaknuo je učinke napada dronova. Cavallaro je naveo kako napadi dronovima utječu na cjelokupno pakistansko društvo. Ljude je strah slati djecu u školu ili ići na sahrane svojih bližnjih, jer se boje da bi kao veća skupina bili meta napada. Prema podacima The Bureau of Investigative Journalism, u prve tri godine Obamine vlasti, u napadima dronova poginulo je između 282 i 535 civila, od toga 60 djece.

Osim stalnih ratova i histerije, istovremeno se svijetom širi svijest o neophodnosti postojanja samoregulirajućega ekonomskog života i fleksibilizacije radnih odnosa, a da stvar bude još morbidnija, zagovara se daljnji razvoj kroporativnog modela na sve društvene grane, tako da se spas vidi u privatizaciju gotovo svega. Stoga se u Europi počinju javljati glasovi koji zagovaraju ono što je u Sjedinjenim Državama već postalo uobičajenom praksom, a to je privatizacija zatvora. Prije zatvora, u Velikoj Britaniji je tijekom 2012. godine najavljena privatizacija dijela policije, poput forenzičkih i kriminalističkih odjela.

Kako bi ljudi zaštitili svoju sigurnost, postavljaju se zahtjevi za odricanjem od dijela sloboda. S druge strane, kako bi zaštitili svoj ekonomski položaj i osigurali si koliko toliko dostojanstven život, od njih se traži da se odreknu svojih radničkih, socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih prava, koji se više i ne nazivaju pravom, nego privilegijom. U borbi za svoju egzistenciju tisuće ljudi maršira na atenskom Trgu Syntagmi ili madridskom de Neptunu. Međutim, osim štrajkova i protesta, ljudi u Indiji, Italiji i Španjolskoj sve više, zbog nemogućnosti otplaćivanja kredita ili jednostavno zbog nemogućnosti preživljavanja, zbog gubitka privilegija, odlučuju se na drastični čin samoubojstva. Države poput Grčke polako tonu u kaos. Tako Charlie McGrath upozorava kako bi nasilje u Grčkoj moglo prerasti u građanski rat. U cijeloj toj smjesi nezadovoljstva u Grčkoj, kako obično biva u takvim situacijama, ekstremisti, poput fašističke Zlatne zore i nemilosrdna politika prema imigrantima, zadobiva sve veći utjeca. Tako je čak i grčki ministar Nikos Dendias izajvio kako se Grčka suočava sa fenomenom rasističkog nasilja. Pored toga, u Grčkoj nastupa sve veća cenzura i tortura u zatvorima, nad novinarima koji se usude o tome pisati.

S druge strane, uvijek se nađu pojedinci ili grupe koje ovakve situacije iskorištavaju za svoju dobit. Tako se u Italiji razvio sustav, nazvan Caporalato, a odnosi se na ilegalno sezonsko zapošljavanje jeftine radne snage, koja je izvan svakih zakonskih okvira, te radi gotovo u robovlasničkom sustavu uz mizernu plaću, od koje se još odbijaju izdaci za prijevoz, sendnvič i vodu, koje onda sebi ponovno prisvajaju posrednici i vlasnici plantaža. Više je nego očito kako je fleksibilizacija radnog zakonodavstva dovela ljude u položaj u kojem moraju biti zadovoljni što uopće rade, a priča o pravima ili primjerenoj plaći sve više podsjeća na priču o utopiji.

U takvoj situaciji otpisala se cijela jedna generacija, stoga se već upotrebljava termin izgubljena generacija. S tim da se pod tim ne misli na misli na Hemingwaya i ostale američke autore koji su se nakon Prvog svjetskog rata nastanili u Parizu, nego na mlade ljude rođene osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji se sada nalaze u samom grotlu ovog razdoblja, pomodno nazvanog Recesija. Toj grupi pripada gotovo 14 milijuna nezaposlenih mladih Europljana. Takvi mladi ljudi, neovisno o tome jesu li fakultetski obrazovani, završavaju kao jeftina radna snaga u trgovačkim lancima, kako bi se zadovoljio zahtjev za fleksibilizacijom radnih odnosa. Tako npr. u Velikoj Britaniji, prema članku objavljenom u The Gardianu, mladi i nezaposleni obavezni su raditi u supermarketima za minimalac, radi stjecanja iskustva. U slučaju da odbiju, ostaju bez ikakvih benificija kao nezaposleni. Ukoliko ponudu službeno ne odbiju, dužni su raditi dva mjeseca bez plaće.

Kao izlaz iz ove situacije neki navode islandske ili latiskoameričke modele. Dok drugi, poput grčkog skladatelja Mikisa Theodoraksia, pozivaju na opću pobunu i revoluciju. Postoje određeni otpori protiv trenutnog stanja, poput američke grupe Freedom 7, ili organizacije sovereign citizens, čiji članovi u SAD-u, odbijaju platiti poreze, te španjolskog pokreta Indignados. Međutim, mnogi smatraju kako još uvijek nedostaje veći pritisak na vladajuće strukture.

Bilo da se svijet nalazi na raskrižju, u fazi de-demokratizacije, post demokracije ili na putu razvoja socijalnih alternativa, jedno je sigurno, prokleti smo da živimo u uzbudljivom vremenu, i da tako jadni, nezadovoljni i prokleti, grickamo svoje korice kruha. Ili možda ne?

H-alter