Autor: Branko Sekulić

Fotografija članka

Teologije Trećeg svijeta u užem smislu: Osiromašeni i obespravljeni ne moraju nužno biti marionete tuđih istina, već mogu postati i moćni sudionici vlastitih nastojanja. U tome leži sva ljepota Kristove izjave: “Tko ima uši, neka čuje”.

Spremni smo na radikalni epistemološki raskid,

koji bi zauzimanje učinio prvim teološkim činom,

uvodeći tako u kritičko razmišljanje o praksi

stvarnosti Trećeg svijeta.

S kongresa EATWOT-a u Dar-es-Salaamu

Kada govorimo o afričkoj i azijskoj teologiji, govorimo zapravo o teologiji Trećeg svijeta u užem smislu, jer za njegovu potpunost nedostaju Latinska Amerika, Karibi, Južna Oceanija. Svi oni krajevi koji su se vjekovima izrabljivali kako bi od njihovih resursa mogle biti stvorene zlatne krune Zapada, svijeta koji je, tako nježno tepajući, sebe nazvao Prvim. Međutim, epohalne parade nehumanosti, koliko god da su njihovim tvorcima donijele upitnog blagostanja, u stvarnosti dvadeset i prvog stoljeća jednostavno ne mogu ostati nezamijećene. Razvoj svijesti i civilizacijski napredak, ma koliko zlorabljeni i sumnjivi bili, jednostavno su i najzabačenijim ljudima ove zemaljske kugle otvorili mogućnost aktivne argumentacije i baratanje spoznajom o samima sebi. Frantz Fanonovi “prezreni svijeta” progurali su se u krupni plan društveno-političkih zbivanja, i tu, srećom, pošto-poto namjeravaju ostati. Na neki način, to su službeno i objavili prije kojih četrdesetak godina, točnije 1976. u Dar-es-Salaamu (Tanzanija) kada je prilikom održavanja seminara na temu The Emergent Gospel osnovano Ekumensko udruženje teologa i teologinja Trećeg svijeta (EATWOT) koje posebnu pažnju poklanja vjernicima politički nestabilnih zemalja i njihovoj borbi za oslobođenje od opresije i nametnutih sustava vrijednosti. Bio je to dan, smatra se, kada je formalno rođena teologija Trećeg svijeta. Ona koja “poziva na zauzimanje za promicanje pravde i sprječavanje iskorištavanja, nagomilavanja bogatstva u rukama nekolicine, rasizma, seksizma i drugih oblika ugnjetavanja, diskriminacije i raščovječenja.”[1] Afrička i azijska teologija neosporni su izdanci, pobornici i nadograditelji ovog uistinu jedinstvenog humanističkog sustava vrijednosti.

Afrička teologija je proces izgradnje vlastita prepoznatljiva identiteta započela još 1956. godine spisom Crnački svećenici se pitaju, u kojem tada neke nove snage teologije crnog kontinenta propituju buduće nakane misijskog djelovanja Crkve u Africi. Djelima Prema afričkoj obojenoj teologiji (A. Th. Tshibangu) i Iznad svega jedna prava teologija (A. Vanneste) ova teologija zauvijek trasira iznimno važnu cestu koja ju s prašnjavih goleti afričkog tla dostojanstveno vodi u samo srce suvremenih ekumenskih promišljanja. Kažem dostojanstveno, jer je dugo vremena “poniženje u kojem se nalazila ‘crnačka duša’ bilo takvo da se generalno prihvatilo kako je ono ‘tabula rasa’. Rasa, kontinent koji u gotovo 30 000 godina nije ništa mislio, osjećao, ništa naslikao ili isklesao, ništa pjevao ni plesao, već je bio jedno ništa na dnu bezdana, sposobno samo vapiti i primati. Tek mekani vosak u rukama bjelačkog Boga očiju plavih poput neba”.[2] Upravo spoznaja ovog bješe prijelomna točka gdje je crni čovjek poželio objasniti uvriježenoj diktaturi dominantne rase kako i njegovo tijelo, unatoč skepsi mnogih, ima dušu koju, isto kao i sve ljude svijeta, crvena krv drži na ovozemaljskom životu.

Ovaj stav je možda ponajbolje očevidan u radu crnačke dijaspore na anglofonskom području koja je u kontekstu svojih povijesnih frustracija i težnji za oslobođenjem skovala pojam “afrička osobnost”. To jest, skovala je jasan kulturološki argument, ponosno uspostavljen da fungira kao svojevrsni raketni štit uperen prema imperativu prozapadnog kršćanstva čiji se modus operandi stotinama godina prema njima odnosio kao nevjernicima manje vrijedne ljudskosti koja vapi za spasenjem. Ova “teologija obraćenja nevjernika” je kroz svoje raznorazne, no ponešto pitomije oblike, kao što su “salus animarum i plantatio Ecclesiae teologija”, dugo vremena bila službeno prisutna u životu dotičnog podneblja. Sve do 1974. godine, kada su biskupi Afrike i Madagaskara Deklaracijom Promicati evangelizaciju u suodgovornosti naveli kako sve te “teologije prilagodbe” trebaju biti prevladane “teologijom utjelovljenja”, jer u konačnici Riječ je dana da se čuje, a ne da se nametne.

Ubrzo nakon ovog, možemo slobodno reći manifesta, zbilo se i zasjedanje EATWOTA u Akri (Gana), 1977. godine, gdje su afrički teolozi/ginje u Završnoj deklaraciji istakli dvije po njih vrlo bitne stavke. Da svoju teologiju moraju kontekstualizirati kako bi odgovarala kulturno-povijesnom miljeu u kojem progovara ukoliko ga žele pročistiti od nakupljenih socijalnih zala ukorijenjenih u kulturu naroda, te da moraju povezati tu istu kulturnu dimenziju s društveno-ekonomskom, jer malignost ne obitava samo u kulturi, već i u političkim i ekonomskim strukturama. Ove odluke dale su Africi osuvremenjeno oruđe za teološku nadogradnju i profilaciju, što su njeni izgraditelji itekako znali uporabiti. Od kritičke afričke teologije koja razrađuje problematiku povratka afrikaničnosti i antropološkog siromaštva, pa preko afričke teologije oslobođenja koja zadire te pokušava osvijestiti samu nutrinu duše afričkog čovjeka na čijem dnu čuči ukleta sudba robovlasničkih okova, i južnoafričke crnačke teologije[3] koja se uhvatila u koštac sa rasnim problemom apartheida, pa sve do djela Zbogom nevinosti (1977.) čiji je autor izvršio sintezu svega izrečenog, stasao je jedan briljantan govor o Bogu koji afričko, crno ljudsko biće stavlja u samo središte ljubavi Svevišnjeg u kojem se nalaze i svi ostali narodi i rase. Jer I ja imam pravo postojati, kako glasi naslov jednog slavnog djela afričke teologije, nobelovca Desmonda Tutua.

Azijska teologija nije vojevala ništa manje od afričke za svoje pravo glasa u globalnom sustavu religioznih ispoljavanja. Naime, obje ove kršćanske vjeroispovijesti, unatoč različitosti pristupa, imaju jedinstveni cilj oslobođenja “vlastite” vjere od uvriježenih aksioma preslikanih iz priručnika stranaca koji su im Radosnu vijest navještavali, te formiranje jedinstvenog kontekstualnog iskaza koji bi u svoj svojoj punini obuhvatio i Kristovu poruku i specifičnost društvenog konteksta na kojem ta Riječ i obitava. U skladu s tim, na zasjedanju EATWOTA u Wennappuwai (Šri Lanka), 1979. godine, azijski teolozi/ginje su definirali svoj govor kao onu kršćansku teologiju koju prije svega određuje trećesvjetskost, to jest stanje marginalizacije i odbačenosti u kojem žive narodi Azije, te kao onu koju definira azijatičnost, odnosno posebni kulturološki kontekst koji treba ispoštovati. Dodatni razlog ovoj iznimnoj predostrožnosti pri inkulturaciji Kristove prakse u ovo podneblje je i specifičnost azijskog kontinenta kao domovine mnogih velikih religija, kao što su židovstvo, kršćanstvo, islam (zapadna Azija), hinduizam, budizam, džainizam, zoroastrizam (južna Azija), konfucijanizam, taoizam, šintoizam (istočna Azija). Uzevši u obzir ovaj poprilično fascinantan podatak, mi uistinu možemo ustvrditi kako “Azija nije samo jedna, već mnoge”,[4] a kršćanska vjeroispovijest, kao fokus ove priče, tek jedan maleni djelić tih nepreglednih bogoštovnih krajobraza koji prema statističkim podacima iznosi svega dva posto.

Otuda i nužnost njegovanja Isusova nauka u ovom po nju tako delikatnom području, no ta činjenica ipak ne znači da ono zauvijek mora ostati u sigurnoj kući pod okriljem misijskog djelovanja Zapada. Jer kao što je prezbiterijanac Charles William Forman u svom djelu Kršćanstvo u nezapadnom svijetu (1967.) ustvrdio: “Kršćanstvo je već napustilo misao da počiva na zapadnom temelju i već je potvrdilo svoj istočni identitet. (…) Nezapadno kršćanstvo je postalo punoljetno”.[5] I to je bila istina. Najevidentnija u praksi azijskih teologa koji su kroz razne vidove ove teologije Trećeg svijeta krenuli u razrješavanje svih nedoumica koje su sputavale njihovu vjeru da se obistini u svoj maksimi svojih mogućnosti koja ovozemaljskom životu može ponuditi oslobođenje od društvenog i spasenje od metafizičkog grijeha. Tako je azijska teologija inkulturacije i kontekstualizacije preko svog najznačajnijeg teologa isusovca Duraisiamy Simon Amalorpavadassa ušla u dinamičnu zavrzlamu Evanđelja i kulture gdje se traži jasan kontakt i poveznica između azijske i biblijske duhovnosti.[6]

Dok azijska teologija oslobođenja, kao i svaka teologija oslobođenja u užem smislu, zahtjeva točno definiranje trećesvjetskosti i svih onih parametara i paradigmi koji siromašni puk Azije gura na sam obrub preživljavanja ubijajući im vjeru danas i nadu sutra.

Osim ove dvije, kao značajniji pokret unutar azijskog kršćanskog “preokreta”, ističe se još i takozvana Minjung teologija, koja se pojavila u južnokorejskom protestantskom ozračju kao ona koja promišlja narod kao subjekt vlastite povijesti, spremna da se “kreće i obzorom političke hermenautike evanđelja, koji je svojstven europskoj političkoj teologiji, i na obzoru oslobođenja”.[7] No, koliko god različita imena i inicijative nosili, svi su oni dio jednog te istog korpusa koji od kršćanskih vjernika Azije žele načiniti ljude ponosne kako na jedinstvenost svoje vjeroispovijesti među mnogim religijama istoka, tako i na vlastiti trećesvjetskosni identitet koji se pokazuje dostojnim tu vjeru i “posjedovati”.

Sve u svemu, ove dvije teologije Trećeg svijeta dale su jedan vrlo značajan i važan obol čitavoj povijesti Navještaja kao ogledni primjer snage prakse jednog vjerovanja koje je pokazalo kako osiromašeni i obespravljeni ne moraju nužno biti marionete tuđih istina već da mogu postati i moćni sudionici vlastitih nastojanja. U tome leži sva ljepota Kristove izjave: “Tko ima uši, neka čuje” jer besprijekorno ukazuje na činjenicu da lučonoše duhovnosti nisu samoprozvane kaste religijskih higijeničara, nego svatko tko ima svjesnost i hrabrost odlučiti se promijeniti nabolje vlastiti život tako da u najmanju ruku neposredno usrećuje druge. I na tome im hvala!

H-alter