Prije par mjeseci je dr Nikola Vukčević, reditelj i docent filmske režije na Fakultetu dramske umjetnosti u Cetinju, objavio tekst povodom nacrta zakona o kinematografiji Crne Gore (Zakon o audiovizulenim djelatnostima), a nedavni dolazak Žerara Depardjea u Crnu Goru, vezan za mogućnost snimanja filma u našoj zemlji, ali i određene vrste poreskih olakšica, ponovo aktualizuje Vukčevićev tekst, koji, uz njegov blagoslov, prenosimo sa FB stranice. Tekst je izvorno objavljen u filmskom magazine “Camera lucida”.

Uvod: ograničavajući faktori, kulturna politika, finansijska politika

U tekstu pred nama su sugestije za izmjene postojećeg nacrta ovog veoma važnog zakona, koji bi mogao biti dobra osnova za revitalizaciju crnogorske kinematografije. Treba podsjetiti, takođe, da je ovo drugi zakon ove vrste koji se donosi u skorije vrijeme. Njegovim donošenjem izmeđuostalog ukazujemo da sa ranijim zakonom nešto nije bilo funkcionalno. Tačna mjera detektovanja navedene nefunkcionalnosti i želja da se to ispravi – odrediće da li ovaj zakon ide u pravcu suštinskih ili kozmetičkih izmjena. U tom smislu, ovdje iznosim sugestije i razmišljanja oko evidentnih problema u domenu crnogorske produkcije, kao i ono što smatram jednom vrstom detektovanja nesporazumja unutar doživljaja pojma Biznis barijere koji dolazi iz pravaca državnog finansijskog sektora. Na kraju, shodno navedenom – tu su i prijedlozi na osnovu kojih smatram da se stanje dugoročno može poboljštavi i staviti na “zdrave noge”.

Na samom početku, pohvalno ću se izraziti prema činjenici da je u pitanju Zakon o audiovizuelnim djelatnostima, koji je obimnijeg pojma od postojećeg Zakona o kinematografiji (obzirom da je kinematografija samo dio audiovizuelnih djelatnosti) – i da smatram je u ovoj obilnosti pojma/djelatnosti zapravo svojevrsna nada u mogućnost revitalizacije naše kinematografije. Objasniću u pasusima koji slijede, podsjećajući na činjenicu koje smo svi svjesni: crnogorski filmski stvaraoci ne žive od filma (bez obzira što je više nego evidentna podrška Ministarstva kulture u produkciji crnogorskih filmova) već za film, jer naši filmski budžeti (ma koliko bili izdašni) – ipak idu samo u pravcu realizacije filmova (i veoma rjeđe u pravcu honorara reditelja, scenarista, producenata koji realizuju dosadašnje crnogorske filmove); ipak, isto tako – uz neizostavnu podršku države, ali i u svemu onome što je oko filma, u audiovizuelnim djelatnostima, može da se krije karika koja nedostaje upravo kao osnova za revitalizaciju crnogorske kinematografije. Objasniću šta imam na umu.

Uočavajući jake ograničavajuće faktore za razvoj audiovizuelnih umjetnosti i djelatnosti u Crnoj Gori, danas, uočavajući specifičnosti koje postoje unutar crnogorske kulturne politike ali i finansijske politike, moja glavna primjedba koju sam istakao na Javnoj raspravi ovog nacrta zakona (Cetinje, 18. novembar 2011), a sa kojom su se složili mnogi drugi diskutanti toga dana je – da ovaj nacrt zakona ipak nije definisao najbitnije elemente, a to su:

– kako definisati da Crna Gora pored svojih filmova ima i svoju kinematografiju?

– kako štititi interese crnogorskih autora, filmskih i tv radnika i kompanija – u odnosu na strane kompanije, koje su u znatnoj prednosti u odnosu na nas i koji zbog nesistematizacije unutar naših produkcionih datosti troše naše resurse (lokacije), snimaju pod povoljnijim uslovima u odnosu na crnogorske kompanije (ne podležu plaćanju PDV-a – čime za čitavih 17% bivaju konkurentniji od nas) kada su u pitanju razni komercijalni poslovi od kojih bi trebao da živi crnogorski filmski stvaralac u međuvremenu, dok priprema svoj film?

Čini li se to da neki drugi sektor (finansijski) posredno pokušava da kreira vizuru, politiku i pravac zakona – koju bi zapravo trebao da kreira naš esnaf, umjetnosti i zanata kinematografije, i šta mi (umjetnici i umjetnički esnaf) činimo da odbranimo ono što bi trebalo da je naše?

Taksativni problemi, resursi i zablude

Prije mog konkretnog prijedloga sugestije rješenja navedenih pitanja i pojedinih članova zakona, u svojstvu dodatnog segmenta uvoda u ovaj tekst, podsjetiću elemente oko kojih su, po onome što je rečeno na javnoj raspravi, saglasni i Ministarstvo kulture i filmski radnici u CG:

– audiovizuelna djelatnost je od javnog interesa (Član 3 nacrta)

– svi smo svjedoci da je audiovizuelna djelatnost u Crnoj Gori u nezavidnom položaju i da je uvijek tako bilo, iz niza razloga (koji se mijenjaju – ali nezavidni položaj ostaje)

– nužno je napraviti suštinsku strategijsku i zakonsku osnovu za podsticanjem i unapređenjem uslova proizvodnje i naglasiti da je, po mom sudu, iz ovoga sigurno da navedena reforma, ukoliko treba da bude suštinska i funkcionalna (a svjedoci smo da se sada nalazimo u nefunkcionalnoj situaciji) nikako ne može da bude blaga, skromnih dimenzija, pa i bezbolna.

Takođe, dozvolite da rezimiram sljedeće i izrazim svoju saglasnost:

– kako je istaknuto na javnoj raspravi, nužno je da se audiovizuenom djelatnošću bave profesionalci i profesionalne kompanije, sa teritorije Crne Gore (i u saradnji sa kompanijama iz inostranstva), i da je preporučljiva izrada u registra producenata (Član 18 nacrta), čime bi se umanjile devijacije koje su bile očigledne u minulom periodu (o devijacijama, u nastavku)

– da su crnogorske lokacije – resursi koje erormno troše strane kompanije, snimajući značajan broj filmova/reklama/emisija na tlu Crne Gore, a da je prilikom tih snimanja neznatna zarada Crne Gore, tj. da je neznatan novac koji ostaje u Crnoj Gori (bilo da je u pitanju osnovni Porez na autorski djelatnost, Porez na dobit ili PDV) u odnosu na novac koji ta strana kompanija generalno troši na samu produkciju pomenutog projekta – a koji kroz proces nenormiranih uslova snimanja u Crnoj Gori – ne ostaje u Crnoj Gori na način koji je finansijski vrijedan pomena (navedena je činjenica da čak ni III ešalon ekipe koja učestvuje u realizaciji filma/reklame, počev od keteringa i garderobe – ne bude angažovan iz Crne Gore – jer strane produkcije ničim nisu uslovljene i ostavljena im je mogućnost izbora koja u praksi zapravo suštinski isključuje domaće saradnike, jer strane produkcije logično štite svoj kapital i kroz svoje ljude).

– da kada strana kompanija snima na određenoj crnogorskoj lokaciji/destinaciji – ona zapravo i u suštini samo kinematografski troši tu lokaciju/destinaciju (jer se npr. nove reklame/filmovi ne snimaju nikada na lokaciji koja je već korištena za neku raniju reklamu/film), smanjujući mogućnost njene dalju eksploataciju, pa i od strane crnogorskog producenta. Na postojeći način – nesmetanim snimanjem stranih kompanija naše se lokacije troše – tj. kinematografski devastiraju.

– da uvjerenje da se snimanjem na određenoj crnogorskoj lokaciji zapravo promoviše Crna Gora i njena ljepota – je pogrešno, jer je dokazano u praksi da gotovo NIKADA (više od 90%) crnogorska lokacija (na kojoj se, dakle, snima) nije bila imenovana crnogorskim imenom/toponimom u navedenom filmu/reklami/seriji, jer je najčešće fabulativna radnja tog filma/reklame/serije bila smještena negdje na potpuno drugom mjestu (a da su kod nas isključivo zbog određenih produkcionih razloga), npr. u Grčkoj, Bosni, Italiji ili nekoj drugoj mediteranskoj zemlji – koja se na određeni način još dodatno fabulativno promoviše kroz naše lokacije/destinacije – iako sa njima nema nikakve veze. Ako se pogledaju npr. dva glasovita strana filma koja su među posljednjima snimljeni na tlu Crne Gore – Braća Blum (sa A. Brodijem i R. Vajs) i/ili Matilda (sa Džeremijem Ajronsom), o kojima su gotovo senzacionalistički izvještavali mnogi domaći mediji, uočiće se sasvim jasno ovo o čemu napominjem.[Footnote 1]

——————————————

Otvorenost i promaja

Neko će reći, u svojstvu određene vrste opravdanja za ovakvu situaciju liberalizma prema stranim kompanijama koje snimaju po Crnoj Gori bez ikakvih obaveza prema Crnoj Gori, prema PDV-u Crne Gore, taksama za snimanje Crne Gore, ljudstvu i filmskim kompanijama Crne Gore – da je to u skladu sa politikom otvorenosti Evropske unije, i uskladjivanja prema njima. Dakle – neko će reći da se time približavamo Evropskoj uniji. Takvom ću reći da nije u pravu – jer su zemlje članice Evropske unije odavno zaštitile svoje resurse, svoju domaću kinematografiju, podigli je na nivo koji je veoma daleko od nas – i da je njima nakon toga lako da danas budu otvoreni. Na drugoj strani, mi – postajemo otvoreni a da ništa svoje nismo zaštitili, i ako tako ostane – na taj način ostajemo na otvorenom, na promaji!

—————————————–

– da se kroz strana snimanja na tlu Crne Gore veoma malo valorizuju kapaciteti crnogorskog ljudstva (ispod 3% od ukupnog broja ljudstva koje snima konkretan projekat) iz oblasti kinematografije i svih ostalih oblasti iz domena audiovizuelne djelatnosti, crnogorskih produkcijskih kompanija, i da se kroz odustajanje od plaćanja taksi za snimanje pričinjava greška biznis sektoru koji se u Crnoj Gori bavi ovim poslom i koji servisira sve svoje poreze i prireze (a koji želimo da profesionalizujemo i da mu povisimo standarde). U tom smislu, ako stanje ostane ovako – napravljena je zapravo – biznis barijera nama koji se ovim poslom bavimo u Crnoj Gori, ali i državi Crnog Gori – jer od nas sve manje može da naplati.

– da veoma olako prelazimo preko činjenice da kompanije iz regiona i inostranstva ne plaćaju PDV prilikom rada u Crnoj Gori, u slučaju da ih angažuje neka od velikih crnogorskih ili multinacionalnih kompanija koje imaju svoje sjedište u Crnoj Gori (npr. Telekom, Telenor, Nikšičko pivo, Plantaže i sl.) a angažuju ih itekako – u obimu koji je, po mojoj slobodnoj procjeni profesionalca iz ove oblasti – godišnje veći od 2 miliona eura! Treba li da postavim pitanje koliko je to PDV-a koji se ne obračuna, koliko je to novca koji je izašao iz Crne Gore, koliko je to snimanja za čije lokacije nikome nije plaćeno (a koje postaju kinematografski devastirane), i koliko je honorara, pa i prihoda mogo da ostane u Crnoj Gori – jer ekipe iz inostranstva gotovo da ne angažuju nikoga odavde? I koliko Poreza na autorsku djelatnost (da su radili naši ljudi) je moglo da bude naplaćeno shodno tome, pa Poreza na dobit, pa PDV-a (…a PDV je tvoj novac i novac svih naš…. – kao što glasi slogan tv reklame sa naših malih ekrana)? Govorimo o novcu – koji nije mali, a samo je jedan mali dio u čitavom nizu koji obrađuje ovaj materijal. Ovakvom postojećom situacijom, koja je stvorena kao poreski raj za produkcione firme iz regiona – gotovo ništa nismo ostavili za naš sektor u Crnoj Gori, kao ni za budžet Crne Gore (jer nema naplate poreza).

– takođe, veoma olako prelazimo i preko toga da zbog činjenice da inostrane producentske kompanije kroz pojam neobračunavanja PDV-a momentalno bivaju 17% jevtinije od bilo koje crnogorske, ukoliko bi se istovremeno kao konkurencija pojavili na nekom crnogorskom tenderu. Dakle, veoma olako prelazimo preko toga da – zato što plaćamo PDV u sopstvenoj državi – mi smo u neprivilegovanom položaju upravo u sopstvenoj zemlji u samom procesu angažmana, u odnosu na firme sa strane, koje ne plaćaju – jer je takvo postojeće stanje. A tamo negdje govorimo o ekonomiji, crnogorskom biznisu, govorimo o novim radnim mjestima. Kako, kada je stranac momentalno povoljniji za čitavih 17%!? Dakle, ne možemo biti konkurentni, jer smo skupi samo zato što smo domaći i plaćamo PDV! Je li rješenje da svi prestanemo s radom, pa da samo stranci rade u CG? Šta će nam onda i Fakulteti umjetnosti na Cetinju i sve ostalo?

Možda će neko reći da ne umijemo tako dobro kao stranci? Ok – u tom slučaju pogledajte projekte koje radi domaće produkcije: MAPA, Artikulacija, AMC, Didital Dab, B film, Mat film, moj Galileo production, pa i alternativni pristup svemu tome od strane The book of Knjige, pogledajte šta već sada rade studenti sa Cetinja – i zapitajte se imate li odgovor na ovo pitanje, i šta bi se sve još moglo kada bi bili jednaki sa strancima. Pardon – kada bi se oni kroz poreski ili neki drugi sistem prinudili na jedanakost sa nama!

Dok ovo pišem, upravo gledam na TV-u reklamu za neku stranu kremu za lice – snimljenu na obroncima Durmitora. Koliko toga još ima…?

* * *

Pitanje poreza i interesa

Dakle, svi ovi primjeri su samo imali za cilj da navedu da smo Crnu Goru poklonili za snimanje svima koji su za to zainteresovani, a da mi od toga nemamo ništa. Ni Crna Gora, ni njeni filmski radnici. Koji plaćaju porez (ili bi to trebali da rade). I od kojih bi država Crna Gora mogla da ubira novac u većoj mjeru u odnosu na onu kako je to do sada (dok smo osuđeni na sve navedene nepovoljnosti). Treba li se zapitati zašto je država Kalifornija, u kojoj je filmska industrija Amerike – razvijenija od prosjeka razvijenosti SAD i peta država po razvijenosti na svijetu? Ako nekome nije jasno od čega je to, neka pogleda Box office od prodatih karata filmova. Ne kažem da se može od naših, crnogorskih filmova, zaraditi toliko, već kažem da se može zaraditi od stranih snimanja – a svi vidimo da se snima itekako, i da mi od toga nemamo ništa. U trenutku kada želimo da napravimo funkcionalan Zakon o audiovizuelnim djelatnostima. Kažem, da država može da ubira novac koji nije mali, i čiji jedan dio bi se mogao vratiti i za naše buduće filmove.

————————————-

Povraćaj dijela poreza

Koliko je filmska industrija razvijena i bogata po okolinu u kojoj se filmovi snimaju – pokazuje i podatak da mnoge zemlje svijeta stranim kompanijama vraćaju dio poreza na ono što se snimi na njihovom tlu, samo da bi ih podstakle da dodju baš kod njih (podsjetimio i to, filmska industrija je bogata, ali i čista – ne zagađuje okolinu, ali i brza – sve se plaća i za oko godinu dana se vraća uloženo). Samo prije neki dan – Portalu Analitika je renomirani ekonomski analitičar Vasilije Kostić navodio značaj koji poreske olakšice imaju za privredu; audiovizuelne djelatnosti bi svakako trebale biti dio ove priče, no u ovom trenutku mi smo, ipak, još daleko od toga, iako se u nacrtu zakona najavljuje ta mogućnost ubuduće (što pozdravljam – uz dinstinkciju da ona treba da važi za filmove a da ne važi za reklame i advertajzing). Crna Gora još nije osjetila novac koji bi se mogao zaraditi od kinematografije i pratećih djelatnosti (audiovizuelne djelatnosti – iz korpusa onoga što zakon upravo priprema), a kamoli da razmišlja o povraćaju dijela poreza. No, ipak – prije ili kasnije ćemo se morati susresti sa činjenicama i onim što svijet radi sa uspjehom – ili ćemo zauvijek žmuriti, u zapećku!

 Dodatak o povraćaju poreza, na ovom jestu, nije zahtjev da se to dogodi u ovom trenutku (mogu samo da zamislim kako bi se namrštili u Ministasrtvu finansija na ovaj prijedlog) već ilustracija onoga šta jesu resursi (ljudi i lokacije) od kojih smo mi u Crnoj Gori okrenuli glavu i šta sve sa uspjehom rade neke druge zemlje da bi te resurse stavili u funciju, naplatili ono što imaju da ponude, i od čijeg ostatka poreza svi mogu da funkcionišu: i država i filmska industrija.

————————————

Da se ne bi stekao osjećaj da nisam sagledao i drugu stranu, tj. nije valjda stvarno da nemamo ništa od stranih snimanja u Crnoj Gori?

Nije. Neki novac ipak ostaje. Ostaje hotelima, u kojima se desi da te strane filmske ekipe spavaju, onda kada ostanu da spavaju (jer – nerijetko gro ekipe dodje na samo jedan radni dan, i vrati se, u Srbiju, u Hrvatsku… i čak i ne spava). I na taj PDV Crna Gora ima svoj prihod. Tako je, taj novac je očigledan. Ali, nije valjda da Zakon o audiovizuelnim djelatnostima treba da štiti interese hotelijera – naspram svojih interesa? Nije vajda da nam je miliji naš drug Purko Ivančević od nas samih? I nije valjda da je PDV od spavanja i hotelskih usluga veći od Poreza na autorsku djelatnost koji bi mogao da se ubere kada bi bili angažovani crnogorski filmski radnici, nije valjda da taj PDV ne bi mogao da servisira crnogorski podizvođač – crnogorska produkcija koja bi morala da bude angažovana na tom stranom projektu i čiji kvalitet bi propisalo Ministarstvo kulture ili neki njegov organ? I nije valjda da neko od nas iz Crne Gore može da ode na neku lokaciju u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku, Englesku, da tamo besplatno snima, da tamo zaobiđe njihove filmske radnike i dovede svoje?

Definitivno – nije.

I definitivno – postoji razlog za to. Razlog, za koji mi izgleda nismo zainteresovani – zaštite sopstvenogh interesa.

* * *

Biznis barijere i poreski raj za strane produkcije

Dakle, na osnovu svega navedenog – kroz određeni pojam koji je nazvan izrazom Bizis barijere (za koje su proglašene određene mjere iz sektora kinematografije koje su morale da zaštite crnogorski audiovizuelni umjetnički i biznis sektor – i koje su stoga izbačene iz nacrta novog zakona) uočljivo je da smo došli u situaciju da smo napravili barijeru za same sebe, a ne za strance i investitore. Došli smo u situaciju da je naš sektor u Crnoj Gori na aparatima, da su stranci (iz ovog sektora koji snimaju u CG) u poreskom raju, i da mi tu ne možemo mnogo da promijenimo – jer se istovremeno čini da se pitanje novog Zakona o audiovizuelnim djelatnostima zapravo ne rješava na našem terenu – već nekako negdje drugo, poput Ministarstva finansija ili ekonomije, ili neke slične finansijske institucije, koja pritom na osnovu obične logike poreskih brojki našeg sektora koje sam ovdje naveo – ne samo da je duboko već ušla u naš sektor, i to onako kako nam svima ne odgovara, već i da želi da se to stanje zadrži – koje nije dobro ni njima (državi) ni nama (filmskom esnafu Crne Gore). Bio bih sretan da se to sagleda, kroz primjere iz domena biznisa i barijera koje sam napomenuo u ovom tekstu, i molim za odgovore, smatrajući da nije strašno priznati grešku – koliko je strašno dalje insistirati na njoj.

Isto tako, u ovom pravcu – molim kolege iz našeg audiovizuelnog sektora da puste svoj glas, da daju svoje mišljenje oko onoga što sam naveo, da ga dopune iz svog iskustva ili opovrgnu (pa da time pomognu i meni – da ne budem u zabludi oko ovoga što iznosim) – i da se sami pomognemo u borbi za naša prava i pozicije, pred organima Vlade Crne Gore. Stoga, kao što sam naveo na početku – naši potezi moraju biti hrabri i odlučni, jer imaju rezona. A vrlo brzo će se onda taj rezon moći pratiti i u ekonomskom smislu.

* * *

Prijedlozi i sugestije nacrtu Zakona

Shodno navedenom, evo i seta onoga što se, po mom skromnom mišljenju, mora učiniti ako hoćemo da naša kinematografija, i čitava audiovizuelna djelatnost, stane na noge, da Crna Gora pored svojih filmova koji su rađeni na mišiće počne da ima i svoju kinematografiju, pa i da se u Crnoj Gori počne razađivati od našeg posla:

Sugestija 1: Sva domaća snimanja moraju ići isključivo preko producenta koji se nalazi u registru crnogorskih producenata. Normiranje i definisanje firme koja se bavi produkcijom mora biti urađeno od strane Ministarstva kulture[Footnote 2], posebnim normativnim aktom, i unutar te kompanije mora postojati minimum jedno lice (bilo da je osnivač/suosnivač, vlasnik/suvlasnik ili zaposljeno lice) koje ima za to odgovarajuću stručnu spremu: završen jedan od fakulteta iz domena dramskih umjetnosti (smjerovi: produkcija, filmska i tv režija, gluma) – čime se štiti kvalitet, obezbjeđuje zaposljenje našeg kadra ali i normira ono što produkcija mora garantovati (jer nebrojeno puta smo bili svjedoci da se za “producente” predstavljaju turistički vodiči, advokati, kafedžije – koji neminovno ne znaju da rade taj posao, neminovno misle da je prevara, kojoj su skloni, suština tog posla – što apsolutno dovodi do toga da stranci nemaju povjerenje u naše “produkcije” i ne angažuju ih – jer ni ne moraju). Normiranjem i registracijom (licencom) ovome će se napraviti određena vrsta funkcionalnog protokola (kakva postoji u mnogim drugim oblastima života, od Inžinjerske komore do otvaranja apoteka).

———————————————————————————–

Crnogorski film

Ne bez simbolike, najveći dio ovog teksta pišem u danu u kome je proslavljanjem 50 godina postojanja TVCG – emitovan moj film Pogled sa Ajfelovog tornja, koji je nastao kao prva nezavisna produkcija cjelovečernjeg igranog filma u Crnoj Gori (TVCG je bio koproducent) i koji je do danas prikazan na tridesetak medjunarodnih filmskih smotri i festivala. Na nekima je i nagrađen. O crnogorskom filmu, o njegovim problemima ali i potencijalima – ne samo kroz Zakon o kome govorimo, moramo gledati kao nešto na što imamo i možemo da budemo ponosni, jednako danas – kao i za narednih 50 godina.

——————————————

Sugestija 2: Sva inostrana snimanja na tlu Crne Gore moraju ići preko crnogorskog podizvođača – isključivo preko crnogorske produkcione kompanije koja se nalazi u navedenom registru producenata. Na ovaj način se inostrani partner uključuje u naš sistem, nude mu se naši resursi, naplaćuju se usluge, angažuju se i domaći ljudi, a za to se ostvaruju prihod u Crnoj Gori, koji nije mali, i na koji država crna Gora ima porez na profit, PDV i porez na autorsku djelatnost. I naravno – iz ovoga se ne isključuju crnogorski hoteli, tako da niko od hotelijera neće biti ljut na nas, ne oduzimamo im ništa, samo dodajemo nas kao obavezan faktor, kako je i logično. U tom pravcu nužno je kroz članove Nacrta zakona: 19 (Snimanje na teritoriji Crne Gore)[Footnote 3] i 20 (Zahtjev za inostrano snimanje)[Footnote 4] re-definisati stavke po kojima će kompanije iz regiona i daljeg inostranstva biti u obavezi prema Crnoj Gori i njenom ljudstvu/kapitalu, inače smo osuđeni na propast. Predlažem da se navedeno temeljno ispita pod ključnim elementom od koga se odustalo (a što je greška, koju opisujem čitavim ovim tekstom): plaćanjem takse za snimanje. Dakle, u slučaju da za snimanje koristi bilo koju javnu ili privatnu povšinu u Crnoj Gori – za svako snimanje komercijalnog projekta na tlu Crne Gore (igrani film, dokumentarni film, reklama, promo film, muzički spot, emisija i sl.), crnogorski producent (kao izvođeč ili podizvođač stranog projekta) će platiti taksu na snimanje. Takođe, u slučaju da je snimanje nekomercijalnog tipa (nezavisni film ili crnogorski igrani film, npr.)- crnogorski producent je dužan da zatraži potvrdu od Ministarstva kulture ili njegovog organa, kojim će dokazati svoju nekomercijalnost projekta, da bi dobio dozvolu za snimanje bez plaćanje takse. Na taj način će sve biti u funkcionalnoj ravni – kad se snima komercijalno zaradjuje i naš esnaf i naša država (plus – dio toga ide u fond za kinematografiju), a kad se snima nekomercijalno – ni država nema zaradu jer je nema ni produkcija. Uvidom u opis posla će se jednostavno to moći razdvojiti, jer definitivno – neka reklama se ne snima iz nekomercijalnig razloga, već da bi se zaradilo. A ne kao sada – da nam strane ekipe konstantno špartaju Crnom Gorom, da snimaju od mora do Durmitora, a da niko od toga nema ništa. Osim par noćenja u hotelima, pardon – što je najniži iznos u odnosu na ono gdje se krije potrošnja kada je snimanje filmova/reklama u pitanju – ta hotelska noćenja su zapravo kao papir na kome se štampaju novčanice – papir je veoma jevtin, ali novčanice nisu. Mi trenutno zaradjujemo, ako i zaradjujemo, samo na tom papiru – dok stvarnu vrijednost novca koji je na papiru odštampan – ima neko drugi. U TOM SMISLU – SAMO JEDAN JEDINI AMERIČKI (STRANI) FILM SNIMLJEN POD OVIM ZAKONSKIM OKOLNOSTIMA BIO BI TOLIKO FINANSIJSKI FUNKCIONALAN DA BI GA MOMENTALNO UOČILI/OSJETILI CRNOGORSKI BUDŽET I MINISTARSTVA FINANSIJA I/ILI EKONOMIJE.

Shodno navedenom, visinu takse, ako do nje dođe, zašta se zalažem, odredilo bi Ministarstvo kulture ili njegov organ. Preporučuje se neki iznos od 750 do 1000 eura/dan. Taj iznos nije prevelik da bi opteretio neki ozbiljan budžet komercijalnog snimanja, ali istovremeno jeste kvalitetan za čitav servis o kome ovdje govorim. U slučaju da ne dođe do plaćanja i komunikacije crnogorskog producenta prema Ministarstvu kulture i/ili njegovom organu crnogorski producent će snositi odgovornost (prijedlog):

– kazna od 5000 eura za firmu i 1000 eura za njenog vlasnika – po danu snimanja

Inostrani producent koji ne bude poštovao ovu odrednu, snosiće odgovornost:

– kazna od 7500 eura za firmu i 1500 eura za njenog vlasnika – po danu snimanja

Sugestija 3: Član Zakona 28 – Bioskopska ulaznica – bi mogla da ima odredbu ekonomske prilike – da se za domaći (crnogorski) film ne plaća PDV u punom iznosu, već da bude 0% ili smanjen iznos PDV-a (u odnosu na postojeći), jer ove opcije postoje kada su u pitanju djelatnosti koje su prioritetne i koje se teško odvijaju (izdavaštvo, knjižare – npr.) – a crnogorska kinematografija svakako spada u ovu vrstu djelatnosti. Podatak da je film Pogled sa Ajfelovog tornja, kao crnogorski, imao najveću posjetu crnogorskim bioskopima u posljednjih 20 godina, u iznosu od 17 000 gledalaca (npr. balkanski uspješna Zona Zamfirova je imala 12 000 u Crnoj Gori) – govori da to nije toliko veliki novac koga bi se lišila crnogorska ekonomija i PDV sistem, a koji bi dobro došao crnogorskoj produkciji koja radi na crnogorskom filmu. Naročito kada je Ministarstvo kulture saglasno sa podatkom da se od crnogorskog filma ne može zaraditi, tj. da reditelj, producent i svi oni prijatelji crnogorskog filma – zapravo potroše do 3 godine na radu na filmu, bez ikakovog honorara. Ako bi se na ovaj način usaglasili oko ulaznice – onda bi to moglo da važi i za crnogosko DVD izdanje filma, jer više oko toga nema razlike, kada je eksploatacija u pitanju.

Takođe, kroz umanjenje PDV-a na cijenu ulaznice crnogorskog filma – i mnoge strane produkcije će dodatno biti zainteresovane za koprodukciju sa nama, jer po zakonu (kako crnogorskom tako i međunarodnim ) – i koprodukcija se računa u domaći (crnogorski) film, pa bi imala svoje umanjenje PDV-a na ulaznici (koprodukcija može imati manje umanjenje PDV-a, npr., ne mora da se stopostotno izjednačava sa crnogorsko produkcijom) što je isplativo.

Sugestija 4: Član 33 – Objasniti gradovima i opštinama Crne Gore da mogu dobiti puno od filma. Podsjetiću da grad Beograd, kao i gradovi poput Pariza, Njujorka – imaju fondove koji upravo plaćaju za promociju znamenitosti i osobenosti ovih gradova: da se unutar filmova govori o duhu ovih gradova, njihovim autentičnostima i sl. Podsjetiću da mnogi od nas znaju mnogo o beogradskom Dorćolu, zagrebačkom Tuškanjcu, njujorškom Bronksu i Menhetnu – i svim njihovim znamenitostima, upravo preko filmova. Šta bi sve u tim filmovima mogla da kaže naša Sahat kula, naše uvale, naši manastiri, džamije, mostovi…?

* * *

Post scriptum.

Kao što sam naveo na samom početku, ovo je drugi zakon ove vrste koji se donosi u skorije vrijeme. Njegovim donošenjem, dakle, da kažem još jednom – izmeđuostalog ukazujemo da sa ranijim zakonom nešto nije bilo u redu, naročito jer je evidentno da osim podrške Ministarstva kulture i elana crnogorskih filmskih stvaralaca – nedostaje još nešto da bi se zatvorila konstrukcija kinematografije, tj. da bi se kinematografija (i prateće audiovizuelne djelatnosti) stavila na “zdrave” noge. U tom smislu, da rezimiram – stanje je dosta alarmantno, pacijentu veoma nije dobro. Hoćemo li samo provjetravati prostoriju i pacijentu davati neke čajeve i pomade (kroz kozmetička dotjerivanja zakona) umjesto da reagujemo hirurškim rezom, tamo gdje treba, stručno i hrabro, donoseći splet odluka koje će radikalnije promijeniti postojeće stanje?

Na drugoj strani – ako to ne uradimo, imamo li snage za još jedan zakon koji suštinski neće doprinijeti razvoju naše djelatnosti i koji će još samo više opteretiti Ministarstvo kulture?

Treba li da pacijentu liječimo sinuse dok on ima infarkt – tj. treba li da naše bolesti rješavamo mi ili da to radi neko iz nekog drugog sektora, npr. Min. finansija ili ekonomije (podsjetiću da u bolnicama, takođe, ordiniraju doktori a ne članovi njihovih finansijskih sektora)? Podsjetiću, opomenuću svoje kolege kinematografske radnike i umjetnike (ne Ministastvo kulture, jer ono nije nadležno za hrabrost mog esnafa) – postojeći crnogorski Zakon o kulturi navodi da se kulturom moraju baviti profesionalci. Profesionalci – iz koje sfere (kulture – ili finansija?), odakle (da nije iz inostranstva, jer ne plaćaju PDV, pa su jevtiniji?), kad – ako ne sad? Ko, ako ne – mi?

Nadam se da ćemo se svi skupa složiti oko naših interesa i da ćemo imati volje i snage za nužne rezove. U tom smislu, neka nam je sa srećom junačkom i – neka Mudrost vodi našu gradnju, neka je Snaga izvede a Ljepota upotpuni!!

Footnotes:

[1] Naravno, imamo i suprotni, veoma rijedak primjer (koji će biti još rjeđi) koji zapravo govori o suštinsoj dijegetičkoj ravni kinematografije: češka brda i vozovi za koje se kaže da su crnogorski, u filmu o Džejmsu Bondu – koji napominje koliko toponim/lokacija i fabula u stranim filmovima rijetko idu jedno sa drugim.

[2] Na isti onaj način po kome se – npr. apoteka ne može otvoriti a da u njoj nije zaposljeno jedno lice koje je završilo Farmacioju ili Tehnologiju, na isti onaj način po kome više nego precizno i uspješno funkcioniše Inžinjerska komora Crne Gore sa svojim strukovnim komorama koje garantuju kvalitet (Mašinska, Komora arhitekata, Građevinskih inžinjera, Elektroinžinjera, Planera).

[3] Član 19

Inostrani producent može snimati audiovizuelno djelo na teritoriji Crne Gore, samostalno ili u saradnji sa domaćim ili inostranim koproducentom, uz prethodno pribavljeno odobrenje, koje izdaje Ministarstvo.

Odobrenje iz stava 1 ovog člana izdaje se na osnovu pisanog zahtjeva inostranog producenta.

Ministarstvo će obustaviti snimanje audiovizuelnog djela ako se inostrani producent ne pridržava uslova iz odobrenja iz stava 1 ovog člana.

[4]Član 19:

1) naziv inostranog producenta;

2) naziv audiovizuelnog djela i podatke o autorskoj ekipi;

3) lokacije i vrijeme snimanja;

4) podatke o angažovanju domaćeg umjetničkog ili stručnog kadra i opreme i ugovor o saradnji;

5) cjelovit scenario audiovizuelnog djela, odnosno označene djelove teksta scenarija ukoliko se u Crnoj Gori snimaju samo određene sekvence;

6) izjavu inostranog producenta ili domaćeg koproducenta kojom se obavezuje da će Crnogorskoj kinoteci dostaviti obaveznu kopiju filma u skladu sa članom 16 stav 2 ovog zakona.