Piše: Biljana Vankovska

Za trenutak smo pomislili da će nam se ponovo desiti ista stvar, da će opet neki (drugi) svevišnji i svemoćan arbitar reći da ne ispunjavamo uslove. Ovog puta, za smak svijeta… Ipak, otkada je svijet preživeo još jedno proročanstvo, čovjek se pita da li je to dobra ili loša vijest. Ako „dan nakon“ utvrdite da je svijet isti, ako ne i gori nego što je bio, onda imate dvije alternative: ili ćete prihvatiti činjenicu da ćemo umirati dugo i mučno ili ćemo pokušati da nešto promijenimo. Ako ne možemo promijeniti čitav svijet, onda bar nešto što je bliže nama, što je realnije i moguće.

Evo Amerike, s najpobožnijom populacijom na svijetu, kako se premišlja da li će se i dalje klanjati bogu Molohu, onom koji traži krv nevine djece bilo da su američka ili „tuđa“, ili će konačno okrenuti drugi list. Jedna je opcija da se na masakre po školama i drugim javnim mjestima odgovori sa još većem naoružavanju stanovništva i sa uspostavljanjem naoružanih čuvara u školskim sredinama, dok ona druga manjinska grupa predlaže upravo obrnuto – da se u svakoj prodavnici za oružje postavi bar jedan učitelj. Inače, nije tačno da 21. decembar nije donio smrt i kraj. O tome, na primjer, govori činjenica da najmanje 19.000 djece umire svakog dana od bolesti koje su izlječive, samo što su neka od njih preminula prije oficijalnog kraja svijeta, a druga umiru dok pišem ove redove. I nekako, kao posljednja kap u već prepunoj čaši stiže vijest da je kažnjen američki vojnik koji je nakon masakra urinirao po svojim ljudskim „trofejima“. Da, da, kažnjen je, tako što će morati da plati kaznu od 500 dolara (ne znamo kome) i oduzet mu je jedan čin u vojnoj hierarhiji. Kakva utjeha! Možda on zaista neće postatu general, ali nije isključeno da će napraviti sebi privatnu vojni firmu.

No, hajde da pogledamo kako je ovdje, malo bliže nama. Neki mi zamjeraju kada se usudim da razmišljam kao pripadnik ljudskom rodu, brinem za neke tamo nepoznate, a zaboravljam ko sam i odakle sam… E, pa, evo šta se dešava u našem okruženju.

Čujem da se u Srbiji vodi debata o tome da li je moguća građanska Srbija. Sasvim neinteresantno s naše pozicije. Mi smo to pitanje riješili tako što smo takvi ideju proglasili nepoželjnom neprihvatljivom i opasnom. Hrvatski predsjednik, kao i naš, obratio se naciji, a kao značajno izdvaja se to što je u govoru upotrijebio riječ „očaj“. Ne može čovjek vjerovati da u zemlji koja se nalazi na korak od EU vlada očaj!!? Tamošnji analitičari smatraju da je glavni izazov ovog društva i njegovih elita da stvore uslove za prelaz iz stanja depresije i očaja u stanje krize, iz koje se onda mogu tražiti rješenja. U Sloveniji se dešava „opštenarodni ustanak“, a neki od ljudi koji protestiraju i traže smjenu elita, nose parole na kojima piše: „Ne dešava vam se ulica, nego narod“. Ovo jeste pomalo čudna poruka ako se stavi u kontekst jednog drugog „dešavanja naroda“ iz kojeg se Slovenija oslobodila tako što je napustila Jugoslaviju… Ali, kao što kaže moj prijatelj iz Crne Gore, oni su započeli, pa sada i neka završe!

Naravno, radi se o porukama vlastima da ljudi na ulicama i trgovima nisu huligani, nego građani kojima je dosta korumpirane i nesposobne vlasti. Ono što me fascinira nije u tome što su tradicionalno mirni i kulturni slovenački građani digli glas, nego što je iza njih stala i intelektualna elita. Kada čitam ovih dana Ciriral Ribičiča i Rastka Močnika, s njihovom eksplicitnom podrškom protesta i sa silnom kritikom na račun vlasti, zaista me hvata depresija i očaj, jer znam da mi nikada nećemo biti Slovenci, ni kada je riječ o intelektualnoj eliti. Razlika između Hrvata i Slovenaca je u tome što su ovi drugi u krizi, ali nisu očajni. Realističnije je pomisliti da će nekakav efekat imati prije predlog Ribičiča, koji se odnosi na promjene poslaničkog mandata i mogućnost opoziva parlamentaraca, pri tome podsjećajući da građani nisu sluge vlastima, nego je obrnuto. Močnik je moćan: on gleda dalje i dublje, postavljajući istinsku dijagnozu. Ne radi se o slovenačkim elitama i rješenjie nije u kozmetičkim promjenama sistema, nego do kapitalizma koji stvara sistemske pretpostavke za ovakav tip dominacije i vladanja ljudima i njihovim potrebama. Odgovor na pitanje koja je onda aletrnativa još uvijek nema, ali za to nije kriv ni Močnik ni koji bilo drugi pojedinac.

I sada, konačno, da se ja vratim svojoj „istinskoj“ kući… Danas (subota, dan nakon „smaka svijeta“) kada obilježavamo dan rođenja pjesnika Kosta Racina, tako teško i istinito odzvanjaju njegovi stihovi: „Kako na vratot gerdani/Niski kamenja studeni,/Taka na pleshki denovi,/Legnale ta natezhnale.“ (Kao na vratovima đerdani, nizovi kamenja studenih, tako su na pleća legli dani i pritisli). Nemoćno posmatramo dramu koju se nekada igrala u pozorištu „Novac ubija“, samo što sada nismo publika, nego statisti. Ne nadajte se skorašnjem kraju muka, jer po svoj prilici ovo je dugo putovanje u noć. Ako mi je od nečega zaista pao mrak na oči, u ove dana koji su ionako mučni zbog organizovanog protestiranja protiv opozicije (da, da, kod nas se protestira protiv opozicije), onda je to bio – moralni, duhovni, intelektualni i ljudski – pad umjetnika. Na jednom satiričnom posteru piše (na engleskom) da je kraj svijeta već došao, samo da to vlasti uspješno kriju. Kod nas je obrnuto! Kroz „spontane“ probudžetske proteste (“Hoćemo budžet, hoćemo budžet, pa kakav da je”) nama vlasti eksplicitno pokazuju da je došao smak svih vrijednosti: ovdje više ne žive pojmovi kao što su dostojanstvo, integritet i slobodan um.

Dok sam gledala umjetnike, posebno one iz svjetski poznate folklorne grupe „Tanec“, bilo mi je krivo što sam nedavno bila na koncertu naslovljenom „Makedoniji, umjetnici s ljubavlju“. Postidjela sam se što sam dopustila da me dodirnu zvuci muzike, poezije, ljepote, jer sada vidim one iste koji su na sceni maestralno odigrali „Teškoto“ kako padaju na javnoj sceni, pred mojima, a možda i njihovim očima. Dno je dotaknuto u trenu kada umjetnik na megafonu kaže da je spreman da kleči i plače ispred sjedišta opozicije, koja blokira blagovremeno donošenje budžeta. Naravno, nije fer sve stavljati u isti koš. Bilo je i pojedinačnih neposlušnika koji se nisu odazvali pozivu da se protestira u ime budžeta, ali „prvi ljudi“ su postidjeli čitavu felu. Naviru mudre riječi jednog glumačkog velikana, Zorana Radmilovića, koji je napisao „Pismo jačem“: „A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom ‘ostale strukture’, da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči.“ Ne, ne, ovdje nisu samo umjetnici bez uma i bez elementarnog dostojanstva ostali. O profesorima, ljekarima, službenicima i ostalima, već sam pisala. Samo što me nikada nije tako zaboljelo kao ovo javno i dobrovoljno podjarmljivanje i podupiranje jačeg od strane onih koji nam bar stvaraju iluziju ljepote, veličine, nešto čime se možemo ponositi i kada sve propada.

I tako, dok se negdje prelazi iz očaja u krizu, ili iz krize u ustanak i traženje nemogućeg, mi se valjamo u vlastitoj bijedi. Jer ustanak znači ustati, a mi to ne možemo. Dolazi mi da povučem ono što sam napisala u prošlonedjeljnoj kolumnu, one riječi vjere da je ovaj narod sačuvao osjećaj dostojanstva i kada ga drugi negiraju. Ali šta reći kada je demanti u obliku totalnog odsustva odgovornosti i sensa za zajedničko dobro, bijedne političke kulture koja sistematski stvara podanike? Ime ne daju, ali kredite i zaduživanje vole! O nacionalnom ponosu govore, a od pretstavničkog tijela naroda su napravili cirkus. Teško je braniti ovakvu državu, čak i ispred onakvih licemjera kao što su oni iz Brisela. Teško je čak i voljeti Makedoniju koja sama sebe ne voli i ne poštuje. Neka izvole Hrvati da vide šta se dešava ovdje, pa onda neka govore o depresiji i očaju. A ako primijenimo predlog Cirila Ribičiča, onda ćemo ostati bez ijednog poslanika, što i nije neka šteta. Sve je otišlo u Honduras!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin