Piše: Biljana Vankovska

U redu! Iz Brisela se ne čuje Oda radosti, već oda nacionalizma, to je jasno. Ali znate šta? Preko glave mi je od samosažaljenja, a još više od svenarodnog mazohizma. Naravno, sadašnji povod je najnoviji šamar iz Brisela. Četiri godine zaredom Makedonija dobija pozitivan izveštaj od Evropske komisije (a mi ga još i gradiramo – pozitivan, pozitivniji, najpozitivniji), zajedno sa preporukom da se zemlji odredi datum za početak pregovora. Ali desi se očekivano! Objektivni pokazatelji Komisije ne vrede ni pet para, jer su njima važnije političke konsideracije. Po ko zna koji put, još jedna nevjerovatna verbalna akrobacija i orvelijanski novogovor da bi se saopštilo da ćemo morati da poradimo „još malo“.

Jasno kao dan, nekima u Briselu je važnija „reforma“/revizija makedonskog nacionalnog identiteta od kopengaških kriterijuma. Ta reforma je onaj krucijalni uslov za početak pregovora koji bi, po svoj prilici, trajali najmanje desetak godina, da bi se ušlo u Uniju koja i sama ne može prognozirati sa sigurnošću da li će opstati do tada. A i ako opstane, ona sigurno neće biti ni nalik na ovu današnju. Ovog puta je File premašio samog sebe: govorio je o nekakvom „nestatičkom jeziku“ i o „nestatičkim solucijama“. Mogu se kladiti da ni sam nije znao šta je tačno htio da kaže, ali su fraze poslužile kao smokvin list da bi se sakrio neprincipijelan odnos prema Makedoniji. А mi, po hriščanskim načelima, otupjeli od redovnih šamaranja braće (po religiji) Grka, sada smo na drugi obraz dobili šаmar i od Bugara.

Prije no što produžim, da se razumijemo: ovaj tekst nije oda našem, često patetičnom, ali u suštini, defanzivnom nacionalizmu. Naprotiv, kada principijelno pokazujem prstom na populističke i nacionalističke manifestacije u svom dvorištu, najmanje što mogu da očekujem je isti odnos prema nacionalizmu u drugim evropskim dvorištima. Čekam, naravno, uzalud, da vidim sličnu reakciju progresivnih, evropskih intelektualaca. Jer, ništa ne vrijedi, ako ja iz Makedonije govorim o onome što se dešava u Grčkoj i Bugarskoj, pa i u okviru EU, kada je to domaći zadatak tamošnjih društava. Ono što je perverzno je kada se iz svih intelektualnih ćoškovima čuje horska teza da smo sami krivi za sve što nam se događa u Briselu, kao da su Makedonci izmislili nacionalizam i okretanje prošlosti (oprostite, ali oni su amateri u ovoj balkanskoj disciplini; vidite samo kako uporno idu na vikende i ljetovanja u Grčku, a na zimovanja u Bugarsku, čak i po cijenu ponižavanja i stavljanja naljepnica na njihova auta; o masovnom uzimanju bugarskih pasoša i da ne govorim).

Ova dominantna teza je u najmanju ruku smiješna, i to ne zato što nismo kao društvo napravili velike greške (najprije ulazeći u njihovu zamku da dokazujemo da smo ono što jesmo, pa smo se onda zaboravili na tom putu), nego zato što neki ozbiljno vjeruju da se evropskim inženjeringom može konstruisati društvo koje je u isto vrijeme i etnički podijeljeno na torove i nepodložno nacionalizmu, čak i kada se negira identitet konstitutivnog naroda. Makedonija ne egzistira na sjeveru Evropa, nitu u nekakvom vakuumu, pa zato se i ne može očekivati da odoli snažnijim nacionalizmima, pa čak i pojavi fašizma u susjedstvu. A, naravno, ima i legitimno pravo da brani svoj identitet. Srećom, u ovakvim okolnosti, ona ne raspolaže kritičkom masom (veličinom i populacijom), da bi se nametala i maltretirala druge. Naravno, to naše društvo ne čini boljim od ostalih, po difoltu, ali evropski bič traži od nas odricanje samih sebe, a u takvim okolnostima druge nacije bi odavno reagovale daleko odlučnije nego što i danas čini Makedonija. (Evo, vlasti se i dalje kunu da će uraditi sve da bi ispunili zahtjeve Brisela.)

Ipak, krajnje je vrijeme reći neke stvari: prvo, pošto ova i ovakva Makedonija nije sasvim proizvod vlastitog političkog puta, nego međunarodnog statebuildinga sa svim njegovim pridružnim terapijama, ne mali dio odgovornosti za ono što je od nas postalo leži i na međunarodnim akterima. Zato, odbijam da svu odgovornost preuzmem sebi na leđa kao nekakav Isus, koji se žrtvuje i za grijehove drugih. Drugo, neka Brisel odluči za sebe da li smo mi zaista ispunili kriterijume ili ne, i neka onda prestane da nas disciplinira za nešto što nema veze sa evropskim integracijama i što države-članice ne bi uradile ni u ludilu, da su kojim slučajem u sličnoj situaciji. Treće, činjenica je da i u EU cvate diskriminacija (prema Romima najviše), kesenofobija, šovinizam i, svakako, nacionalizam.

Neka ovu moju konstataciju braća Bugari shvate kao provokaciju i antibugarsku propagandu, ali nema razumnog čovjeka koji neće priznati da je Bugarska (zajedno s Rumunjskom) bila primljena u klub, mada nije ispunila kriterijume. Kao što je tačno i to da se Romi iz Bugarske i Rumunije deprotiraju od strane njihove evropske braće koji ne vole siromašne rođake… O Grčkoj neću ni da pričam, ne samo radi odnosa prema Makedoniji, nego i zbog odnosa prema imigrantima.

Staro-nova grčko-bugarska alijanska, više budi duhove Balkanskih ratova, nego evropeizma. Ovo je poraz normativne moći EU. Stare Velike sile iz prošlosti su danas u sjenci malih evropskih sila (koje se mogu imperijalno odnositi samo prema nemoćnijim susjedima). Najbolja islutracija je bila ona interesantna nediplomatska razmjena između austrijskog i grčkog ministra na sastanku u Briselu, kada je sastanak bio prekinut nakon što je Grk odbrusio kolegi „da su prošla vremena kada je Austrija mogla diktirati balkanskim narodima“. (U sebi sam pomislila kako mi neostaje samo još nekakav lik Sulejmana da bi istoriska scena bila kompletna).

EU je trebala biti vrijednosni i moralni svetionik i kompas za ona društva koja su željela postati bolja i promijeniti se nakon kraha socijalizma i konflikta, a očekivalo se da kada stignu ispred vrata evropskog kluba već budu zrele demokratije. Danas EU jedva i da ima legitimitet od svojih građana, koji sve manje vjeruju i liderima i institucijama koji su ih iznevjerili.

Od nas koji molimo za prijem očekuje se da ne vidimo zlo, ne slušamo zlo i ne govorimo o zlu. Smatra se da je nepristojno ako mi progovorimo o onome što je od EU učinilo Titanikom, o demokratskom deficitu i propasti principa države blagostanja zbog spasa korporacija i eurozone, kao i o kompromitovanju uspješnog projekta proširenja/„evropeiziranja“. Samo lud čovjek neće vidjeti šizofrenu situaciju u kojoj se nalazimo: s jedne strane pozitivni izvještaji o ispunjenim kriterijumima, a s druge strane vraćaju nam vize (zbog Roma, navodno) i blokada od strane dvije članice koje i same ne priznaju postojanje manjina i pretstavljaju loš primjer za ostale. Razuman čovjek će lako vidjeti da su balkanski nacionalisti, ustvari, obavili prljava posla moćnijima, koji u uvakvim okolnostima neće ni da misle o proširenju.

O kakvim dobrosusjedskim odnosima govorimo kada bugarski političari još uvijek govore o „braći koja su ostala iza granice“, а naučni radnici objavljuju radove o makeodnskoj manjini u Bugarskoj, upoređujući je s Jetijem (mitskim stvorenjem, koje niko nije video, i koji nije uvršten u popisne liste)? Za njih je provokacija to što jedna njihova manjina traži svoja prava i dobija redovno sporove pred sudom u Strazburu. Provokacija su i istoriski udžbenici u kojima piše da su bili na strane Njemačke u Drugom svjetskom ratu, ili kada se snimi film o deprotaciji makedonskih Jevreja od strane bugarskih okupacionih vlasti u Makedoniji.

Grci su ti pošteniji: kažu, nema Makedonaca – i tačka. Bugari su perfidniji u svojoj romantičarskoj zabluđenosti da nama treba samo malo da bismo shvatili da smo (asimilirani) Bugari. I naravno, ne mogu da oproste što smo se pomirili sa Srbima tokom decenija zajedničkog života u Jugoslaviji, i što ja danas govorim „naški“ bolje nego bugarski.

Nedavno sam napisala da međuetnički, makedonsko-albanski odnosi ostavljaju sliku razočaranih ljubavnika: nespremni da pruže ljubav, kukaju kako ih oni drugi ne vole. Evo sada i braće Bugara s istom ljubavnom boli. I još nešto više: traže da prihvatimo njihovu verziju naše istorije kao svoje, a istovremeno da prihvatimo i njihovu verziju njihove istorije (u onom dijelu od koga se i danas stide a s kojim odbijaju da se suoče).

Nije tragično to što zahtjevi susjeda su neevropske prirode, nego što je evro-balkanski nacionalizam u temelju zaključaka Evropskog savjeta. Koncept normativne moći EU ne odnosi se samo na moć da se stvaraju vrijednosne norme, nego da se one i šire i prihvataju od drugih, kao nešto što je dominantna predstava o tome što je dobro u međunarodnim odnosima. I što je ostalo od toga? Evo Grčke, koja je trebala poštovati presudu najviše sudske instance UN, kako se hvali s pobjedom u stopiranju susjeda da počne s pregovorima i počne implementirati reforme ubrzanim tempom!? Čega se to plaše? Plaše se evropeizirane Makedonije? I neka mi neko kaže da je ovo nomrativna moć EU!? Give me a break, please! Odgovor na nacionalizam je nacionalizam, a to je oduvijek vodilo stazama natopljenim krvlju…

Zaključci Brisela su opasni i neko im treba reći da se igraju vatrom. Mada Bugari misle drugačije, paradoks je u tome što je njihova zemlja non is¬sue u Makedoniji; jednostavnmo, nema ih na javnom horizontu (ili je, možda, upravo u tome problem?) Frustracija zbog dvostrukog veta ne samo da neće pomoći da ih se zavoli, nego će sada od njih napraviti nepopularnu temu – i opet će nam se vratiti kao bumerang. Pritisak zbog promjene imena/identiteta je triger za unutrašnji makedonski, a onda i makeodnsko-albanski konflikt oko toga ko koga koči na putu ka EU (posebno u kontekstu poruka koje su stigle sa proslave stogodišnjice albanske državnosti o EU kao obliku rješavanja albanskog pitanja i nacionalnog ujedinjenja). Makedoniju, ali i region, čeka novi talas nacionalizma, kao da ga već nemamo previše. Paradoks je u tome što se evrointegracije transformiraju od mehanizma prevencije konflikata u svoju suprotnost, igre oko integracije i uslovljavanje susjeda postaje novčić za potkusurivanje balkanskih nacionalista sa snovima starim stotinu godina.

Dosta mi je evrofobije i evrofilije. U ovakvim okolnostima, a čak i da nije njih, jedina legitimna i racionalna je pozicija evroskepticizma. Ako ovakva Unija nije predmet skepse i procjene, onda ne znam koja bi to zaslužila da bude? Ako se sada ne pitamo o cijeni koštanja ove identitetsko-inženjeriske evropeizacije – kada ćemo? Ne mogu više da živim na rate, čekajući izvještaje svakih šest mjeseci, na infuziju iz Brisela i na vrućem&hladnom kolaču. Nije zdravo ni za mentalno zdravlje, nitu vodi nečem dobrom.

Naučeni da razmišljaju jednodimenzionalno (proevropski), u ovom času mnogi imaju pomiješana osećanja: shvaćaju bezizlaz, ljuti su zbog poruka iz Brisela, a ipak se osjećaju nemoćno i izgubljeno: EU nas neće primiti, a bez nje koji je smisao života i ko će nas (spolja) demokratizirati i disciplinovati elite? Efekti digogodišnje indoktrinacije su tu u vidu intelektualnih invalida i pasivnih građana (ili bolje rećeno, podanika, idiotes), koji sebe smatraju manje vrijednima i nesposobnima ukoliko nema nekoga da im pokazuje put. Za ovo smo sami krivi, zato što godinama liježemo i ustajemo sa snovima o boljem životu na toj drugoj obali; na EU gledamo širom zatvorenih očiju, gutamo priče i bajke kao sedative i ljekove za sve sadašnje nedaće. Čak i kada Maribor gori, i kada se Grčka davi u dugovima, Italija u korupciji, kada sindikati štrajkuju sa studentima u Španiji… ništa do nas ne stiže… Ne znam za ostale, ali ja od političke elite tražim jasan i neorvelijanski odgovor: postoji li granica do koje smo spremni da podnosimo ponižavanje i ucjene, a da pri tome i dalje ignoriramo „slona u sobi“, pitanje imena? Ne na proljeće, nego sada hoću da znam da li je ova država spremna da trguje identitetom, i što ako i nakon desetogodišnjeg pregovaranja ostanemo bez članstva – ili bez Unije?

Nova Makedonija

Prevod je autorkin