Kažu da je predivan osjećaj kada postaneš trudnica. Njoj se opet to divno stvorenje ušunjalo u trbuh. Ali, saznala je da nosi djevojčicu. Već ima tri. Jedna ima sedam, druga šest, a treća četiri godine. Još su tog dana nosile krila anđela, spremale se za dječju predstavu. Ponosno su mamile osmjehe.

“Kad porastem, ja ću da budem princeza”, rekla je jedna od njih mašući čarobnim štapom.

Ujedno je zadržavala škrbunjavi smajlić. Te male stope su iz dana u dan očaravale mještane u naselju. Svi su ih čak zvali svojim kćerkama. Ljepotice. I svi u kraju su ih neizmjerno mazili. Ali, ne i njihov tata. Bio je srećan kada je postao otac, ali se isti osjet nije ponovio drugi i treći put. Vijest o rađanju druge, pa i treće kćeri je dočekao pod jorganom. Plakao je i nije razgovarao ni sa kim danima… Želi sina.

“Sine, dodaj mi daljinski”, oslovljavao je tako kćerke.

Rijetko ih je ljubio. Isto tako su se njegove široke šake rijetko ukrštale u vazduhu grabeći njihovo tijelo. Falili su im zagrljaji. Voljele su ga, ipak, jer su prosto još malecke da bi bilo drugačije. Svakog dana im je nakon posla donosio čokolade. Ali, taj tata one srijede nije kupio ništa slatko. Odlučio je da usreći sebe. Dogovorio se sa suprugom da abortira zato što nosi kćerku. Sramota šta nosi u trbuhu!!! Ona se nije mnogo bunila. Voli ga, kaže, neizmjerno. Nije plakala. Uradila je to. I opet. I opet. Tri-četiri puta je istjerala svoje kćerke iz trbuha. I onda se rodio on.

“Uh, ne moram više da idem u Podgoricu”, rekla je ona prelazeći dlanovima preko čela.  Crtala je usnama neki  nesiguran osmjeh.

A, tata je tada pucao iz pištolja. Nije se krio pod bijelim plahtama. Okupio je rođake, kolege. Ispekao svinju. Pilo se i slavilo  do zore, kao što su to radili naši preci kada su se iz žestokih bitaka vraćali znojavih, krvavih, a opet čistih obraza. I njegovi obrazi su bili mokri. Plakao je od sreće. Imao je povoda-sahranio je četiri kćerke. Svog sina danas grli. Njega i ljubi. Njega gleda minutima, satima, danima.

Sa svojim nasljednikom eno igra fudbal u velikom dvorištu. I nije potrebno da identifikujem ovu familiju, jer je, nažalost, nije teško pronaći u našoj malenoj Crnoj Gori. Tu, odmah iza ugla.

p.s. Nameće se evo “Elemental” sa svojom pjesmom dok završavam blog. Kakva idealna slučajnost. Izvolite, gospodo.

“To je naša priroda i društvo nek se rodi dijete al neka bude muško, neka bude muško…”.