Nije ni čudo što je dosta slova ispisano na temu “kultura naroda” i načini komunikacije.

Za one koji često putuju korisni  savjeti  ili “tips” su često: rukovanje poželjno ili ne, ljubljenje poželjno ili ne, gledanje u oči, poželjno a mozda i nije. Možda nam se čine smiješni ovi savjeti, pa ipak nas u  pojedinim situacijama mogu spasiti neprijatnosti.

Jedna osobenost naroda koji živi na ovim područjima je upotreba osmjeha.

Koriste ga kada su sretni, kada vas lažu, kada vam saopštavanju da im je bliska osoba preminula (otac, majka, dijete), kada se nalaze u neprijatnoj situacji, kada vam govore da mali pilići padaju iz gnijezda sa drveća na auto-put  i da su ih automobile zgnječili.

Moglo bi se reći da njima osmjeh služi za “sahrane i za veselja”, kao i orkestar  Gorana Bregovića. Možda u ovako širokoj lepezi funkcije osmjeha leži tajna njihovog glatkog lica, jer naučnici tvrde, a ja se slažem sa njima, da je smijeh zdrav i da liječi.