Glas za Chaveza je glas za Diosdada Cabella (1); glas za Caprilesa je glas za Diosdada Cabella. Istinitost gornje rečenice potvrđuje se kad usporedimo glavne dijelove programa koje su ponudila oba kandidata: smjer u kojem će se kretati energetski sektor. Energija je neosporan element u razvojnom modelu zemlje još od 1914. kad je u Venezueli probušena prva naftna bušotina. Lažna polarizacija ogoljuje se kad uočimo konsenzus oko udvostručenja proizvodnje fosilnih goriva, uz sudjelovanje transnacionalnih kompanija. Međutim, za anarhiste fundamentalno pitanje nije tko kontrolira industriju, bilo nacionalna ili inozemna buržoazija, već pitanje da li se ovo ponavljanje ekstrakcijskog modela suprotstavlja promoviranju alternativnog razvojnog modela koji neće hraniti motore s unutarnjim izgaranjem globalnog kapitalizma, i koji neće štetiti okolišu, ili urođeničkim i seljačkim zajednicama. Tko god pobijedi 7. listopada, predstavljat će pobjedu financijskog spekulativnog kapitalizma, u skladu sa svjetskim tržištem koje pronalazi vjerne sluge u ljudima poput Diosdada Cabella.

Pobjeda Huga Chaveza bit će moguća jedino zahvaljujući prikladnom opozicijskom kandidatu, predstavniku venezuelanske oligarhije koji je sudjelovao u državnom udaru u travnju 2002. Dajući Chavezu savršen scenarij za oživljavanje polarizacije, Capriles promiče diskurs koji je fokusiran na srednju klasu i gluh prema narodnim sektorima. Usprkos njegovoj iluziji o širokom i inkluzivnom programu, uvijek se znalo da odluke o kampanji donosi vrh najkonzervativnije i najreakcionarnije političke stranke u zemlji: Primero Justicia (Prvo Pravda). Unatoč očitom nezadovoljstvu rezultatima Chavezovog mandata i postojanom porastu društvenih sukoba, koji se obuzdavaju Vođinim karizmatičnim očekivanjima, Capriles nije privukao nezadovoljne chaviste i široke slojeve stanovništva. S ovakvim rezultatom, u budućnosti će dominirati jačanje autoritarne komunalne države, povećanje isključenja iz javne politike zbog partijskih razloga i domino efekt listopadske pobjede koja će rezultirati bolivarskom hegemonijom nad lokalnim vlastima na lokalnim izborima u prosincu.

S druge strane, Caprilesova pobjeda bila bi moguća jedino zbog izborne apstinencije dijela nezadovoljnih chavista i kaznenog glasovanja velikog dijela glasača, a ne zbog pobjednikovih vrlina. Umorni od ponižavanja, demagogije i generalnog osiromašenja životnog standarda, oni koji su mu prije vjerovali glasanjem protiv Chaveza stvorili bi masu dovoljnu za drugi izborni poraz Komandanta-Predsjednika. To bi pokrenulo scenarij sukoba oko potvrđivanja opozicijskih lokalnih namjesnika u sljedećem krugu izbora. Takav rezultat ojačao bi stvaranje novog dvostranačja između chavističkog i ne-chavističkog bloka, koji bi se dogovorili oko izmjenjujućih mandata i tako prešutno stvarajući novi „PuntoFijo Pakt“ (2).

Unatoč krajnjem rezultatu, dvije su važne posljedice. Prva je opravdanje predstavničke kompradorske demokracije koja se činila da se urušava narodnom eksplozijom „Caracaza“ (3), oblika vlasti kojeg je jedino mogao učvrstiti karizmatični i populistički lik kao što je Hugo Chavez. Druga, od posebne važnosti za anti-autoritarce, je da se izbori događaju usred najgoreg povlačenja u povijesti autonomnih venezuelanskih društvenih pokreta. Kao što pokazuju brojevi Venezuelanskog Opservatorija Društvenih Sukoba (4), skretanje narodne inicijative u izbornu stvar učinilo je ono što se smatralo najtežim: zaustavljanje porasta broja demonstracija u zemlji, koji je bio u stalnom porastu od 2004. Izborna ucjena usmjerila je prema izbornim kanalima energiju masa u pokretu, rasturajući autonomiju koju su neki bazni pokreti imali naspram etabliranih snaga moći.

Stav konzistentan s anarhizmom ne može biti ništa drugo nego prokazivanje izborne farse i ucjene, odbijanje sudjelovanja u toj komediji i usmjeravanje naše energije u jačanje i obnavljanje autonomije narodnih društvenih pokreta. Činjenice u zadnjih 13 i pol godina potvrđuju: vladin diskurs ništa ne mijenja. Strukturne i revolucionarne promjene dolaze od svake pojedine potlačene osobe i njihovih kolektivnih inicijativa.

Biješke:

Diosdado Cabello je glavni predstavnik tzv. „Boliburžoazije“, društvene klase nove buržoazije koja se obogatila stvorene za vrijeme vladavine Huga Chaveza. Radi se o oligarhiji razvijenoj pod zaštitom Chavezove vlasti.

Pakt iz PuntoFija je sporazum kojeg su 1958. sklopile tada dvije najveće političke stranke Venezuele u strahu od rastućih ljevičarskih pokreta i kojime su se dogovorile o međusobnoj podjeli moći.

„Caracazo“ je narodni ustanak koji je izbio 27. veljače 1989. u glavnom gradu Caracasu zbog uvođenja neoliberalnih reformi nametnutih od strane tadašnjeg predsjednika Pereza, koji je u kampanji obećavao suprotno. Procjenjuje da su u suzbijanju ustanka policijske snage ubile i do 3000 ljudi.

MASA