Piše: Biljana Vankovska

Opet dilema: šta odabrati kao temu za kolumnu? Imam ih tri na umu, a treba da odaberem jednu. Želim na napišem nešto o predsjedničkim izborima u SAD, ali tu je i svjetska slava koju je doživio naš ministar zdravlja Todorov. I, naravno, ne mogu da zaobiđem činjenicu da je konačno na makedonski prevedena knjiga ”Bog nije velik“ Kristofera Hičensa.

Možda pomislite da oni nemaju ništa zajedničko, ali da probam da sve spakujem u jednu kolumnu.

Prvo, Obama je re-erected president, if you know what I mean. Uzdah olakšanja nakon poraza one mormonske kopije Buša je razumljiva za čitav razuman svijet, ali za samog Obamu znači da će nositi istorijski epitaf manjeg zla. Loše se držao tokom kampanje, a rezultata iz prvog mandata skoro i da nije bilo (u poređenju s onim što je obećavao), ali kako se približavao dan odluke, Nobelovac je počeo izgledati ne samo kao bolja, nego kao jedina opcija. Svaka glupost Romnija i njegovih pomagača, kao i uragan Sandy koji je došao kao naručen, progurali su Obamu do pobjede. Koliko mu je značila vidjelo se i po navali osjećanja i suza.

Pošto nisam „amerofil“, kako sebe ponosno nazivaju mnoge kolege sa univerziteta, ja ću samo notirati da je i ova kampanja pokazala kako su izbori besmisleni (dakle, ne samo kod nas): što dublja kriza, to više milijardi bačeno u kampanju koja je trebala pomoći da se izabere navodno najmoćniji svjetski lider, i to u zemlji u kojoj su korporacije postale ličnosti i sa medijima koji su sposobni da jastreba prikažu kao golaba, i obrnuto – po potrebi.

Stari i dobri Čomski je milion puta objasnio ko zaista posjeduje svijet i ko i kako vlada njim. No, ko sluša intelektualce i disidente? Ekonomski darvinizam je napravio politiku besmislenom, besramno sebičnom, licemjernom i nemoralnom. Možda i namjerno, da bi se ljudi distancirali od nje. Izborni (delegatski) sistem ima sumnjivu demokratsku suštinu, ali još me veći strah hvata od pomisli od neposrednih izbora u zemlji koja vjeruje da je izabrana od Boga da bi širila demokratiju i mir diljem svijeta, dok unutar zemlje plutokratija i siromaštvo se smatraju normalnim stanjem.

Tačno je da su ovo izbori na kojima se, bar djelimično, odlučuje i o našoj sudbini (tako je u imperijama i njihovoj periferiji), ali, ipak, patetično i ponižavajuće je bilo ono bdjenje naše političke, akademske, analitičke i novinarske elite, pa čak i simbolično glasanje za voljenog imperatora. Lijepo nas dresiraju, kao što dolikuje podanicima. Pa, mi tako ne brinemo ni o našim izborima – možda zato što znamo da malo toga i zavisi od nas. (Vidite kako je američki ambasador Volers postrojio posvađane političke lidere da bi pojačao opoziciski front! Čak je i Menduh Tači, koji je na američpkoj crnoj listi, izašao kao čovjek s novom vizijom nakon susreta u ambasadi.) Da zaključim, SAD ostaju i dalje jednostranački sistem sa dvije frakcije, kao što kaže Čomski. Zato ovog puta nisam se ni „palila“, ni navijala. Svejedno je, kada voz ide u pogrešnom pravcu, a ja tu ne mogu ništa. Ili sam, možda, previše brižila našoj provinciji?

Ministar zdravlja Nikola Todorov je uspio u onome u čemu je podbacila i skupa reklamna kampanja „Invest in Macedonia“: objavio je čovjek oglas da će zaposliti kao savjetnike u kabinetu genijalce sa IQ iznad 140, i tako je besplatno stigao na stranice Washington Posta. I to jeste za pohvalu! Nije mala stvar dobiti globalnu medijsku pažnju, a da se vijest ne odnosi na nasilje ili krvoproliće. Eto, konačno smo, kao država, ušli u zabavnu rubriku ovih novina, pa nas svijet gleda sa simpatijama. (Inače, da potsjetim, engleska riječ sym¬pa¬thy znači saučešće.) Kako nas neće žaliti kad imamo ministra koji je prije godinu dana prvo slomio kičmu univerzitetskim profesorima dok je bio ministar prosvjete, а sada disciplinira ljekare, a još očekuje da ga genijalci savjetuju za 100 dolara mjesečno.

Tačno je da razne američke firme, korporacije i institucije odavno „kidnapuju“ najpametnije studente dok još nijesu ni diplomirali. Oni zaista kupuju vunderkinde od Indije do Kine, pa i sa Balkana. To rade radi povećanja profita, unapređivanje inovacija i naučnih istraživanja (nažalost, najviše u vojnoj industriji), ali ne regrutuju genijalce za administraciju. Poznajem dosta naših mladih ljudi koji su diplomirali na Harvardu koji istražuju deep space ili mikrokosmos. Ali, Todorov traži genijalce našeg profila – da bude genijalac, bez iskustva, i sa diplomom (makar i neodgovarajućom) sa skopskog univerziteta (istini za volju, on jeste najbolji u Makedoniji, ali što fali genijalcima sa drugih univerziteta iz zemlje ili van nje?!).

Naravno, čovjek ne treba da ima visok IQ da vidi da je ovo finta t.z. „reformskog talasa“ VMRO-DPMNE: jednim udarcem, dvije muve! Ovaj potez ostavlja utisak da su oni iz vlasti otvoreni prema inteligentnijima od sebe (i to, interesantno, samo u jednom resoru – ministar mora da je očajan, pa traži čudo). S druge strane, od eventualnih kandidata se traži da žrtvuju svoj visoki intelektualni kapacitet iz patriotskih razloga (dok pišem ovo, čujem da se prvi kandidat već javio na konkurs, pa se pitam da nije bolje da momku naprave psihološki i stranački profil). Оvakav konkurs, naravno, da krši Ustav i zakone, ali ministru to ne bi bio prvi put (mada je pravnik, koji za sebe kaže da ne zna kakav je njegov IQ). Ali, s političke strane ovo izgleda sexy: Todorov, poznati karatista pred nama se pretvara u Henrija VIII, ovako okružen personifikacijama Tomasa Mora, koji su tu da ponude još neku zdravstvenu verziju „Utopije“.

Dobro bre, da li nas zaista smatraju takvim idiotima? Šta bi trebala tražiti ministarka unutrašnjih poslova: policajce sa ma kakvim IQ-om? Ili je poruka možda: do sada smo zapošljavali svakojake, ali sada okrećemo list? Mi, političari, možemo biti i priglupi i nedoobrazovani, pa i primitivci koji upaljačem usred parlamenta pokazuju kako će ga zapaliti ako ne bude po njihovom viđenju demokratije! Ali, mi donosimo mudre odluke, po definiciji, а genijalci ako samo promaše nešto – teško njima.

Najmudriji i najobrazovaniji (što nije definicija inteligencije) su imali vodeće mjesto samo u jednoj drugoj idealnoj državi – Platonovoj. Kroz čitavu istoriju, najpametniji su pokušavali (uglavnom bezuspješno) da savjetuju vladaoce ili su bili disidenti. Ne rijetko, naivni ko što su bili mnogu od njih, završavali su u rukama dželata, iz jednog ili drugog razloga. Jer, taj koji ima vlast – odlučuje, a um ne caruje, ma kako to lijepo zvučalo.

Konačno, o Hičensu u Makedoniji… Ili tačnije, trebam objasniti kako Hičens (ipak) nije stigao do Makedonije? Većina, čak i kod intelektualaca, pojma nema ko je on, a oni koji su upoznati s njegovim djelom stoje paralizovani ispred takvog drskog ateizma. (Mi smo ovdje jako fini što se debatiranja tiče, a jako je teško i kod promotora naći makar tračak Hičensove elokvencije). Možda ću jednom objaviti promotivno slovo koje sam napisala povodom promocije knjige „Bog nije velik“ kojoj sam bila spriječena da prisustvujem, pa je orgnizator zatražio pisani tekst, ali sada ću samo u kratkim crtama objasniti o čemu se radi. Ova je knjiga izašla 2007. godine i odavno je prevedena u regionu. Debate tamo i dalje traju – o religiji, ateizmu, sekularizmu, odnosu nauke i vjere, itd. Znate li zašto? Zato što tamo postoji intelektualna elita! Kada sam tamošnjim prijateljima rekla o promociji, odgovor je bio: dobro je da ste se sjetili! Nažalost, Hičens je izazvao tako mlaki interes i skoro nikakvu debatu, da se pitam da li će uopšte neko pročitati knjigu, ili će je možda na kraju zapaliti kao opasnu po mir i stabilnosti u podijeljenoj Makedoniji.

Ovdje postoju urođena alergija prema onima koji ne vjeruju ni u Boga, ni u Naciju, ni u Partiju (koji su najčešće spakovani u jedno, a opet podijeljeni na dvije). Čak i intelektualci-ateisti smatraju da je pametnije da ne talasaju i ne diraju svetinje suživota i vjerske tolerancije, čak i ako se sekularizam ugrožava. Neki, još gore, smatraju da su samo ateisti sposobni za grozomorna ubojstva, kao što je to, povodom petostrukog ubojstva, u susret Uskrsa u kolumni napisao najpoznatiji makedonki pisac i profesor. Univerzitetska elita stoji mirno ispred arhiepiskopa koji glagolji o dubokoj vezi između Boga i nauke, na dan početka akademske godine.

I, evo, dok pišem kolumnu, kao da je neko „božje proviđenje“ umiješalo prste – na vratima mi zvone dvije mlade vjernice. Nude mi vjerske brošure, a ja umalo da umrem od smijeha! Kako su samo našli mene, samo dan nakon promotivnog slova o ikoni ateizma? Pokušavam da im zahvalim i objasnim da su kucnule na pogrešna vrata, i da sam ja trenutno najpoznatiji ateista u Makedoniji, ali one me uporno pitaju da li ne vjerujem da je svijet stvoren od strane Tvorca? Kažem im: ako je ovaj svijet najbolje što vaš Bog može stvoriti, onda ne samo da nije impresivan, nego nije ni velik ni milosrdan. Ko zna, možda se i kaje što je stvorio ljude koji mu svakog dana kukaju, mole ga, cjenkaju se za nekakav (najčešće materijalni) dobitak, ne želeći da vide da žive u svijetu u kome je za neke već nastupio raj, a za drugi – pakao. Ako se sudi po promociji Hičensove knjige, u tamnom vilajetu je još uvijek tamno, a Bog je i dalje velik. I samo probajte da to negirate – vidjećete šta je tolerancija!

Nova Makedonija