Piše: Biljana Vankovska
Sve se češće prisjećam scene iz filma „Bitka na Neretvi“: četa partizana ulazi u neravnopravni borbu sa četnicima na jednom brdu, a kako koji od njih padne ranjen, počne dozivati bolničarku: „Danooo, ovde Dano!“ Vapaju stižu sa svih strana, a ona trči od jednog do drugog, dok kuršumi lete oko nje. Ne može im mnogo pomoći, ali trči i dalje da bi ispunila svoju misiji, u uvjerenju da će možda spasiti nekoga ili bar olakšati mu smrt svojim prisustvom.
Tako nekako vidim svoj javni angažman posljednjih mjeseci: prelazim s jednog bolnog problema na drugi, iz jedne izgubljene bitke u drugu. Оdakle mi samo ideja da upravo ja treba da budem Dana i da sve to ima smisla?
Ne, nemam namjeru da se žalim, nitu da pridajem sebi značaj. Naprotiv, htjela sam priznati svoju grešku što sam nedjeljama komentirala svakojake teme, a nisam ni riječ rekla o najvažnijoj, koja je sakrivena iza dimne zavese. U ovoj zemlji više nije vijest ni kada čovek ugrize psa – oguglali smo od još bizarnijih stvari. Od svega se može umrijeti, samo ne od dosade. (Umalo da napišem „u ovoj državi“, ali sam se na vrijeme korigirala i napisala „u ovoj zemlji“.) Državnost je fatamorgana, ona je u stanju konstantnog redefinisanja i osporavanja od onih koji bi je trebali voditi, a ipak je u centri “debate” – ona ostaje važnija od ljudi. A oni su ionako ušli u „film“ (od drugom poluvremenu 2001-ve) u kome se uzajamno vrijeđaju kao „Šiptari“ ili „vještačka nacija Makedonaca“. No, suština je u onome što ostaje zavijeno dimnom zavjesom, koja se namjerno održava. Mada sam svo vrijeme sam duboko svjesna toga, i ja, eto, nasjedam pa se uhvatim za probleme koji su nesumnjivo jako važni (kao, na primjer, sekularizam i autonomija univerziteta), ali samo u normalnim državama.
Dim nas počinje gušiti, štipati oči koliko je ljut. Izvire sa svih strana, (ne)kontrolisano. Realnost se može vidjeti samo uz pomoć gas-maske, koja će zaštititi naša čula i posebno emocije. Sve ove cirkuske akrobacije iz političke sfere imaju samo jedan cilj, a to je skretanje pažnje sa pravih problema, putem potpaljivanja emocionalnog/nacionalističkog fitilja, pa se danima govori o zastavama, himnama, imenima škola, upotrebi jezika, inatu političara. Na scenu su stupili čak i načelnik generalštaba i javni tužilac, koji je uobičajeno nevidljiv kada treba djelovati. To nisu naivne stvari; naprotiv, poigravanje nervima, emocijama, sudbinama i nesrećama (kao onih od stečajnih radnika ili učesnika u konfliktu 2001) opasno približava opasnoj tački u kojoj će se tako “zaigrati”, pa će sve otići dođavola.
U ovakvim okolnostima i sama pomisao da je lijek za nefunkcionalnu vlast u novim izborima postaje smiješna. Pravo pitanje je da li izbori uopšte imamju smisla, posebno kada se poker igra istim špilom „karata“ i kada je isti rezultat izvjestan, a to je dvoglava etnička vlast bez osjećaja za opšte dobro i bez odgovora na socio-ekonomske probleme). Iz svakog izbornog ciklusa izlazimo, kao društvo, slabiji, siromašniji i podijeljeniji po etničkom principu. Navodno, akteri na političkoj areni nose Makedoniju u srcu, samo što ona izgleda drugačije za svakoga od njih. Ona više i ne liči na samu sebe. Mijenjaju joj lični opis, neprepozantljiva je do nestanka, ali su zato tu etnički trofeji koji se ređaju po zidovima liderskih sjedišta.
U susret izbora u SAD, gdje se bira manje zlo, ponavlja se jedna izreka po kojoj svaka vlast korumpira, ali da neko mora da vlada. Nije lako američkim građanima, ali i čitavom svijetu, ali ovaj naš problem je što se u podijeljenom dvorištu biraju dva manja zla koja onda treba da sačine koaliciju. Biračko pravo je izgubilo svoje osnovno obilježje – opštost. Izabereš eventualno na jednoj strani etničke jednačine, a nemaš nikakvu moć da kao građanin utičeš na drugu; i obrnuto. Dobijamo vlast za kakvu nismo ni glasali, a to je sudbina braka etničkih lidera iz nužde, koje veže samo želja za vlašću, makar svako od njih bio kormilar na svom dijelu broda koji neumitno tone.
Ono što je ovih dana trebalo odeknuti kao bomba, ostalo je zakopano u tišini i/ili nemuštom govoru poslanika Talata Džaferija, koji već nedjeljama drži Ginisov rekord u opstrukciji parlamentarne debate, što čitanjem Ustava, „Ane Karenjine“ ili jednostavno ćutanjem. Tragična istina leži u jednoj jedinoj riječi koje nema u javnom diskursu – RECESIJA! Vijest da je Makedonija i oficijelno ušla u recesiju nije ni bila vijest. Banalno je da se govori o taktici noja. Odgovarajuća je moderna (infantilna?) metafora iz serijala o Hariju Poteru, u kome se o smrtnom neprijatelju koristi fraza „Onaj-čije-se¬-ime-ne-smije-izgovoriti“. Povremeno će neko upozoriti na 30% siromašnih i još toliko nezaposlenih, ali su to statistički podaci koji se ne mijenjaju više od 15 godina. Novina je što će recesija ovu grupu napraviti ne samo ranjivijom, nego i daleko brojnijom. Plašim da ćemo se uskoro sa nostalgijom sjećati sadašnje statističke slike naše bijede.
U Makedoniji je postalo politički/etnički korektno govoriti u stilu multi-ovo, multi-ono (multietničnost, multikulturalizam, multikonfesionalnost), mada svi znaju da je ta priča odavno mrtva, jer se sve svodi na bi-ovo, bi-ono. No, medijima su javili da imamo i multimilionere. Ali „samo“ njih 35 i nalazimo se čak na 42. mjestu među 45 еvropskih država rangiranih po ovom kriterijumu.
Zavladao je očaj i kuknjava! Opet smo na dnu ljestvice, čak nas je i Albanija prešla sa svojim 55 trulih bogataša! Anonimni ekonomski ekspert tvrdi da bi živjeli mnogo bolje kada bismo imali više ultrabogataša. More, i ovi su nam previše! Ко ima fajde od više pijavica na jednom već iscrpljenom i rasprodatom društvenom tijelu?
Dok se ko slijepci štapa držimo floskule o multietničnosti, multikulturi, multikonfersionalnosti i što sve ne još, ne vidimo da dajemo legitimitet dezorijentisanosti i perfidnoj podjeli koja onemogućava da ljudi stanu jedni uz druge, i da kao ljudska bića zahtijevaju zadovoljenje ljudskih potreba. Refreni o „multi“ su odlična formula o nesmetanom bogaćenju. Na dnu krvava borba oko mrvica, da bi oni gore lijepo živeli. Ova država ala Monty Python pravi ne glupe nego pijane korake. Neko je pijan od sreće što ima tako glup i posvađan narod, a drugi piju od muke. Kako bi inače racionalan posmatrač protumačio cirkus u kome se za svaki protest odmah organizuje kontra-protest, a iza svakog sindikata se odmah pojave još tri? Dok jedni protestiraju protiv skupoće, drugi kažu – malo nam je. Dok se jedni organizuju da bi štrajkovali, drugi kažu – baš nam je dobro, ne trebaju nam štrajkovi.
Evropski multimilionerskii krem je, prema podacima, u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Ali, MMF upozorava da najveću opasnost po globalnu ekonomiju predstavlja prezaduženost Evrope i američki „fiskalni ponor“. Ispred ove vijesti čovjek već ne zna da li da plače ili da se smije! Onaj isti MMF koji decenijama slavi i gura filozofiju slobodnog kapitala, sada upozorava?! Hajde, molim vas… A znate li ko će platiti ceh. Ovo je, svakako, retoričko pitanje, jer i naš narod odavna zna onu mudrost da se kida tamo gdje je najtanje. Evropa je na nogama upravo zbog multimilionera i bankara, a mi i dalje održavamo seminare i srećni zaklučujemo da su mladi pozitivni prema evropskim vrijednostima, sve u vrijeme dok njihovi vršnjaci protestiraju.
Da li je moguće da smo takvi idioti da ne vidimo da je riječ o beskrupuloznoj koncentraciji moći i novca u rukama plutokratije? Evropu potresaju nemiri, a građani i prije svega mladi ustaju solidarno protiv onih koji drže moć, posebno onu nevidljivu, a kod nas umjesto solidarnosti oko pokreta AMAN (koji protestira nedjeljama zbog javnih monopola, poskupljenja i siromaštva), najčešće se sve svodi na “amin”. Istina je da se uličnom demokratijom i masovnim protestima ne rješavaju stvari u organizovanom društvu, ali je to ipak škola politike u anemičnim društvima.
Prevod je autorkin
0 Comments