Autor: Pippa Gallop

Iako mnogi ljudi još uvijek to ne žele čuti, već je mnogo godina jasno da je ekonomski rast na planetu s ograničenim resursima nemoguć.

Čak su i institucije Europske unije prepoznale da Europa mora smanjiti emisije stakleničkih plinova između 80 i 95 posto do 2050. godine, dok s druge strane cijene vitalnih resursa rastu. Uzmimo, na primjer, cijene hrane i nafte. Dok su cijene nafte ponešto pale u odnosu na njihov vrhunac od gotovo 150 američkih dolara po barelu 2008. godine zbog svjetske ekonomske krize, još su uvijek četiri puta više nego što su bile 2000. godine. Čak je i vrlo konzervativna Međunarodna agencija za energiju 2010. godine sa zakašnjenjem priznala da je vrhunac eksploatacije sirove nafte dosegnut još 2006. godine s oko 70 milijuna barela na dan, nakon čega cijene mogu samo rasti.

Može se, naravno, postići poboljšanje u efikasnosti korištenja goriva i materijala, ali dok se radi na tome, korporacije već smišljaju nove proizvode za prodaju i tako poništavaju sve moguće dobrobiti povećane učinkovitosti. Britanska Komisija za održivi razvoj pokazala je 2009. godine kako ideja o “razdvajanju” korištenja materijala i energije od ekonomskog rasta do sada nije uspjela. Dok su neki dobici na učinkovitosti postignuti tijekom određenih razdoblja, ukupna uporaba materijala i energije i dalje raste.

Imajući to na umu, ideja degrowth-a, jest u tome da ćemo se ili suočiti s ekonomskim i/ili ekološkim kolapsom ili ćemo namjerno odlučiti smanjiti proizvodnju i potrošnju na kontrolirani način. Umjesto da težimo stalno rastućem BDP-u, možemo se okrenuti politikama koje vode smanjivanju potrošnje resursa i prema društvu koje ponovno gradi veze između ljudi i prirode umjesto doživljavanja potrošnje kao postignuća. Zagovornici ideje naglašavaju da se koncept ne odnosi samo na smanjenje materijalnih unosa, već bi također trebao dovesti do poboljšanja kvalitete života ljudi u smislu društvenih veza i osobnog zadovoljstva.

Već i sama ova vizija izaziva vrlo različite reakcije. Mnogi ljudi, osobito u relativno bogatim zapadnim zemljama, počeli su se radovati mogućnostima pojednostavljenja svojih života. To znači potrošiti manje sati radeći plaćeni posao, pobjeći od mnoštva uređaja koji su postali vladari umjesto da budu alati i ponovno se povezati s ljudima oko sebe. Međutim, drugi vjeruju da ograničavanje ekonomskog rasta znači povratak u Srednji vijek i gubitak svih prednosti modernog života, poput organiziranog zdravstvenog sustava, raznolike i obilne prehrane, odmora u inozemstvu te državnog sustava socijalne skrbi. Mnogo manja skupina također smatra da život bez rasta nije osobito privlačan, ali da, s obzirom da je alternativa kolaps, što je još manje privlačno, ipak treba težiti njegovu ograničavanju. Zanimljivo, degrowth izaziva najviše zanimanja u zemljama poput Italije i Španjolske gdje je loša ekonomska situacija prirodno dovela do preispitivanja postojećeg sustava i provođenja sve više i više učini sam rješenja koja ne uključuju novčane razmjene.

Što se mene tiče, ako želimo izbjeći kolaps, degrowth se čini neizbježnim, ali veliko je pitanje kako to postići tempom koji će dovoljno brzo pokazati nekakve koristi. Čime institucije mogu pridonijeti? Koje je specifične politike potrebno provoditi? Činilo se da će treća međunarodna konferencija o kontroliranom smanjivanju ekonomskih aktivnosti koja je održana u Veneciji od 19. do 23. rujna, u organizaciji mreže institucija poput talijanske Associazione per la decrescita, Sveučilišta u Veneciji i Grupe za istraživanje i ‘degrowth’, biti dobra prilika da se čuju neki pogledi na ta pitanja.

Događaj je bez sumnje bio veliki logistički poduhvat, s gotovo tisuću sudionika (kao i obično, vrlo malo njih je dolazilo iz istočne Europe, uglavnom zbog visokih troškova putovanja i boravka u Veneciji, kao i kotizacije – iako se pokazalo da je također bilo dosta događaja na koje je ulaz bio slobodan). Cijeli je proces bio dobro promišljen kako bi se povezalo ljude za daljnje konkretne aktivnosti. Uloženi su i ogromni napori u organizaciju popratnih događanja i uključivanje raznih talijanskih organizacija i pojedinaca kako bi se povećao lokalni utjecaj na konferenciji. Tri glavna dana tematski su bila posvećena zajedničkim dobrima, radu i demokraciji, a uključivali su desetke radionica i plenarnih govornika, kao i većinu velikih imena u degrowth-u i srodnim pokretima poput ekonomista Sergea Latouchea, Roba Hopkinsa iz Tranzicijskih gradova i razvojnog kritičara Artura Escobara. Na kraju su ideje proizašle iz radionica predstavljene na plakatima, a sudionici su bili pozvani da se prijave za daljnji kontakt s drugim ljudima koji žele dalje razvijati projekte.

Dakle, što je moglo poći po zlu? Unatoč ogromnim naporima organizatora, kroz razgovore s ostalim sudionicima konferencije shvatila sam da nisam bila jedina koja je otišla iz Venecije s istim pitanjima s kojima sam i došla, plus još nekoliko dodatnih. Govornici su uglavnom kritizirali trenutnu situaciju, ali većina je izuzetno nejasno i nekritički govorila o konkretnim prijedlozima. Iako je naglasak koji degrowth stavlja na lokalne uradi sam inicijative u velikoj mjeri poželjan, čini mi se da nema prave strategije koja bi usmjerila provedbu kontroliranog samnjivanja ekonomskih aktivnosti prema cijelim društvima, umjesto da se time bave samo skupine entuzijasta. Nisu ponuđeni ni odgovori na neka složena pitanja kako bi društvo koje je odustalo od rasta zapravo moglo izgledati. Jedan od rijetkih izuzetnih govornika koji je postavio neka kritična pitanja, Giorgos Kallis s Autonomnog sveučilišta u Barceloni, dao je pregled istraživanja provedena u posljednje dvije godine na tom području. Ukazao je na pitanja poput onoga kako bi vlade mogle osigurati sustav socijalne skrbi u društvu koje je vratilo rast u okvire svojih ekoloških ograničenja, s obzirom da će ljudi obavljati drastično manje plaćeni posao i stoga plaćati drastično manje poreza.

Bez odgovora na ovakva pitanja, degrowth pokretu bit će teško preobratiti skeptike. Trenutno su u tijeku brojna istraživanja na ovom području, posebno na Autonomnom sveučilištu u Barceloni pa ostaje nada da će se određeni aspekti degrowth-a razjasniti u nadolazećim godinama. No, vrijeme otkucava vrlo brzo. U međuvremenu možemo nastaviti s našim inicijativama u Hrvatskoj, kao što su promicanje lokalne (gradske) proizvodnje hrane, smanjenje upotrebe automobila i povećanje korištenja bicikla, podučavanje novih vještina kako bi se uštedjeli novac i resursi te promicanje energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije. Ne smijemo međutim, izgubiti iz vida pitanje kako šire promijeniti sustav, i to brzo.

H-Alter