Piše: Biljana Vankovska

Ne samo da sam kroz medije komentirala krajnje neuobičajeni početak akademske godine usred vjerskog objekta i s liturgijom, nego sam i kolumnu napisala, kada mi je preko medija rektor poručio da imam dva izbora: ili da se izvinim za neznanje (da se pokajem za griijeh?) ili će pokrenuti disciplinski postupak protiv mene zbog (citiram) širenje zabluda i uznemiravanja javnosti.

Evo moj odgovor u stilu „dvije u jedno“: jer jedna je stvar kada rektor prijeti profesoru, a drugo je kršenje sekularnosti i to na univerzitetu.

Prvo, ne samo da sam Statut univerziteta pročitala, nego imam i doktorat iz prava, pa tako za mene nema opravdanja i ne mogu se vaditi na blagosloveno neznanje. Zato rektor može iz ovih stopa pokrenuti disciplinski postupak protiv mene jer sam se suprostavila vjerskim ritualima  kojima se dočekuje nova generacija studenata na najstarijem i najvećem univerzitetu u Makedoniji. To što je Bogoslovski fakultet postao pridružna članica Univerziteta samo po sebi ne znači da je to nešto čime se akademska zajednica treba dičiti. Naprotiv!

Rektor je u pravu kada se poziva na član 58 Statuta, mada ne objašnjava da Bogoslovski fakultet nije redovna, nego prudružena članica. Uz kategoriju državnih naučnih ustanova, 2008. godine je izmišljena i nova koja glasi – druge visokoobrazovne institucije. Mada tamo stoji plural, ovaj je fakultet usamljen, pa evo javno pitam kolege koje su entuzijastično podržale miješanje nauke i dogme, zašto nijesu bili širokogrudi i fer da uključe i Fakultet za islamske nauke?

Neki su profesori svojevremeno pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom, pozivajući se na to da se uključivanjem Bogoslovskog fakulteta krše ustavni principi sekularnosti i autonomije univerziteta, ali bez uspjeha. Jedan od tih profesora je danas prorektor, pa je izjavio da stoji iza odluke rektora i ovakvog počinjanja akademske godine. Alas!

Statut sam pročitala i u dijelu u kome se kaže da je na „Univerzitetu i na njegovim jedinicama zabranjeno političko i vjersko organizovanje i djelovanje, kao i isticanje partijskih i vjerskih obilježja“ (član 13). Praksa je da rektor i/ili prorektori na zajedničkoj proslavi ili na posebnim fakultetima pozdrave novu generaciju studenata. Ali, nikada do sada to nije počelo službenim dopisom, uredno zavedenim s arhivskim brojem, koji je upućen ne samo svim dekanima i direktorima instituta, nego i studentskoj organizaciji, da daju doprinos svojim prisustvom na svetoj arhijerejskoj litirgiju i molebnu za uspešnu akademsku godinu. Prvi čin se održava u vjerskom objektu, razumljivo uz sve vjerske insignije, a drugi dio u prostorijama Bogoslovskog fakulteta.

Kada rektor zamoli dekane i ostale za prisustvo, u neradnom danu (u nedjelju), pa još i daje instrukcije dekanima da se ne pojave u svojim „uniformama“ (svečanim odorama i insignijama), postavlja se nekoliko pitanja. Ostali smo u dilemi da li će to ići u kolegijalnu posjetu Bogoslovskom fakultetu (i zašto u tako širokom sastavu), ili možda idu kao pojedinci i/ili vjernici? Ostali smo zbunjeni da li su odore i insignije očekivali da dobiju na licu mjesta, i da li su studenti trebali ponijeti sa sobom, za svaki slučaj, i svoje indekse, pa da za koju “stotku” budu blagosloveni. U ovoj zemlji je ionako sve na vjerskoj osnovi – svi se uzdaju u Boga i samo se krste. A i naši studenti sve manje uče, više se mole Bogu da polože ispit, hvataju veze, koriste „bubice“ ili uzimaju partiske knjižice.

Tačno je da pismo rektora nije pretstavljalo naređenje, ali je, u svakom slučaju, bilo unikatno: ne sjećam se da smo ikada ranije bili pozivani u ovako širokom sastavu da bi prisustvovali početku školske godine na drugom fakultetu (pa se pitam po čemu je to poseban Bogoslovski, mada odgovor već znam). Nijesu nas pozivali čak ni na predavanje renomiranog svjetskog naučnika ili na međunarodnu konferenciju. A debate? Pa njih ionako ne održavamo.

Što se tiče mog navodnog uznemiravanja javnosti, podsjetiću rektora na elementarnu stvar: univerzitetski profesori, ispred svih ostalih, imaju i javnu i moralnu dužnost da to rade uvijek kada misle da nešto u društvu ili na univerzitetu nije u redu. Čak i da nijesam u pravu u ovom slučaju (a u pravu sam), sa pozicije rektora on ne bi smio da mi prijeeti zbog toga što koristim slobodu mišljenja i govora, a najmanje zbog toga što se ne slažem s njegovom odlukom. Autonomija univerziteta i etički kodeks to traže od nas. Disciplina kičme je nešto što se ne bi smjelo ni pomisliti na univerzitetu, osim ako nije zavladala akademska diktatura, pa da se u svemu moramo slagati s rektorom. Moja najmlađa ćerka (brucoškinja) pita da li mi to prijete da će me kazniti kao jeretika, a ja pomišljam da bi me u neka druga vremena vjerovatno zapalili kao vješticu ili kao Džordana Bruna.

Rektor dobro zna da ja redovno uznemiravam uspavanu javnost, pa i akademsku, kada se radi o nezakonitim ili neetičkim postupcima, ali me uspješno ignoriraju. Rektor nije nikada bio zakinut da bar odgovori na neke od mojih apela. Samo me je u jednoj prilici, nakon oštre kolumne u kojoj sam iskritikovala univerzitet, požurio da me predloži za člana Savjeta za doktorske studije, možda vjerujući da ću se tako primiriti. Evo, sada mu i ja preko medija kažem da mu zahvaljujem i da me slobodno može razriješiti te dužnosti. A što se disciplinskog postupka tiče, jedva čekam da vidim gdje to u univerzitetskim propisima piše da u opisi mog radnog mjesta piše da ne smijem da uznemiravam javnost (ili rektora). Pa i da me kazne, baš ću se osjećati onako sokratovski i počašćeno.

Do ovog trena dobijam tihu podršku samo nekih kolega, a jedan od njih koji je u novinama izjavio da sam sasvim u pravu „jako hrabro“ zatražio je da ostane anoniman. No, sa studentima je stvar već malo drugačija i pozitivnija.

Pošto smo razjasnili da ja nijesam predmet blaženog neznanja Statuta i da mogu da pokušaju da me discipliniraju (s malim šansama za uspjeh u ovim godinama, evo da se doizjasnim oko početka akademske godine s molitvama. Umjesto da profesori budu avangarda u stvaranju društva, ili bar jedne akademske oaze u kojoj će zavladati poštovanje drugosti, ali prije svega Racio, Istina i kritičko mišljenje nasuprot dogmatskoj i zatvorenoj svijesti, mi smo podijelili studente još na prvom akademskom činu! Kakva je to dobrodošlica za one iz drugih vjeroispovijesti ili za one koje uopšte nijesu vjernici? Odlična je ideja da oni iz različitih vjeroispovesti posjećuju vjerske objekte onih „drugih“, da bi se bolje razumjeli i poštovali. Ali takve se inicijative realizuju izvan državnih i javnih institucija.

Prije neku godinu, prvi je akademski čas imao tamnu mrlju zbog toga što je grupa studentskih aktivista bili odstranjena od nekih mišićavih momaka iz obezbjeđenja, a da rektor i predsjednik Ivanov nijesu ni reagovali. Njihov je grijeh bio što su imali transparente sa studentskim zahtjevima.

Ove godine štap/sila je u simboličkoj simbiozi sa Božjom voljom.  Misteriozni su putevi saznanja. No, što da kažem o zemlji za koju kažu da ima najveći broj vjernika, u kojoj crkva vodi politiku i blagosilja političare i državne zgrade, pa se čak moli i za kišu? Brucoši sa Prirodno-matematičkog fakulteta će od prvog časa naučiti da prirodni zakoni ne samo da nijesu dovoljni, nego možda nijesu ni prirodni. Rektor kaže da liturgija nije religiozni čin, nego akademski – po shvaćanju Bogoslovskog fakulteta, koji, eto, tako počinje svoje časove.

Po ovoj logici, kako li bi samo izgledao prvi čas na drugim fakultetima? Na političkim studijama bi odmah mogli da organizuju politički miting ili predsjedničku kampanju. Tu bi se i naš rektor lijepo uklopio, sa svojim praktičnim znanjem kako se daje javna podrška jednom profesoru, predsjednikom kandidatu, ali ne i protivkandidatu, koji je podjednako profesor istog univerziteta. Strah me je i da pomislim kako bi izgledao scenarij početka akademske godine na medicinskom fakultetu, ukoliko se odluče za predmet anatomije.

Religija je potpora (ili bolje štaka) za slabe državne institucije. Dok sam se uznemiralava prošlih dana oko toga šta to, kao društvo, radimo đacima prvacima, problem je stigao i do brucoša. U podijeljenom društvu kakvo je makedonsko, u vrijeme opšteg uznemirenja i straha, caruju podjele, a najmanje što može univerzitet učiniti je da sačuva svoju oazu iz koje će njegovati zdrave vrijednosti, umjesto da doljeva ulje u vatru. Da ujedinjuje i da nastoji da sačuva svoju autonomiju, umjesto da ulazi u opasna scenarija, opasna po društvo, a fatalna za nauku i znanje. Meni sve ovo miriše na politiku, mada je u pravu moj prijatelj koji upozorava da ne miriše, nego da smrdi, i to na tamjan.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin