Piše: Gojko BERIĆ

Miriti se ili ne miriti – ta dilema će Srbe i Hrvate mučiti još stotinu godina. Njihovo današnje mentalno stanje je takvo da se, što se toga tiče, sa kraćim rokom ne može računati. Kritična masa koja bi na to bila spremna, zanemarljivo je mala na obje strane. Prošlo je sedam decenija od ustaških pokolja u Jasenovcu, Glini i Gradišci, a Srbi i dalje mašu tim faktima, podsjećajući Hrvate da ti “historijski računi” još nisu plaćeni.

Hrvati im uzvraćaju Vukovarom. I jedni i drugi su čekali da se na suprotnoj strani pojavi neki Willy Brandt, zaboravljajući da taj veliki čovjek nije otišao u Varšavu da se u svoje ime izvini poljskim Jevrejima zbog holokausta, nego je pred spomenikom Varšavskom getu kleknuo u ime cijele njemačke nacije. Šta je učinio Veljko Džakula svojim dolaskom na proslavu godišnjice Oluje u Kninu? Ništa posebno, osim što mu se ovih dana ime povlači po najtiražnijim listovima u regionu. Uz izvještaj sa pomenute državne svečanosti, jedan zagrebački dnevnik je objavio fotografiju na kojoj hrvatski policajci u Pakracu hapse Džakulu i stavljaju mu lisice na ruke, čime je simbolično označen kraj akcije Bljesak, kojom je zapadna Slavonija vraćena pod kontrolu Zagreba. Džakula je, naime, za vrijeme rata bio potpredsjednik Vlade Krajine. Njegov odlazak u Knin većina Srba doživljava kao izdajnički čin, dok većina Hrvata u nekadašnjem inženjeru šumarstva i dalje vidi bivšeg četnika koji je, istina, radio na normalizaciji odnosa sa Hrvatima, ali je ipak bio četnik. “Ja ne glumim niti pomiritelja niti izdajnika već čovjeka koji jasno pregovara o neriješenim problemima. Mitova, prekopavanja kostiju i parastosa mi je preko glave. Dosta je već tog života u prošlosti. Što se tiče Oluje, Srbi će je uvijek doživljavati kao najveći zločin i egzodus, a Hrvati kao veliku pobjedu.” U tome i jeste stvar, u potpuno oprečnoj interpretaciji jednog te istog događaja, što će ostati izvor obostranih nacionalističkih frustracija.

U Bosni i Hercegovini je odnos prema bliskoj prošlosti još složeniji, jer su politički i psihološki zacementirane tri različite etničke interpretacije proteklog rata. Različiti su i stavovi o tome sa čijim žrtvama počinje a sa čijim završava ovdašnja povijest zločina 90-ih godina prošlog vijeka, jer su ljudi, po inerciji ratne psihoze, ubijani i nakon što je uspostavljen mir. Pored tragičnih, nepopravljivih šteta izazvanih krvavim ratom, ostaje duboko frustrirajuća činjenica da će na hiljade ratnih zločinaca izbjeći zasluženu kaznu. Dugoročno gledano, po budućnost bosanskohercegovačkog društva psihološki je još porazniji a politički pogubniji odnos većine prema zločinima počinjenim u ime naroda kojem ona pripada.

Istog dana kad su u Kninu Hrvati obilježavali Dan domovinske zahvalnosti, u Prijedoru je odata počast najmlađim žrtvama agresije, u kojoj je ubijeno 102 djece. Među njima je bio i jedan tromjesečni dječak. Ubice su u njih pucale bez milosti, kao da se radi o glinenim golubovima. Ko su ti mračni srpski ratnici, koji su svoje junaštvo dokazivali ispaljujući rafalne hice u nemoćne dječake i djevojčice bošnjačke nacionalnosti – to znaju mnogi prijedorski Srbi koji su rat proveli u tom gradu. Znaju, ali šute kao zaliveni, jer su među zločincima njihovi saborci, kumovi i prijatelji. I dok su roditelji ubijene djece, njihovi prijatelji i aktivisti nekoliko nevladinih udruženja iz regiona, sa školskim torbama na leđima i imenom svake od žrtava, mirnom šetnjom glavnom gradskom ulicom izražavali pijetet prema djeci čiji su životi brutalno prekinuti, prijedorski Srbi su se zatvorili u svoje kuće. Poslije Srebrenice, prijedorski kraj je najmračnije mjesto na mapi srpskih zločina. Samo u Omarskoj i Keratermu, zloglasnim logorima smrti, ubijeno je oko hiljadu ljudi. Upućeni tvrde da u Prijedoru gotovo da nema srpske porodice iz koje bar neko nije učestvovao u ubijanju, mučenju i progonu svojih bošnjačkih komšija. Otuda i kolektivna šutnja o njima, posljednje utočište onih koji su zločine činili.

Ko god se tih ratnih godina usudio dići glas protiv stradanja nedužnih civila, pripadnika “dušmanske” vjere i “dušmanske” nacije, izložio se smrtnoj opasnosti. Čuveno je Karadžićevo upozorenje da će svaki Srbin koji pomene riječ “komšija”, biti strijeljan. Narod ne smije imati za uzor časne i plemenite ljude. Mladi Trebinjac Srđan Aleksić je jedna od prvih žrtava tog zločinačkog naloga. Rat je davno završio, a kao da je sve bilo juče. Što neko reče, mrak je i nikako da svane. U Ljubuškom je nedavno prikazan dokumentarni film Svetlane Broz “Neđo od Ljubuškog”, priča o pokojnom Neđi Galiću, Hrvatu koji je u Schindlerovom maniru spasio oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom. Šačica najhrabrijih Ljubušaka došla je u lokalno kino da pogleda dokumentarac. Morala je proći kroz špalir napaljenih hrvatskih patriota i bila ispljuvana. U bijesu su prednjačile ljute Hercegovke, koje su siktale u svom patriotskom zanosu, jer je to bila prilika da ih televizija “uslika”. Sutradan je jedna od njih, inače službenica Općine, kasno uveče na ulici presrela Neđinu udovicu Šteficu Galić i pretukla je. “Čitava je čaršija ustala zbog posvete jednom, kako ga oni shvaćaju, hrvatskom izrodu. Ološ je razvio zastave, a znate kako ološ voli zastave. Uvijek ih imaju u gepeku i izvlače prema potrebi, ako uhapse kakvog generala ili ako im dođe opomena da nisu platili struju”, pisao je tim povodom književnik Ante Tomić, stalni kolumnista Jutarnjeg lista.

Rat čini ljude najgorim zvijerima, tačnije – pokaže njihovo najgore lice. Nemjerljivo je manji broj onih koji u ratu izrastu u moralne veličine, postajući bolji nego što su bili. Političari i vojskovođe na takve ne računaju. Rulja je ta koja će bespogovorno izvršavati njihove naloge da se “tuđinci” pobiju bez milosti i bez ostatka. Zauzvrat, pohlepnoj fukari, i gradskoj i ruralnoj, dozvoljeno je da u ratu pljačka, siluje i švercuje, a u miru istjeruje pravdu kašikarama i pištoljima. Mogu zaljubljenici u vlastiti narod i njegove mitove pričati šta hoće, ali rulja je ta iz koje dolazi sve zlo.

Oslobođenje