Piše: Golgota
Ubio je Hrvatsku netom po rođenju, eutanazirao nadu iz stoljeća sedmog… e moj Zvonimire kaj nam učini kletva tvoja!
Dakle drugarice i drugovi iz virtualnog okruženja Pollitike, došlo je vrijeme da konačno priznamo slom bajke zvane kapitalizam i njegove temeljne religije „slobodnog tržišta“ pogonjenog privatnim vlasništom i demokracijom kao smokvinim listom kapital odnosa. Car je razodjeven i na djelu je njegova slika i prilika hermafrodita kao boga koji se hrani samodovoljnošću. On je taj koji je jedini bitan u bitku 1%, u đungli homo ljuda hipnotiziranog seansom proizvodnje pristanka.
Biloška ponornica opstojnosti prokletstvo je koje je eksplodiralo 90-tih u silnoj žudnji njih 200 za „imati“ žrtvujući pritom božanstveno homo poslanje iskona – „biti“… i neki to sagledaše špijunirajući sebe u „psihi“ dnevne sobe ili običnog špigla šekretskog. Jebivjetri bjelosvjetski prodali nam jaja pod bubrege, a rvati lakomi zapadnog američkog ćuda dobrohotno platili i rat i svukli guzicu u mazohističkom pohodu na ekstazu gomilanja svega pa i svoje propasti. O bože, tko će opstati da osnaži izvornu nit „iranskog platoa“ kao zavičaja, kada se priklonismo sotoni – jedna vlada, jedan novac, jedna vojska…“ “I zaustavi se na pijesku morskome…. I vidjeh Zvijer kako izlazi iz mora, imala je sedam glava i rogova deset. I na rogovima njenim – deset kruna, a na glavama njezinimm imena BOGOHULNA !“
Tko će trgnuti narod iz letargije nečinjenja torovskog, tko će ozdraviti oči onevidjele – uha nagluha! Može li netko zatrubiti i prije no kaj Jaganjac otvori sedmi pečat…
Mogu li rvati privremeno prigušiti nacionalno (…nek me rani kora kruha, zrno soli…al rvacku sine voli..) na račun klasnog kako bi pokušali osmisliti svoju budućnost – radničkim samoupravljanjem kao izglednim rješenjem. Prije par godina sam pisao o tome kada je tema zaudarala na prerano kukurikanje bez obzira na argument nobelovke Ostrom, ponovo pišem danas jer vrag je odnio šalu…
O institutu i terminu “radničko samoupravljanje” treba gruntati i besjediti jer ima veliku tendenciju da bude krivo shvaćen, i u teoriji, ali i u praksi a zbog relikta sličnog pojma bivše Juge.
Unatoč činjenici da su radnici u vrijeme bivše Jugoslavije imali određenu autonomiju, a visina plaća je često bila “limitirana”, taj model nije predstavljao “radničko samoupravljanje” u pravom smislu riječi.
Prvo – i najvažnije – radnici nisu posjedovali konkretne proizvodne i operativne pogone, bez obzira da li se radilo o tvornici, zdravstvenoj ustanovi ili prodajnom centru.
U SFRJ kontrolu nad ekonomijom je imala država, s ograničenim elementima slobodnog tržišta (koje se iz godine u godinu sve više probijalo). Za taj ex jugoslavenski model puno više bi odgovarao termin “radnička privilegiranost”.
Da li je to dobar put ka potpunoj radničkoj samoupravi? Možda.
Da li se mogla sva vlast u datim povijesnim okolnostima prebaciti s države na radnike? Još jednom – možda.
Odgovore na ta i slična pitanja jako je teško danas ponuditi, apsolutni odgovori u većini slučajeva su poprilično pristrani i imaju tendenciju ideološki negirati kontra-argumente.
Drugim riječima, pobornici “čistog” samoupravljanja ne uzimaju u obzir povijesni kontekst, dok druga strana nevoljko priznaje kako jugoslavenski samoupravni socijalizam nije – bar ne u praksi, bio zaista i “samoupravan”. Zato je sadržajno bitno napraviti teoretsku distancu između radničke samouprave i radničke privilegije. Zbog činjenice da se o teoriji i praksi radničkog samoupravljanja iznimno malo govori, a još manje piše, jasno je da ista može djelovati poprilično “avangardno” i “utopistički”. Rekli bi neki – ekstremistički! Suočeni sa samoupravnim idealima mnogi će se, s razlogom, upitati – “kako je to uopće izvedivo?”, pogotovo ako se osvrnemo na dominantni model proizvodnje koji je trenutačno aktualan u gotovo cijelom svijetu.
Ipak, ono kaj bi do jučer pripadalo u domenu prepričavanja povijesti, danas je još jednom dio aktualne rasprave. Razlog tome je, umjetno i globalno generirana ekonomska kriza koja ne jenjava. U ova, možemo ih slobodno nazvati “izvanredna” vremena, potrebno je precizno analizirati ekonomiju, njene nedostatke, ali i potencijalne alternative.
Ako nas je povijest ikaj naučila, onda je to činjenica da ono kaj ona uzme, to će tam i ostati. Drugim riječima, svi modeli društvenih odnosa koji su kroz povijest pokušani, propali su. Iza svake propasti stoji niz razloga, no jedno je sigurno – vratiti se više nikada neće. Barem ne u onom izvornom obliku. Upravo zbog toga je “radničko samoupravljanje” itekako zanimljiv model – unatoč činjenici da je skovan prije mnogo godina, svjetlo dana još nije ugledao.
Pa čak i one vlade i strukture koje su se “klele” u njega, ipak nisu dopustile da ga se i primijeni.
Umjesto da govorimo o teoriji i praksi, za kaj bi trebalo jako puno prostora – srećom ti modeli su dobro opisani u brojnoj literaturi, dakle, problem je implementacija.
Polazeći od primarnog paradoksa – zakaj sve te nominalno socijalističke zemlje nikad nisu uvele radničko samoupravljanje?
Razlog tome je činjenica da je – nećemo reći “nemoguće” – nego jako teško očekivati od države, tj. njene izvršne vlasti, da ista samu sebe dezintegrira i svu vlast preda u ruke radnicima tj. narodu i time sebe samu ukine.
Da li bi takva država uopće više postojala? Možda i bi, ali njene funkcije bi se svele samo na protokolarne, nešto nalik na monarhe koji su davno izgubili konkretnu vlast, ali još uvijek služe kao podsjetnik povijesti. Radničko samoupravljanje, po svemu sudeći, mogu implementirati samo sami radnici, a ne neki otuđeni predstavnici ili političke stranke. Ovdje se špekuliralo da ulogu grobara kapitalizma može ponijeti institut kooperative (primjer Mondragon) međutim sustav kooperative ne puca na klasni odnos već se zadovoljava na razini participacije profita. Međutim radničko samoupravljanje ima kapacitet političkog dokidanja kapital odnosa posebice njegovog perveznog oblika u kojem je danas prisutan. Naravno, veliki naslovi poput “radnici preuzimaju vlast !” neće tak skoro krasiti dominantne svjetske meinstream medije. Ne zato kaj se to ne događa, itekako se događa – od Filipina, Indije, Nepala, Meksika i sada Grčke – već zbog činjenice da je radničko samoupravljanje najveća moguća “hereza” po pitanju aktualnog ekonomskog modela čiji je primarni cilj isključivo profit i dominacija (potčinjavanje ljudi) temeljem istog.
Radničko samoupravljanje dijametralno je suprotno profitnoj ekonomiji – gomilanju resursa bez ikakve potrebe, samoupravni model je ujedno i model održivosti, solidarnosti, ali važan čimbenik u samoj jezgri modela je i “radnički ponos i dostojanstvo ljuda”.
Naravno, velike rasprave i lomljenje kopalja o radničkom samoupravljanju tek slijede u vremenima koja su pred nama.
Već danas se nastoji dokazati kako je ljudsko biće “evolucijski” sklono materijalizmu i pohlepi – no dovoljno je samo pogledati iz kojih pravaca se plasiraju takve opskurne izjave.
Hrvatska društvena lomljava može samo pridonijeti bržem sazrijevanju kritične svijesti glede istinskog vladanja populusa samim sobom, ako ne milom (imatelji nagomilanih resursa neće se dobrovoljno istih odreći u korist onih koji su u oskudici istima), a ono silom. Kada je revolucija društveno neophodna tada je ista moralno opravdana…
http://pollitika.com/revolucija-je-prirodna-legitimna-opcija
0 Comments