Piše: stara – Uto

Otkad znam za sebe uvijek se nađem u situaciji da se verbalno sukobim sa ekstremistima. Neovisno o podlozi s koje nastupaju (nacionalisti svih fela, komunisti, anarhisti, prijatelji životinja, NGO aktivisti, političari, navijači, članovi kućnih savjeta :D) ekstremisti su mi oduvijek išli na živce i po defaultu izazivali moj aktivni otpor. Bit će da je to neki moj bug iz prethodnih života.

U vremenima jednoumlja (tu više mislim da društvenu pojavu većinskog prihvatljivog mišljenja nego na društveno ili državno uređenje) i masovnih identifikacija kada pojedinac pada u drugi plan “radi viših interesa” uvijek sam bila na “onoj drugoj strani” koja se suprotstavlja ekstremima.

Težak je to put na kojem se uvijek nađeš na udaru onih koji nemaju granice preuzimajući na sebe ulogu vječitog izdajnika svega mogućeg (obično svih “čopor identiteta”).

Mnogo puta sam se pitala zašto tako reagiram. Mnogo puta učestvovala u raspravama vezanim za ekstremizam, ponešto i naučila no ekstremisti su mi i dalje crvena krpa pred očima.

Prema wikipediji ekstremizam je izraz kojim se označavaju djela ili ideologije koje izlaze iz okvira koje se smatraju društveno prihvatljivim, bilo iz pragmatičnih, bilo iz moralnih razloga. Taj je izraz gotovo u pravilu pogrdan. Kao njegova suprotnost se navodi umjerenost.

U politici se esktremnim ideologijama obično smatraju one koje pripadaju ekstremnoj ljevici, ekstremnoj desnici ili vjerskom fundamentalizmu.

Sljedbenici tih ideologija ili pokreta se u pravilu sami nikada ne nazivaju ekstremistima, ali su zato skloniji sebe nazivati radikalima. Zbog toga se izraz radikalizam danas uvriježio kao svojevrsni eufemizam za ekstremizam.

No ja se ne bih zadržala samo u području ideologije, politike i pokreta jer je za mene ekstremizam prvenstveno karakterna osobina.

Ekstremisti su ljudi koji do svojih (neovisno iz kojeg područja) ciljeva dolaze prvenstveno nasilno, neovisno kakvu štetu pri tome mogu nanijeti drugim osobama.

Ekstremistima doživljavam sve one koji svoje ideje i ciljeve pokušavaju realizirati silom, nasiljem, manipulacijama, lažnom argumentacijom.

Za ekstremiste postoji samo jedna istina, jedan put, jedno mišljenje koje uvažavaju, počesto i samo jedan vođa, a sa svime što pokaže i najmanju naznaku odstupanja od njihove istine, puta, mišljenja, spremni su obračunati vrlo agresivno koristeći sve moguće legalne i ilegalne načine.

Iza ekstremizma uvijek stoji osobna frustracija, osjećaj manje vrijednosti koji se hrani mržnjom, nasiljem, totalitarizmom, diskriminacijom, a koji jedinu afirmaciju doživljava u čoporu istomišljenika.

Glavno oružje ekstremista je manipulacija kojom pokušavaju pridobiti što više istomišljenika te proizvodnja i njegovanje neprijatelja na svakom koraku.

Bez neprijatelja ekstremisti gube smisao postojanja kao i osjećaj važnosti i zato njihovo djelovanje nikada nije usmjereno prema rješavanju sukoba već isključivo prema njegovom potenciranju i produbljavanju.

Iako uvijek imenuju “javno deklariranog neprijatelja” – ekstremiste na suprotnoj strani neovisno o kojoj se relaciji radi, daleko najveći njihov neprijatelj su “umjerenjaci” iz vlastitih redova – tzv. “izdajnici”.

Ukoliko se pojavi mogućnost da “umjerenjaci” iz obje suprotstavljene skupine ostvare mogućnost smanjenja sukoba, ekstremisti obje skupine će se složno udružiti obračunavajući svaki sa svojim “izdajnicima”

Pri tom obračunu, ekstremisti bivaju daleko okrutniji prema “izdajnicima” nego su ikada bili prema deklariranom neprijatelju.

Iako većinom nastupaju ispod “zastave” – tj u ime neke grupne identitifikacije koja samo formalno određuje okvir ekstremiste najviše definira njihov ekstremizam te su u tom smislu daleko sličniji ekstremisti iz različitih identitetskih skupina nego ekstremist i umjerenjak iz iste skupine.

Ekstremisti uvijek sebi uzimaju pravo postavljanja pravila ponašanja kako za sve pripadnike svoje skupine tako i za društvo u cjelini. Naravno, to rade na agresivan način često uz primjenu nasilja.

U konačnici – djelovanje ekstremista nikada ni jednoj indetifikacijskoj skupini dogoročno nije donijelo korist. Dapače, povijest nam je pokazala da ekstremizam najveću štetu nanosi upravo skupini u čije ime nastupa.

Jer mržnja, sukob, agresija uvijek za sobom povlače drugu mržnju, produbljuju sukob i stvaraju zatvoreni krug agresije.

Ovo nije dnevnik o partizanima i ustašama, katolicima i ateistima, mesojedima i veganima, pederima i homofobima, torcidi i BBB-ovcima, Hrvatima – Srbima i Muslimanima, kukurikavcima i HDZ-ivcima, radnicima i poslodavcima, seljacima i građanima.

Ove je dnevnik o svim ekstremistima i onima koji to nisu, pa bih molila da se u komentarima ne upatljavamo u niže razine podjela jer su one potpuno nevažne.

Jer u svim nabrojanim skupinama (i onim brojnim koje nisu nabrojane) postoje kako ekstremisti, tako i “izdajnici” koji, na sveopću sablazan ekstremista, pokušavaju normalno komunicirati s “drugom stranom” potencirajući mogućnosti suradnje i razumjevanja umjesto potenciranja sukoba i mržnje.

Pollitika