Piše: Biljana VANKOVSKA

Dobro sam predvidjela: prošlonedjeljna kolumna mi je donjela etiketu homofoba, samo zato što pravo na život smatram sine qua non za sva ostala prava i slobode. „Demaskirali“ su me – neki sa pamfletima, drugi sa teorijskim analizama o „borbi za zadovoljstvo i spinozistički konatus kao borba za preživljavanje”. Jedan od najglasnijih je bio Žarko Trajanovski, koji me je kroz kolumnu prozvao da objasnim što sam do sada postigla na planu aktivizma i borbe za ljudska prava.

Odgovor je sljedeći: ja svoj hljeb zarađujem kao univerzitetski profesor i nisam postala čovjek koji živi kao „profesionalni aktivista“ i ne nosim titulu „ekspert za ljudska prava“. Možda zaista nisam postigla ništa, možda samo malo, ali bar ne zarađujem od toga, pa niko nema prava da me poziva na odgovornost.

Drugi mi je održao bukvicu: da me bude stid što sam (u polovini rečenice!) pokazala totalno nepoznavanje queer-pokreta, neurologije, kulturologije, sociologije emocija i sl. Pomislila sam: teško ljudima iz LGBT populacije, ako razumjevanje njihovog društvenog položaja zavisi od naučne naobrazbe po tom pitanju!

Uvjerena sam da je većina, uključujući i pripadnika ove populacije, dok se bore sa svakodnevnim problemima, ne razmišlja kroz visokoučeni diskurs. Тo su obični ljudi različitih uzrasta, inteligencije, obrazovanja, ideologije, socijalnog statusa, kulture. U tradicionalnoj i patrijarhalnoj sredini borba za seksualne slobode i jednakost pretpostavlja što jednostavniju elaboraciju bazičnih postulata, uz borbu za ugrađivanje potrebnih zaštitnih mehanizama u sam sistem i u svijest ljudi. Drugi problem je što se LGBT grupacija u Makedoniji najčešće bori preko proxy-ja (preko aktivista) i što s javnošću kominicira preko “portparola”.

U našoj strašno demokratičnoj intelektualnoj sredini, kada se radi o kolumnistima, postoje dvije opcije: ili se pristupa vivisekciji svake napisane riječi (pa se onda impliciraju i stvari koje autor nije rekao, još manje mislio), ili slijede optužbe da im autor nije jasan i da mora da skriva nešto.

Onda, evo moje pozicije – apla, što bi rekli stari, bez cenzure. Ako hoće od mene da na silu naprave neprijatelja i homofoba, neka izvole. Navikla sam na onu “ako nisi s nama i ne stojiš s nama ispod zastave duginih boja, mora da si protiv nas, a garant si VMRO-vka”.

Etiketa homofoba je najteža stigma, nakon čega sleduje ostrakizam. Brže će oprostiti ako budeš nijem ko riba ili vjerski zaslijepljen, pa čak i da imaš nacionalističke iskre, nego što će oprostiti što ti seksualna sloboda i jednakost nisu prioritet u javnom angažmanu. Razotkrivanje moje navodne homofobije ne traži previše napora. Po ovom konkretnom pitanju čovjekove slobode i drugosti ponašam se kao i prema pravu na vjeroispovjest – volterijanski. Sa pozicije nekoga ko nije LGBT, spremna sam založiti se da ovi ljudi imaju moguićnost da bez straha i stigme budu ono što jesu; da ne budu tretirani kao bolesni ili izrodi, da ih se ne diskriminira kroz strukturalno ili ne-dao-bog-fizičko nasilje; da uživaju inherentno pravo da se vole, da žive u legitimnim i legalizovanim zajednicama…

Ali, bila bih licemjer kad bih se pri tome ponašala kao veći katolik od Pape, jer mada pokušavam da uđem u cipele drugog, objektivno ne mogu nikako znati kako je biti drugi. Jedino mogu braniti bravo da se bude različit i da se zbog toga ne trpe teške posljedice. Podjednako, bila bih licemjer kada bih rekla da sam pretjerano liberalna kada bi u pitanju bila moja djeca, u odnosu na pitanje da li ću imati  unučad, kakva će biti moja šira porodica. Da li je to zbog onoga što nosim u sebi kao ukorijenjena prerasudu (zbog koje nisam ni ponosna, ni kriva), а оd koje nisu bili imuni čak ni Marks i Engels, tvorci teorije o ljudskoj emancipaciji, ili zato što sam straight?

Lično iskustvo koje me je formiralo jeste iskustvo žene koja je postala kompletna ličnost kroz ljubav prema muškarcu, a u duhu Platonove priče o dva dijela istog bića, a i sa majčinstvom kao vrhom svog života.

Ne pada mi napamet da se miješam u ničiju intimu, pa ni u intimu svoje djece, osim ako ona to zatraže od mene; ne zabranjujem, niti bih proklinjala ukoliko ona otkriju neko drugo intimno ja; vjerovatno s naporom bih prihvatila njihovu eventualnu drugost. Daleko važnije mi se čini da, ipak, shvate da su rodove i seksualne uloge, u krajnjoj liniji, konstrukcije, konvencije i rezultat dominantnih društvenih odnosa. No, ne bih voljela da padaju na pomodarstvo. Bolje je da sami otkriju sebe, bez pritiska spolja i ukazivanja šta je konzervativno, a šta je napredno, šta je “normalno”, a šta nije.

Kapitalizam stvara ambijent i odnose u kojime se čovjek odrođuje od vlastite suštine, a otuđuje se i od drugih; ljubav se pretvara u interes i robu, ali kroz indistriju zabave i svijeta slavnih stvara lažne junake i modele ponašanja po primjeru celebrities, pa je teško prepoznati što je kršenje tabua i osvajanje slobode, a što dekadencija i novi oblik alijenacije. Kako da, inače, shvatim stav djeteta od 14 godina koje kaže da je gej? Ovo sam čula od druga moje ćerke, dok je objašnjavao da nije usamljen u društvu. Pitam se: kad su prije ova djeca postala seksualno zrela i stekla iskustva da bi otkrili svoju seksualnost?

Nesumnjivo, kod primitivaca koji kamenuju, biju i psuju, posebno učesnike gej parada, najčešće se nalaze ljudi koji su puni predrasuda u odnosi na Drugoga (bez obzira da li se radi o vjeri, etničkoj ili nekoj drugoj pripadnosti). No, parade ne smatram najboljim načinom za unapređenje prava seksualnih manjina, ali to je samo moje mišljenje. Мoram priznati da mi nalikuju na Flotilu slobode koja ploveći ka Gazi sa pretekstom humanitarne pomoći, ustvari, svjesno izaziva očekivani nasilni odgovor od strane izraelske države, što se onda koristi kao vrhunski dokaz o nečovječnosti režima i čime se skreće pažnja međunarodnog javnog mnjenja na stanje Palestinaca. Samo ime ovih parada (ponosa) potsjeća me na jednu dobru misao George-a Carlina koji se pita zašto ljudi imaju potrebu da se ponose onim što jesu, a što nije nikakva njihova zasluga (kao što je nacionalna pripadnost, fizičke odlike i sl.). Totalno sam indiferentna prema tuđoj (pa i svojoj) seksualnoj orientaciji i ne vidim razlog za ponos. Ali mogu da vidim zašto se moramo stdjeti zbog onih koji na manifestaciju ljubavi odgovaraju nasiljem. Poruke da je poštovanje prava LGBT populacije uslov za članstvo u EU zvuče ne samo prazno, nego i čudno u zemlji kao što je Makedonija, koja je zaustavljena na putu zbog jednog drugog bizarnog problema (imena i nacionalnog identiteta).

Promocija LGBT prava na Balkanu se suočava sa ružnom stvarnošću generalnog nazadovanja  stotinu godina, a zbog nasleđa od posljednjih 20 godina. Ovo je region u kome su multietničnost i multikonfesionalnost bili prirodno stanje stotinu godina u kome je stvoren amalgam, a ljudi su prepoznavali drugost, ali se nisu ubijali zbog nje. Sada ovaj region još traga za sobom, dok se dijelimo po svim mogućim osnovama. A seksualnost, iskreno, nikada mi nije bila jača strana, pa su zato reforme na ovom plani više uvezene nego originerne.

Sa neizlječenim ranama i trauma od ratova i etničkih čišćenja, teško se mogu preskoči neke stepenice da bi se uhvatio priključak sa razvijenim zemljama koje su LGBT-friendly. Netrpeljivost je evidentna kao i govor mržnje, pa i fizička segregacija različitih, kao što su na primjer Romi, siromašni, ne-Makedonci od ne-Albanaca, ateisti, emigranti, izbjeglice, pa i naši susjedi (Grci, Srbi i Bugari).

Kažu da problem nije samo u državnim institucijama, nego i u obrazovanju i vaspitavanju (kod kuće i u školama), koji ne potstiču poštovanje različitosti. I tome se ne treba čuditi: djeca nam rastu u segregiranim „čistim“ sredinama, uče različite priče o sebi i o društvu u kome žive. I nije najveća tragedija to što u nekim udžbenicima piše da je homoseksualnost bolest, nego to što djeca kroz praktičnu nastavu više nauče da mrze, nego da vole. I sve dok je to tako, seksualne manjine će imati sudbinu nepoželjnih i isključenih, što nije tragičnije i tužnije od sudbine ostalih nepoželjnih. Da, sistem se treba mijenjati u njegovom totalitetu, ali se mora početi od korijena, a ne od vrha.

P.S. Moram primijetiti pomalo bizaran odnos spram (spomenika) Aleksandra. Protivnici t.z. antikvizacije, a borci za prava gej populacije, nikako da odluče da li im je Aleksandar ikona i simbol LGBT pokreta, ili je zgodan kao povod da bi se rugali konzervativcima koji ga veličaju, ali zaboravljaju njegovu seksualnu orijentaciju. Eto, još jednog razloga da ne priđem bliže spomeniku gdje se zakazuje pride-parada: nikako ne možeš ugoditi ljudima. Nikako da shvate kompleksnost identiteta, i jedni i drugi.

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin