Aijaz Ahmad: Dobra večer. Ovo je drugi dio intervju sa Samirom Aminom. Samire… govorili ste o nastanku reakcionarnog bloka u Egiptu. Možete li nam dati neki pregled reorganizacije reakcionarnog bloka i u Libiji i posebice Siriji?

Samir Amin: Vidite, američki establišment — a uz njih establišment njihovih saveznika, europskih i drugih, Turske kao članice NATO-a — izvukao je lekcije iz iznenađenja u Tunisu i Egiptu: prevenirati slične pokrete bilo gdje u arapskim državama, preduhitriti ih preuzimanjem inicijative pri iniciranju pokreta. Svoje su iskustvo testirali u Libiji i tamo su ga testirali uspješno, u smislu da u Libiji, na samom početku nije bilo (široko popularnih) pokreta…protiv Gaddafija. Postojale su male naoružane skupine i stoga se odmah moramo zapitati…odakle je došlo to oružje. Te skupine su bile — to znamo — još od početka, iz Zaljeva, a djelovale su uz podršku zapadnih sila i SAD-a. Napadajući vojsku, policiju i tako dalje. A istog dana, čak ne idućeg, upravo ti ljudi koji su se nazivali “oslobodilačkim snagama”, “demokratskim oslobodilačkim snagama” — pozvali su u pomoć NATO, najprije Francusku pa NATO — a to je otvorilo vrata za vojnu intervenciju. Intervencija je bila uspješna u smislu da je uništila Gaddafijev režim. Ali što je rezultat tog uspjeha? Demokratska Libija? Trebali bismo se nasmijati ako znamo da je predsjednik novog režima upravo onaj sudac koji je bugarske medicinske sestre osudio na smrt. Kakva čudna demokracija! To je također vodilo dislokaciji države prema somalskom obrascu: lokalne snage — sve redom u ime takozvanog “islama”, ali zapravo lokalni ratni poglavice – doveli su do destrukcije države. Mogli bismo se zapitati: da li je to bila svrha intervencije – upravo destrukcija države?

I vraćam se se na glavno pitanje, pokušali su odmah potom provesti istu strategiju u Siriji — odnosno, već na početku uključiti naoružane skupine. Sa sjevera preko Turske, posebice Hataya. Takozvani “izbjeglički kampovi” u Hatayu nisu izbjeglički kampovi — tamo ima vrlo malo izbjeglica — to su kampovi za obuku plaćenika koji interveniraju u Siriji. To su dobro dokumentirali naši turski prijatelji. A Turska kao jedna od sila NATO-a, dio je urote. I slično kao i sa Jordanom, s juga uvode naoružane skupine, uz podršku — ne samo neutralnu već, smatram, aktivnu podršku — Izraela, kroz područje Daraa.

Objektivno, u Siriji imamo situaciju sličnu onoj u Egiptu: snažan režim koji je nekad davno imao legitimnost, koji je bio popularan ali je to prestao biti već u vrijeme Hafeza Assada — okrenuo se neoliberalizmu, privatizaciji itd. što je dovelo do iste društvene katastrofe. Dakle, postoji objektivan razlog za širok, narodni, društveno-orijentiran ustanak. Ali time što su preduhitrile narodni pokret putem vojne intervencije naoružanih skupine, zapadne imperijalističke sile stvorile su situaciju gdje popularni demokratski pokret…oklijeva. Ne žele se pridružiti takozvanom “otporu” protiv Bashara Assada; ali ne žele niti podržati njegov režim. To je omogućilo Basharu Assadu da uspješno okonča ili ograniči vanjsku intervenciju u Homsu i na sjevernoj granici s Turskom.

Ali kontriranje državnom teroru stvarnim terorizmom naoružanih skupina podržanih od stranih sila nije pravi odgovor. Rješenje je u stvarnoj promjeni sistema u korist, kroz pregovore, stvarnog narodnog demokratskog pokreta. To je izazov. I to je pitanje koje se postavlja. Mi ne znamo, ja ne znam. Mislim da nitko ne zna kako će se stvari dalje odvijati: hoće li režim ili ljudi unutar režima shvatiti to i okrenuti se prema stvarnim reformama kroz otvaranje, više nego kroz pregovore, redistribucije sistema moći zajedno sa narodnim demokratskim pokretom ili će nastaviti istim putem jednako brutalno kao i do sad. Ako nastave u tom pravcu na koncu će biti poraženi ali taj poraz će ići u korist imperijalističkih sila.

Dakle, što je stvarni cilj imperijalizma, u Siriji i u regiji? Svakako nije uvođenje demokracije. Cilj je uništavanje društva kao što su razorili društvo Libije. Ako za primjer uzmemo Irak, što su učinili? Zamijenili su stvarnu diktaturu Saddama Husseina tri puta gorim diktaturama: dvjema u ime religije, šijitskom i sunitskom, jednom u ime takozvanog “etniciteta”, kurdskom, koje su gore čak i od diktature Saddama Husseina. One su uništile državu sistematskim ubojstvom – nemam drugu riječ za to. Uz stotine tisuća ljudi koje su bile izložene humanitarnom bombardiranju u slično, (dogodilo se) sistematsko ubojstvo kadrova režima: znanstvenika, doktora, inženjera, sveučilišnih profesora, čak i pjesnika i tako dalje – stvarne elite jedne nacije. To je uništenje države. To je cilj imperijalizma u Siriji. Što takozvana “Oslobodilačka vojska Sirije” ima u svom programu? Da treba izbrisati alavite, druze, kršćane i šijite. Kad zbrojite te četiri “manjine” dobijete 45% stanovništva Sirije. Što to znači? Demokraciju? To znači najgoru moguću diktaturu i destrukciju zemlje.

Dakle, kome je to u interesu. To je zajedničkom interesu trima saveznicima: SAD-u, Izraelu i zaljevskim zemaljama. SAD. Zašto? Stoga što je destrukcija društava u regiji najbolji način za pripremu iduće faze koja je destrukcija Irana s namjerom blokiranja i smanjivanja utjecaja novih sila, onih opasnih, Kine i Rusije (i potencijalno ako i Indija bude zločesta, Indija – ali Indija trenutačno nije zločesta). To je cilj. On implicira destrukciju društava Srednjeg istoka, uključujući Iran, kao glavne mete. Ovaj projekt destrukcije društava udružen s kontinuacijom osiromašenja (lumpen development, v. André Gunder Frank op.prev.) što je također i cilj Izraela. Stoga, ako se Sirija podijeli u četiri ili pet beznačajnih, vjerskih, malih državica, to će omogućiti lakšu ekspanziju procesa izraelske kolonizacije.

To je također cilj zaljevskih država. Zapravo, gotovo je lakrdija vidjeti katarskog emira i kralja Saudijske Arabije kako stoje uz zapadnjačke Obamu, Sarkozyja i Camerona kao vođe borbe za demokraciju. Tome se možemo samo nasmijati. Ali njihova hegemonija u regiji, u ime islama, u “ime” stoga što, dakako, postoje mnoga različita razumijevanja islama — implicira destrukciju država kao što je Egipat stoga što ako Egipat stoji na vlastitim nogama, onda je hegemonija zaljevskih sila, znamo, što je bio Zaljev u vrijeme Nassera, u danima Nassera? Dakle, njima je taj cilj zajednički.

A njih unutar društava podržava Muslimansko bratstvo. Stoga, mogu ovako zaključiti. Na Muslimansku braću ne trebamo gledati kao na “islamističku” stranku. Kriterij koji kvalificira i prema kojem se prosuđuju organizacije, stranke, nije da li su “islamističke” ili “sekularne”, već da li su reakcionarne ili progresivne. A kad gledamo na Muslimansko bratstvo, u svim stvarnim pitanjima, oni su protiv štrajkova radnika, protiv otpora siromašnih seljaka, oni su za privatizaciju, u korist ukidanja javnih službi, što znači da su potpuno u skladu s najreakcionarnijim snagama. Ta reakcionarna stranka koristi islam kao fasadu. To je stvaran kriterij.

To je globalna slika strateških ciljeva imperijalista i njihovih međunarodnih saveznika, reakcionarnih snaga, unutar društava Srednjeg istoka.

*Samir Amin je egipatski marksistički ekonomist. Aijaz Ahmad je indijski marksistički kritičar. Ovaj tekst je djelomičan transkript intervjua iz travnja 2012 koji se može pogledati i kao video u dva dijela.

ZaMirZINE