Piše: Biljana VANKOVSKA

Dojadilo mi da slušam jedne iste referene zadnjih dana: jedan je od muškaraca koji se čude kada čuju da i neke žene vole nogomet, pa im se još i rugaju; drugi dolazi od žena koje se krste zbog euforije koja je zavladala muškarcima, koji skaču kao ludi zbog šarene lopte, koja se besmisleno kotrlja travnjakom. Ali, nijviše mi je palo u oči to kako „istinski“ intelektualci gledaju s prezirom prema svima koji uživaju u sportskim prenosima.

Eto, neka mi padne intelektualna aura, zajedno sa ženstvenošću, ali ja se ne stidima da kažem da volim nogomet. Uostalom, kao i druge vrhunske sportove! Gledati nogomet nije isto kao gledati pozorišnu predstavu ili koncert; čak nije nalik praćenju tensikog meče. On podrazumjeva jedno sasvim drugačije ponašanje, a ja i to priznajem bez trunke nelagode: nogomet pratim s pivom u ruci! Kakvo je to navijanje ako nema usklika i skakanja sa fotelje? Proteklih nedjelja je bilo pitanje (intelektualne) časti napisati da autor/ka nije ljubitelj/ka nogometa. Svi su se nešto distancirali od (kako kaže jedan kolumnista) „fudbalom i pivom opijenog plebsa“, ukazivali na vezu između organizovanog kriminala i ovog sporta, ali i na sam sportski cirkus u kome pojedinci postaju tržišna roba, a da njihov proizvod služi kao stočna hrana. Evropska/svjetska prvenstva su bila ciklični vrh opšte idiotizacije masa i uspješan eksperiment u zaglupljivanju. Feministkinje su našle svoj materijal za debatu, podjednako kao i borci za prava na različitu seksualnu orijentaciju. A eto, ja kao pripadnik običnog plebsa sam zaista uživala i nisam im dopustila da mi pokvare ugođaj. Ja sam, kao i svi drugi, između ostalog i homo ludens, ljudsko biće koje ima potrebu za igrom i zabavom (makar i kao posmatrač). Da ne govorim o tome da je ovo zdravo za mentalno zdravlje u sredini koja čini sve da ti zatruje privatnost političkim perverzijama.

U ovom suludom svijetu, posebno ako si intelektualac, neko ti stalno nabija osjećaj griže savjesti ako se opustiš na tren: kako možeš pratitu tu bezveznu igru, kada se u svijetu, u regionu, u Makedoniji, u tvojoj opštini, dešavaju jako ozbiljne stvari? Kako možeš ne vidjeti da je festival nogometa, ustvari, parada huliganstva i najprimitivnijeg nacionalizma (pa u želji da se dekoncentrira nogometaš protivničkog tima neki ponosno na tribinama pokazuju genitalije)? Paradoks je, svakako, u tome što su nacionalni timovi sve manje nacionalni: od selektora do igrača i tehničkog osoblja iz sasvim drugih zemalja? Zar sport nije od sportista načinio moderne gladijatore? (Kada pominjem ovo, još mi je ispred očiju slika iscrpljenih Noleta i Rafe, koji jedva stoje na nogama nakon šest sati igranja, dok publika traži još i još, a onda još i govorancije raznih sponzora. Mučna slika!) Hoću samo reći da sam duboko svjesna svega ovoga, ali sat i pol dnevno u određenim periodima u godini imam potrebu da zaboravim i na ono što je prokleti kapitalizam uradio autentičnoj ljudskoj potrebi za igrom i zabavom, kao i samom sportu, ali najviše želim da pobjegnem od svega onoga što se dešava izvan sportskih terena. Pri tome, razumljivo je da svatko od nas ima svoje preference u odnosu na sportove, ali se ne slažem s onima koji misle da je nogomet prostačka igra za „fizikalce“. (Poznata je ona izreka da primitivci igraju gospodsku igru kao što je nogomet, dok gospoda igraju naizgled prostačku igru – ragbi.) Za poznavaoce nogometa (među kojima skromno nalazim sebe), ovaj sport ima pored vještine i kondicije, i puno ljepote i kreativnosti.

Skoro mjesec dana sam imala dobar izgovor da ne pratim TV vijesti i samo površno prelistam novine. Sada kada je evropski šampionat završen, „selim“ se na Wimbledone, pa u Venecuelu (gdje se naši košarkaši bore u kvalifikacijama za Olimpijske igre), pa onda u London… Nažalost, ili točnije – na sreću, obaveze će me, ipak, držati u stvarnosti, a život nosi i prava zadovoljstva, kao što je zagrljaj za najdraže na dolasku kući.

No, mada su sportski natječaji na prvi pogled svijet za sebe, svatko od nas, kao bagaž nosi i predrasude, političke i druge subjektivne poglede na dešavanja, pa tako ni sport nije uvijek samo sport. Moram priznati da, oslobođena od stresa od eventualnog nastupa „mojih“, uživanje je bilo potpuno, jer se ne moram plašiti ili zgražavati od nedoličnog navijanja, ispoljavanja primordijalnih strasti (onih oko mene). Sport se tada manje doživljava kao zamjena za rat, a sportisti prestaju biti nacionalni heroji. Da budem sasvim iskrena, ima tu i jedne seirdžijske note dok gledate one iz Evropske unije (koja bi po shvaćanju mnogih ovdje bila prototip postmoderne i nenacionalističke zajednice) kako se glupiraju, pokazuju da nisu nadrasli ni nacionalizam, a i fašistički simboli im nisu mrski. Bilo je na šampionatu i simboličkih bitaka, kada su na terenu igrali Njemačka i Grčka, ili kada je nakon poraza Njemaca od Italije najpopularnija slika na socijalnim mrežama bila ona na kojoj gvozdena Merkelka plače (jasan fotošop, ali mnogima je došao kao lijepa satisfakcija). Ili samo finale između Italije i Španjolske, dvije zemlje koje su pobijedile Njemačku u Briselu, na upravo završenom samitu Evropskog savjeta.

Prije no što se opet dohvatim piva i počnem da uživam u sledećem sportskom događaju, samo želim da glasno razmišljam. Sport je divna stvar, jer igra je potrebna isto kao i knjiga, umjetnost i znanje. Vjerovali ili ne, i rad je lijep – onda kada ga voliš i kada ti ne pretstavlja frustraciju, i kada se ne plašiš da ti otkaz visi iznad glave kao Damoklovi mač, kada te ne šikaniraju, i kada se ne boriš svakodnevno za golu egzistenciju.

Još bizarnije je reći da i politika može biti i potrebna, interesantna, i jako važna djelatnost za pojedinca.

Govorim o onome što je čovjek mogao/može biti, a nije – jedinstvo stvorenja koje stvara dok radi, zna da se igra i koji je deo grupe koja nije idiotes nego polites (aktivni građani, koji sudjeluju u donošenju javnih odluka i koji zajednicu osjećaju kao svoju, neotuđenu). Ali, kapitalizam ima tu moć da dimenzionira te tri dimenzije, a osim toga, svega čega se dotakne on zloupotrijebi i pokvari. Tako, od one prirodne simbioze koja od nas pravi ljudsko biće u pravom smislu riječi, najčešće se nalazimo u samo jednoj dimenziji i to ne kao rezultat izbora, nego prinude. Igra je prestala biti samo igra, jer je postala način da se gomila mnogo novca (i to ne samo kroz igre, nego i kroz ogromnu industriju klađenja, što je samo legitimirano kockanje), a istovremeno igra je dobar način da se svijest defokusira od suštinskih (dosadnih?) stvari. Tako postavljena igra od nas pravi idiotes, ljude koji su nezainteresirani za javnu sferu, pijani plebs. U svijetu u kom postoji tako veliki broj nezaposlenih, eksploatiranih i siromašnih, homo faber je samo lijepo ime za roba, koji više nema vremena ni za igru ni za politiku. Za one srećnike, kao što sam ja, koji ne samo da imaju posla, nego su i aktivni u javnoj sferi, sfera sporta i igre su samo privremeno pribježište od zagađene političke arene, koja je korumpiranija i više nalik organizovanom kriminalu nego što spotrski mafijozi to ikada mogu postići.

Napomena: Prevod je autorkin

Nova Makedonija