Roveći po arhivi, u potrazi za nekim svojim starim tekstovima, naišao sam i na jedan iz septembra 1991. godine. Tekst je objavljen u magazinu ’Bumerang’, koji je počeo kao novina ’za umijeće življenja’, a onda se, voljom osnivača, izmetnuo u klero-seksistički „Istok”.
U ’Bumerangu’ sam objavljivao kolumnu pod zaštitnim nadnaslovom ’Nasilje svakidašnjice’, a tekst na koji sam danas naišao je prvi u nevelikoj seriji.
Duško iz 90-desetih je zamolio sadašnjeg imenjaka blogera da ovo štivo ’pečata’ u digitalnoj formi.
Nasilje svakidašnjice
HEROSTRATI
Neki mentalno isčašen Grk svojevremeno je (356. godine prije n.e.) odlučio da prečicom uđe u istoriju. Nije imao dara ni za šta, niti volje da bilo šta vrijedno učini za svoju i slavu Helade. Za muziku ga bogovi nijesu pripremali, za vajarstvo još manje. Drame nije umio pisati, hramove besmrtnicima sa Olimpa nije znao graditi. A htio je taj Grk prečicom u istoriju.
Muzikom su se bavili muzikalni, kamen su klesali vješti, drame su pisali daroviti, hramove su podizali nadahnuti. Herostrat, Grk o kojem je riječ, sjetio se podviga koji će ga učiniti slavnim. U Efezu, odakle je rodom, bio je predivan Artemidin hram. „Zar je slava njegovog graditelja tolika da je ne može pomračiti slava onoga ko hram razori”, razmišljao je Herostrat.
Grk je zapalio hram i zadobio žuđenu slavu. Ime graditelja, iako je možda poznato, ne pominje se.
Primjer je zarazan, nadahnjuje i hrani duhovnu sabraću ovoga Grka. Nas upravo obasjavaju vatre potpirene rukama „Herostratskog bratsva”. Oni su odavno među nama. Što umni i vješti preko dana naprave, oni to noću sruše i zapale. Njihova snaga nije u nemoći graditelja, već u njihovom sopstvenoj iz koje isijavaju sile destrukcije. Herostrati snagu crpe iz svoje nemoći. Zbog toga što kroz istoriju koračaju prečicama – kasno ih srijećemo i prepoznajemo. Kad buknu požari u hramovima, kad nastane jauk i lomljava, obično je prekasno. Herostratima ostaje slava, a nama ostalima – zgarišta.
Iza svih, pa i iza ovih naših Herostrata, idu naivni, gramzivi i krvožedni. Naivni vjeruju u plemenitost i čovjekoljubivost onih koji nude prijeke puteve, gramzivi znaju da ima lakog plijena svuda tamo gdje se razara i pali, dok ovi treći instiktivno hrle prema metežu i krvi. Gramzivi i krvožedni uvijek naplate svoje pohode, a oni naivni ostaju i bez onoga sa čime su pošli stopama Herostrata. Tako je bilo svugdje, tako će i kod nas biti.
Eh.. pravi si viyionar 🙂
Svaka cast g. Vukovicu. Nijesam znao za ovaj tekst – ali posto je to tekst “za sva vremena” aktuelan je i danas. S odredjenog aspekta cak i vise.
Uvijek je bilo lakse rusiti nego graditi. Nije ni cudo sto ima toliko “herostata”. Ali i posmatraca koji su fascinirani cinom destrukcije. Znam da ima medju nama takodje i dosta “nerona” koji bi svirali i pjevali da se CG zapali. Ili bar onaj mauzoleum na Lovcenu. To su oni isti “herostati” sto su razrusli (uz bratsku pomoc) i bivsu nam domovinu – Jugoslaviju.
Odlican tekst. Ova prica se uklapa u jedan širi kontekst price o našem mentalitetu. Cesto koristim (u ovom tekstu pomenuti) izraz “precica”, kako bih ukazao na ozbiljan problem koji postoji u našem mentalitetu. Naime, umjesto da se do cilja ide redovnim putem, što podrazumijeva odredjeni napor, kod nas postoji sklonost da se ide precicom, jer je tako lakše, a svejedno se stize do cilja. Nije, baš,”svejedno”. Ovakvim pristupom se urušavaju temeljni kriterijumi koji treba da postoje u dobro organizovanom sistemu, recimo da se do cilja stize radom i znanjem, ili da se za ostvarivanje prava treba poštovati procedura koja treba da vazi jednako za sve. Kao posledicu imamo poremecen sistem vrijednosti u kojem su na cijeni mangupi i beskrupulozni likovi, jer se ta sorta smatra uspješnom. Cak se cijene i oni koji znaju da se tuku – u 21 vijeku! Posebna pošast u Crnoj Gori je gramzivost koja ne zna za granice. Ovakav sistem vrijednosti, u kojem se zna cijena svemu, a vrijednost nicemu, je plodno tlo za Herostrate. Zato ne treba da cudi da su u Crnoj Gori dobro rodili.