Piše: Biljana VANKOVSKA

Da se razumijemo još na samom početku: da nisam postala ono što jesam (univerzitetski profesor), vjerovatno bih bila ili nastojala postati – novinar. Studije prava sam odabrala, između ostalog, sa mišlju da će mi omogućiti da radim u ovoj kreativnoj sferi, što prema mojim tadašnjim naivno-idealističkim shvatanjima ne može biti daleko od borbe za pravdu i istinu. Ćak i danas, u plejadi ličnosti kojima se divim, nalaze se i mnogi novinari, koje poštujem više od visokoučenih (akademskih) glava. John Pilger, Amy Goodman i Robert Fisk su moji heroji: ne rijetko u opasnosti, sa „glavom u torbi“, ali uvijem na strani nemoćnih i bezglasnih, protiv nasilnika i moćnika, uključujući i one u njihovim vladama.

Dok pišem ovu kolumnu stiže vijest o dopuštenoj ekstradiciji najvećeg novinara među (ne)novinarima, Juliana Assangea, koji će očito nastradati, ne zbog kleveta i laži, nego zbog iznošenja gole i brutalne istine!

А kako je kod nas? Kod nas ne samo da nisam našla heroja, mada postoji jedan (manji) broj novinara koje poštujem ako im se i ne divim, nego još gore – debata se i ne vodi oko istine, nego o zaštiti slobode klevetanja. Digla se velika galama, odjednom svi su novinari solidarni: nedavni sporazum između vlade i udruženja novinara oko dekriminalizacije klevete je, navodno, uvod u autocenzuru, jer umjesto krivične odgovornosti sada reguliše građansku i fiksira kazne ne samo za novinare, nego i za urednike! Ali prije novčane kazne, odgovorni će imati mogućnost da objave demanti i da se izvine. Ovo je tema koja, svakako, zaslužuje ozbiljnu analizu, ali nažalost kolumna ne pruža dovoljno prostora za to. Zato, zadržat ću se na nekoliko stvari koje smatram da su vrijedne za razmišljanje, bez ikakve pretenzije da znam sve Scile i Haribde sa kojima se suočava novinarska fela. Kao kolumnist i čest gost u medijuma osjećam da sam i ja dio ove debate.

Prvo, žestoke reakcije najeminentnijih novinara, u najmanju ruku zbunjuju! Kao nikada ranije, eto ih solidarizirani protiv „dila“, a perjanice evrofilstva su strašno ljuti na komesara Fule-a, koji nije samo pohvalio sporazum (na twitteru, pa sam mu odmah otpjevali „Fule naš, veliki twitteraš“), nego ga je i skrojio i poslao preko specijalnog poslanika. Zamislite, to je bio diktat, a Brisel je profitirao iz njega (nisam shvatila kako i zašto)! Ono što se osam mjeseci nije moglo dogovoriti, odjednom je bilo stavljeno na sto, potpisano i prezentirano kao veliki uspjeh. Pitam se, kako to upravo oni koji se inače najpodaničkije odnose prema svemu što dolazi iz Brisela (uključujući i diktat u vezi promjene imena Makedonije), odjednom su skupili kuraž da kažu stop? Da li je to zbog toga što je ovo došlo do njihove nježne kožice? Sa dozom cinizma ću reći da više nisam usamljeni evroskeptik (za što me redovno optužuju ovi isti novinari).

Drugo, kažu da se evropski standardi ne mogu primjeniti na našu specifičnu stvarnost. U Makedoniji nema razvijene političke kulture, vlada strah, bezakonje i pritisci. Pitam se ponovo, zar nije slično i kada se u drugim oblastima nabrzaka usvajaju standardi EU, a u poplavi  Euforije i normativnog iluzionizma vjeruje se da će se promjenom normi promijeniti i ponašanje? Promjene počinju od ponašanja svakog pojedinca, isto kao što je to slučaj i sa autocenzurom. Da je bio podložan autocenzuri, Assange bi danas živio sasvim spokojno.

Treće, teza da je implementacija ovih standarda nemoguća jer naši sudovi nisu kao oni u Stohkolmu, Parizu, Londonu potsjeća na neke druge žalopojke. Braća i sestre iz albanske zajednice, na primjer, drže se teze da su sudovi etnički makedonski, t.j. da su po difoltu nepravedni, pa se njima ne može suditi (posebno za zločine protiv čovječnosti), a opozicija kaže da „priznaje samo sud svoje partije“. Da, tačno je da je sudstvo u katastrofalno lošem stanju, ali novinari nisu najveće žrtve; sudovi paze na našu jednakost. Oni koji se bune protiv evropskih pravila jer država nije spremna za njih, ustvari traže da država bude tretirana kao entitet sa posebnim potrebama i da ovdje važe drugačija pravila. Usput, da podijelim iskustvo iz Velike Britanije povodom publikacije naučnog teksta o djelovanju privatne vojne kompanije (MPRI)  na Balkanu, izdavač me je upozorio da budem „nježna sa plaćenicima“, jer tamođnji zakoni su jako rigorozni po pitanju klevete. Uz pomoć jezičke akrobacije uspjela sam i da kažem istinu i da se ne ogriješim o zakon. Vara se onaj ko misli da je tamo lako izboriti se za slobodu govora, štampe i naučnog stvaralaštva.

Četvrto, ne moram biti ekspert da bih znala da su ponuđena riješenja kompromis; a kompromisi su takvi po definiciji: kilavi i nitko nije srećan s njima. Očito vlast je bila pot pritiskom, kao i udruženje novinara. No, umjesto en bloc pokušaja da se linčuje predsjednik udruženja novinara, Nasera Selmanija, jedan od rijetkih novinara koji me je uvjerio da je čovjek bez bagaža (a ako se to sada moderno naziva „mladim majmunom“, neka je) i sa integritetom, bolje je da fela shvati da sada pretstoji javna debata o finalnim zakonskim riješenjima. Selmani je stao nasuprot novinarske elite (glavno urednika, koji drmaju 20 godina), a na stranu „sitne boranije“ koja godinama samo ispunjava zadatke. Slušala sam o tome od samih novinara, ali nikada nisam zloupotrijebila njihovo povjerenje. Krajnje je vrijeme da urednici shvate da naziv njihove funkcije ne glasi slučajno – glavni i ODGOVORNI urednik. Red je i priznati da su cenzura i vođenje uređivačke politike jako hierarhizirana stvar: oni na dnu su samo izvršioci i kolateralna žrtva okršaja onih na vrhu.

Peto, nije mala stvar dekriminalizirati klevetu, a što se tiče novčanih kazni, u pravu važi sledeća teza: sankcija je sekundarna dispozicija, t.j. pravilo koje se primjenjuje samo ukoliko se ono suštinsko (zabrana klevete, u ovom slučaju) prekrši. I sama sam često bila klevetana i vulgarno vrijeđana od strane novinara, mada nikada nisam tražila sudsko zadovoljenje. Sada će me radovati ako pravila igre važe za sve učesnike u javnom diskursu.

Mediji su odista sedma sila, ali kao i svaka druga, i ova je podložna zloupotrebi. Mediji ne mogu biti izvan prava i ne uživaju eksteritorijalnost, samo zato što vrše važnu funkciju u demokratiji. Umjesto da budu posrednici između javne vlasti i građana, oni su najčešće posrednici između političkih i biznis-elita, dok su svi ostali oni kojima se treba prati mozak. Čujem prigovore da sada novinari neće smjeti da prenose uvrede koje razmjenjuju političari i da je samocenzura u tome što će sada umjesto originalne sočne izjave, ići onaj zvučni „biiip“. Pitam se da li nas novinari svode na gladijatorsku publiku koja se pali na uvrijede, pljuvanje, manipulacije, ogovaranje?

Kvazi-novinarstvo ne pomaže demokratiji, jer je farsa onoga što treba da bude. Zašto je teško postupati suglasno profesionalnim standardima: zabrana iznošenja neprovjerenih informacija, prezentacija stavova svih uključenih strana (umjesto jednostrane priče), ne pozivanje na „anonimne i dobro obaviještene izvore“ ili oslanjanje na Radio Milevu, ogovaranje koje sada dobija novu dimenziju kroz društvene mreže? Naviknuti da umjesto informacija, analiza i istraživačkih storija, koriste materijal sa okršaja portparola i stranačkih kuhinja, novinari su sada suočeni sa dilemom kako će obavještavati. Konačno, pitam, da li će nekome pasti epolete s ramena ako kaže „izvini“ i tako izbjegne novčanu kaznu? Zar je tako teško priznati grešku?

U medijskom prostoru, sada obogaćenom i elektronskim portalima, vlada bašibozuk, a sloboda je bačena na koljena: u njeno ime se prave spinovi neviđenih razmjera. Glavni novinarski domet je išamarati nekog iz suprotnog kampusa. Da su novinari bili ovako odvažni i prema svojim gazdama, koji su javno govorili da su oni (ne)odgovorni urednici „svojih medija“, pokazala bih više razumjevanja i poštovanja. U samoj riječi autocenzura, prefiks je auto, nešto što potiče iznutra, od same ličnosti koja na sebi primjenjuje cenzuru, da bi izbjegla nedaće.

U ovom trenutku, daleko veću zabrinutost izaziva jedan drugi čin: skidanje izvanrednog i duhovitog bilborda, postavljenog u okviru kreativnog festivala, zbog navodnog vrijeđanja vjerskih osjećaja. Ovo je nešto što govori o cenzuri i to u sferi intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva, i posebno naglašava nesposobnost za spravljanje s kritikom u obliku potsmjeha i izrugivanja sa svetim „istinama“.

Nova Makedonija

Napomena: Prevod je autorkin