Ne zelim da zaboravim divno iskustvo u Juznom Sudanu i ne zelim da ostane samo dio mene. I zato pisem…

Dva puta sam posjetila ovu mladu drzavu. Mi volimo da kazemo da smo mladi, ali ima neko mladji i od nas. Jedino sto ne znam da li u ovom slucaju vazi krilatica ”na mladjima svijet ostaje”,  jer nesto kod njih odrastanje teze ide i neki cudni pubertet ih drma. Al’ ko prezivi pricat ce.

Organizacija za koju radim sprovodi veoma koristan i interesantan projekat. Koristan jer se radi o edukaciji, a interesantan jer ga okruzenje cini takvim.

I evo kakvo je okruzenje.

Rumbek – bivsa prestonica Sudana, sadasnji glavni grad Lake State (jedne od deset drzava) je lociran u Rumbek Central County, u centralnom Juznom Sudanu. Nakon potpisivanja sporazuma o miru, izabran je i da bude privremeni administrativni cenatar Vlade J. Sudana. Kasnije je Juba izabrana za glavni grad, ali prica nije jos zavrsena. Izgleda da obje strane nisu zadovoljne, tako da se vec neko vrijeme suska da zele da sagrade novi Glavni grad.

Eto, nemaju dje pare da trose u ratom razorenu zemlju no da grade novi grad. Mada ni ovi moji Kenijci nisu daleko odmakli, mora da su im neki rodjaci, jer i oni za viziju 2030. planiraju, po uzoru na Silikonsku dolini u SAD-u, da grade novi grad.

??? mozda je i tako bolje, ko ce znat?!. Vidjeli da od ovog nema vajde, pa vele ajmo sve ispocetka, jer kod Afrikanca se stvari resavaju po kratkom postupku. Interestanto je kako oni razmisljaju.

Mala digresija – Prije neki dan sam bila sa drugom veterinarom da posjetimo nasu drugaricu koja ima bolesnog psa. I tako pricamo o psu, veterinar izvrsio pregled i slijedi pitanje: Askarija- cuvara:

–           Oce li da ozdravi pas?

–           Nece,

–           Znaci, dzaba jede!

Najbrojnije pleme koje zivi u ovom dijelu Juznog Sudana je Dinka. Zajedno sa Tutsiama iz Ruande poznati su kao najvisocije pleme u Africi, ali su ujedno poznati i po tome da bas i nisu nesto gostoljubivi. Njihova religija, vjerovanje i nacin zivota su ih doveli do konflikta sa vladom u Khartoum. Rat je poceo 1983. godine i vodja je bio Dinka.

Iz Najrobija do Rubeka se stize avionom. Nije informacija koju treba zanemariti, jer treba znati da se kopnom bas i ne moze tamo.

Polazak je sa malog aerodrome u Nbi, mali avionom.

Prvi susret sa Rubekom je bio pozitivan. Sletjeli smo ma divnu “crvenu “pistu (dobro utabana africka zemlja). Nas avion, koji je imao oko 10-tak mjesta, je dobro obavio posao i ja mu, ovom prilikom, opet zahvaljujem! ( Nije mi bilo bas svejedno letjeti malim prculjkom 🙂

Na aerodromu nas je cekao vozac organizacije za koju radim. Momak visok, Dinka. Odlazimo do nase skole za obuku medicinskih sestara. Kada sam dosla tamo, svi student, opet vecina Dinka, su dosli da me “vide”. Ta visoka bica, upecatljivog pogleda i jako crne puti su me ispitivala, proucavala. U prinicipu, mislim da nije lako uspostaviti komunikaciju sa Afrikancima, a sa ovima posebno.

Spavali smo u jednom on najboljih mjesta u Rubeku “Palm tree hotel” – kontejneri za prenos robe pretvoreni u sobe. Moja organizacija ima poseban tretman, pa su nam dali popust tako da je nocenje bilo oko 90 dolara… Sta da vam kazem – spavanje u kontejneru za 90 $!!! Ali, koliko cujem, dobro smo prosli, jer u Jubi nema “decent ” spavanje za manje od 100-150 $.

U gradu, ako se gledajuci nase standarde ovo mjesto moze i nazvati grad, skoro pa da nema bas nista. Ulice su makadam, nema asfalta, nema semafora, nema pjesackog prelaza, skoro da se nema sta ni kupiti. Svu smo hranu ponijeli iz Najrobija.

Ovog puta se nismo dugo zadrzali, vec smo nastavili put za mjesto Mapuordit (Mah-poor-deet’)

Putovali smo privatnim kolima i nema cega nije bilo u njima. Prvo su natovarili nezivu prirodu, od nafte do jaja, pa onda nas, zivu prirodu ( cak su nam i kokoske pravile drustvo). Mozete samo da zamislite taj mozaik, a o mirisima da i ne govorim. Mislim da svi znate da Afrikanci imaju specifican miris, a sta reci za one koji dolaze iz susnih predjela, gdje nema vode ni za pice a ne za…

Al prezivi se i gore 🙂

Ovaj moj boravak je bio za vrijeme kisne sezone i na puto od Rumbeka do Mapuordita sam se uvjerila zasto ovaj dio zovu “Lake State”. Vode koliko volis, i million malih jezeraca, posebno u dijelu kada smo skrenuli sa “glavnog puta” ka Mapuorditi koji se nalazi Bogu iza nogu. A kako i ne bi kad  unazad dvadesetak godina nije bilo zive duse tamo.  1993, za vrijeme gradjanskog rata, kada je unisten grad Yirol, 80 km udaljen, ljudi su poceli da naseljavaju ovo mjesto.

Razlog moje posjete je bio obilazak odjela nase skole koji se tamo nalazi, kao i bolnice u kojoj nasi studenti imaju prakticnu nastavu.

Koliko god ima polemika oko toga da li je na pravi nacin upotrijebljen novac za humaniranu pomoc, na ovom primjeru mislim da niko ne moze reci rijec kritike. Bolnica je sagradjena od novca Diocese of Rumbek (DOR) u saradnji izmedju Archangelo Ali Association(AAA) i Comboni Missionaries. (http://www.combonisouthsudan.org/index.php/projects/mapuordit-hospital)

U bolnici ima samo jedan stalno zaposlen doktor, bijelac father Rosai. Mislim da je vec duze od 19 godina u Sudanu.

Ulazimo u dvoriste kuca (compound) u kojima su smjesteni stranci (expatriate) i vidim tri mlade djevojke obuceno u bijelo.

Sta je ovo? Odkud one u ovoj nedodjiji…????