Piše: Biljana VANKOVSKA

Dok globalni mediji daleko više pažnje poklanjaju Samitu G-8 nego Samitu NATO-a, u Makedoniji je obrnuto: jedina postojeća debata je ona da li će NATO ispraviti nepravdu iz Bukurešta i primiti zemlju, i šta nakon (očekivanog) negativnog ishoda. Kao u začaranom krugu, iznova i iznova, ista hamletovska dilema ili eventualno „teološka“ rasprava: ima li života nakon smrti, a za nas izvan NATO-a?

Opozicija i tzv. liberalni intelektualci i mediji već „sijeku vene“ govoreći o beznađu, pustoši nakon Čikaga, i sve to opisuju kao igranje fudbal sa pocijepanom loptom na nekom sporednom igralištu. Kao jedna od zaista rijetkih intelektualaca koja je principijelno i konzistentno protiv učlanjivanja u NATO, najčešće se osjećam kao neki Jeti ili kao Gandi usred vojnog trening kampa. S obzirom na najnovije rezultate ispitivanja javnog mnjenja koji pokazuju dramatičan pad javne podrške za članstvo u NATO (kod Makedonaca je sada samo 39%, dok Albanci i dalje pokazuju nevjerovatnu podršku od blizu 90%), trebala bih biti zadovoljna. Ali, nije tako! Ambis između principijelnog stava „Ne za NATO“, čak i da prime Makedoniju pod ustavnim imenom i ovog kod razočaranih građana je ogroman, tako da je privid da smo na istoj strani.

Tzv. Kalimero pozicija („nema pravde“ kako kaže simpatični lik iz crtanog filma) nije ništa drugo do rezultat frustracije zbog nanesene nepravde (blokade u NATO zbog zahtjeva da država promijeni ime). Ovo je više emotivna reakcija ljudi, a ne rezultat racionalnog i promišljenog stava da se nešto treba i može mijenjati u odnosu na „strateški cilj – NATO“.

Stojim na stavu da nepravda i pritisak u vezi imena i identiteta Makedonaca nije ni slučajna, ni trivijalna; ime ne može biti predmet prodaje, najmanje zbog ulaska u vojnu alijansu. Moji razočarani sunarodnici reaguju slično kao u onoj basni o lisici i grožđu, pa u ljutnji kažu da je grožđe zeleno i kiselo, ne gledajući da je ono trulo, skupo i opasno. Ubijeđena sam da u slučaju nekakvog čuda i odluke da Makedonija bude primljena u „klub najmoćnijih nacija“ ovdje bi mahom zavladala svenarodna euforija. Zbog toga, pad podrške je reakcija „odbačenog ljubavnika“, a ne rezultat nekakvog sazrijevanja i argumentiranog razmišljanja protiv „jedine alternative“ koja je već utisnuta u mentalni čip nacije.

U toku 20 godina, u Makedoniji nije nikada bila otvorena ni javna ni stručna debata o bezbjednosnim alternativama, a najmanje je razvijeno racionalno razmišljanje o Planu A, Planu B ili C. Ovde niko i ne razmišlja šta znači i šta donosi samo članstvo, kakve obaveze, cijena koja se treba platiti, u kakve će nas to vojne avanture uplesti (Sirija, Iran…). Oduvijek je bilo važno „ući“ i ne pitajući za posljedice, i ne razmišlajući da članstvo u NATO nije odlazak u zemlji meda i mlijeka ili piknika. Da mi uđemo, pa poslije ćemo vidjeti što ćemo, sve će se samo od sebe srediti, investicije će početi da dolaze i živjećemo u blagostanju. Nije čudo što i univerzitetski podmladak je šokiran kada čuje „jeretičku“ i kritičku poziciju spram NATO alijanse.

Mediji će povemeni prenjeti vijest da su NATO snage izvršile zločin, ali to se nikako ne dovodi u vezi sa našim učešćem u misijama. Za razliku od zrelih demokratija, ovdje „progresivna“ javnost traži više oružje nego putera, kritikujući vlasti što su smanjile izdatke za vojne namjene. Svi su paralizirani od straha od samoće i nesposobni za analitičko, kritičko ili kreativno razmišljanje u sferi javne politike.

„Mi nemamo drugu alternativu!“ Čitave generacije su odrasle sa ovom tipično kockarskom logikom: staviti čitav ulog na jednu kartu, zvala se ona NATO ili EU, svejedno! Svaka negativna poruka iz Brisela u vezi integracije je ravna katastrofi. Oni koji su prošli kroz iračka i avganistanska ratišta sada kao predavači govore da je „mač jači od pera “, i to praktično demonstriraju svojim kadetima, koji zbunjeni gledaju u originalni mač Sadama Huseina u rukama svog profesora. Žalosna slika militariziranog uma, čak i kada se dešava u vojnoj akademiji! Ratnik i ne shvata da „pero“ nije pero u bukvalnom smislu, nego da se to odnosi na čovjekov um, razum, savjest, inventivnost i hrabrost da se bori sa nasilnicima, i posebno sa dogmama. Đordano Bruno se nije vinuo u vatru uzalud; njegovo se pero pokazalo snažnije od moćnog oružja njegovih inkvizitora. Njemu dugujemo civilizaciju, a ne moćnicima sa bakljama ili mačevima u ruci.

Da se vratim na trulo grožđe iz Čikaga… I najveći eksperti nemaju komentar za ono o čemu se zaista raspravlja na Samitu (istini za volju, medije to i ne interesuje). Sada, nakon još jednog hladnog tuša i skrivenog grčkog veta, mi ćemo se opet okrenuti sebi i nasrnuti jedni na druge na poznatom političko-etničkom terenu, da se obračunamo ko je kriv što smo ponovo izvisili. Za razliku od nas, svjetska javnost je uznemirena i to s pravom. Policiska opsada Čikaga i strah od „nasilnih“ demonstranata je odraz fenomena militantnog urbanizma (kao što se već nazivaju policijske urbane mini-države u kojima se održavaju veliki skupovi, uključujući i London u susret Olimpiskih igara); lideri najmoćnije alijanse se plaše i čuvaju od svojih građana, pa su se okružili snajperistima, antiteroristima, dronovima. Samit najbogatijih se održava u de facto vojnoj bazi (koja se prikazuje kao mjesto za odmor predsjednika SAD), a u njoj se impotentni lideri, kako piše „Independent“ suočavaju s kapitalizmom na raskršću. Nobelovac Krugman bez rukavica piše o trenutku istine za Evropu i za nadolazeću (finansisku) apokalipsu.

Glavna tema oba samita je kako preživjeti krizu, a da se pri tom ne promijeni sistem koji je generira. Činjenica da su na dosada najveći samit NATO u Čikagu pozvani pretstavnici čak 60 nacija (nasuprot 28 članica Alijanse) govori o globalnom apelu za uključivanje u avganistansku „čorbu“ koji su SAD i NATO sami zapržili prije desetak godina, ali i o ambicijama alijanse koje prevazilaze svaki koncept regionalne bezbjednosne organizacije. Džin (SAD) i njegovih 27 patuljaka se danas suočavaju sa dramatičnom krizom i rigoroznim mjerama štednje, koje pogađaju najprije najranjivije grupe građane iz najnižih socijalnih slojeva, pa glavno pitanje je kako teret vojnih avantura preraspredijeliti „pravednije“ pod prevezom multilateralizma i tzv. smart defence.

Ako se nakon intervencije iz 1999 govorilo da SAD pravi lom (u vezi Kosova), a EU je tu da pospremi krš i pere suđe, sada je očiglednije da su potrebne i druge „kućne pomoćnice“. Od „svijeta“ se traži pomoć u novcu ili ljudima, koji bi Amerikancima osigurali mogućnost da smanje svoje vojne prisustvo u Avganistanu, a da pritom ne izgube kontrolu nad Evro-Azijom. Onda, je li uopšte čudno to što Makedonija dobija priznanje za svoj doprinos u misiji ISAF, a kaže se da je dobrodošla da i dalje kontrubuira, posebno kada se članice NATO suočavaju sa ekonomsko-socijalnim fijaskom?

Ne kažem da je makedonski doprinos značajan, jer je kao kap u okeanu, ali on ima svoju cijenu za makeodnsko društvo. I još čudnije je što kao hipnotizirani od Meduze i ne pomišljamo da možemo, u najmanju ruku, da se pitamo – što to tražimo u Avganistanu? Nažalost, mi ćemo i dalje tugovati i tješiti se da je grožđe kiselo, a elite se neće usuditi da zauste riječ o povlačenju vojnika sa ratišta na kojima se godinama ponašamo ko sitni ratni profiteri, žmureći ispred grozomornih slika zločina i imperijalnih motiva zavojevača. Pozivamo se na međunarodno pravo samo kada se osjetimo pogođenim nepravdama (u vezi imena), ali nikoga nije iskreno briga što je, na primjer, u nedavnoj NATO operaciji poginulo petoro avganistanske djece (za razliku od petostrukog ubistva ispred Uskrsa koje je potreslo Makedoniju, gde su ubijeni bili mladići, a ovo u Avgnistanu su stvarno bila dječica od 5-10 godina.

Da bi me omalovažili, najčešće mi kažu da su moji stavovi emotivni, humanistički, pa i naivni, zato jer sam žena (sic!). Zato ću sada, sasvim ne-ženski, upitati one koji se navodno razumiju u real-politiku: što će uraditi Makedonija u situaciji kada je NATO u krizi, EU u kolapsu, kada ne žele da uvezu sebi još problema prijemom slabih država, sada kada je i Grčka primjer failed state (neuspješne države), i to prva u nizu, sa potencijalom da za sobom povuče i ostale sa evropske periferije? Bajka o progresu, blagostanju, „prirodnim demokratskim vrijednostima koje dijelimo“, savezništva, itd. više ne kupuju ni evropski građani. Oni protestiraju! A mi? Mi i dalje psujemo (se) i lomimo prste što ćemo igrati „fudbal“ na sporednom terenu, kad već zaslužujemo da ginemo na pravim i velikim ratištima i za tuđe imeprijalne interese, kao što to dolikuje nasljednicima „falange“.

Nova Makedonija