Piše: Biljana VANKOVSKA

Ovo mi se dešava po prvi put u životu: sat otkucava, redakcija čeka kolumnu, a ja sjedim ispred kompjutera kao paralizirana. Mogu tješiti sebe i pravdati se da sam zaista premorena: u samo nekoliko dana sam, između ostalog, učestvovala na dve međunarodne konferencije – jedna posvećena EU, druga NATO-u (s ove sam se vratila sinoć). Ali, daleko od toga da je umor fizički ili čak i umstveni. Fajter u meni je rijetko kada ušutkan, ali sada pitam sebe da li postoji nešto novo što bih još mogla napisati? Iznova i iznova prežvakavamo iste već istrošene teme (EU-NATO, EU-NATO), a tamo napolju, stvarnost uzima svoj ceh: naša su djeca otkrila „neposrednu demokratiju“, s kamenjem u ruci obračunavajući se sa vlastitom državom, i sa još po kojim novinarem koji je ostao ležati sa krvavom glavom.

I šta sada? Ponovo ćemo analizirati gdje smo to pogriješili, zašto nam se ovo dešava? Umorna sam od svega! Umorna od besmisenih konferencija, od mlaćenja prazne slame, umorna od komentiranja djelića mozaika, u stanju u kome nitko neće da vidi veliku sliku. Umorna sam čak i od toga da budem jedini prisutni party-breaker, koji se usuđuje izreći glasno poneku „subverzivnu“ misao.

Na prvoj od dvije konferencije, povodom Dana Evrope, uz lijepe manire i politički korektnu retoriku, uglavnom se pričalo o razlikama između maratona i sprinta do krajnjeg cilja t.j. punopravnog članstva (a da se, pri tome, nisu ni pomenule Tantalove muke koje Makedonija proživljava već šest godina, kao država kandidat a bez datuma za početak pregovora). No, centralna je tema bila sasvim prigodna: EU kao projekat mira i demokratije. Dok sam slušala, pitala sam se u sebi – koji mir, kakav mir? Sigurno ne onaj zasnovan na socijalnoj pravdi i na ljudskom dostojanstvu. EU polako troši kapital „mirovnog projekta“ stvorenog nakon Drugog svetskog rata, a sada se suočava sa iznevjerenom mirovnom pričom o Veneri nasuprot Marsu, posebno nakon slika iz Avganistana i Libije.

Temelji EU potresaju klasna borba između radnika i sve većeg broja nezaposlenih i vlasnika kapitala s druge strane, koji su pretstavljeni političkim preduzetnicima. Političari su oni koji obezbjeđuju pretstavljanje, manje interesa društvenih slojeva i građana, a sve više korporacija. Ni na nacionalnom, ni na nadnacionalnom nivou, demokratija nije ono što je trebala biti, t.j. okvir za suočavanje vizija o političkoj zajednici koja će u svom centru imati ljudsku sigurnost i prosperitet.

O kakvoj demokratiji govore evro-elite, kada ultradesničari i populisti sve češće izrastaju u drugu ili treću političku snagu u nacionalnim državama? Ova tendencija nije od juče; ona traje godinama, a njihovi pretstavnici sjede legitimno i u Evropskom parlamentu, a poneko se pojavi i u Evropskom savjetu. U Nizozemskoj i Italiji od ovih stranaka zavisi formiranje ili opstanak vlade; u Velikoj Britaniji stranka Nigela Farage-a je nedavno postigla odlične rezultate na lokalnim izborima. Poraženom Sarkoziju, koji je u borbi za vlast posegao i koristio „municiju“ krajnje desnice, nedostajalo je samo 2-3% da dobije još jedan mandat, što je pobjedu Hollanda napravilo manje sjajnom i uvjerljivom. U Mađarskoj odavno šetaju crnokošuljaši Jobika, koji sjede i u Evropskom parlamentu, a moji grčki prijatelji su očajni što je prava neo-nacistička stranka već na pragu parlamenta u koji će ulaziti s pozdravom Sieg He­il.

Mi na Balkanu ostajemo poslednji Mohikanci, poslednji optimisti da je EU zaista ona sigurna obala demokratije i ekonomskog progresa, a netko je na konferenciji govorio o „snazi pozitivnog primjera“, kao o faktoru koji i nas vodi u dobrom pravcu. Opet sam se pitala: a što sa sve većim brojem negativnih primjera? Kroz glavu su mi prolazile scene fenomenalnog Bergmanovog „Zmiskog jajeta“. Plašim se da su obrisi nerođenog reptila vidljivi kroz ljušturu jajeta, mada ga mnogi ne žele vidjeti. Kakva je ta demokratija kada elite vode ljubav sa narodom (ili bar pokušavaju da ga zavedu lažnim obećanjima i propagandom), a ostaju vjerni korporacijama, pa čak i diktatorima koji im finansiraju kampanje (kao u slučaju Sarkozija i Gadafija)?

Krajem prošle godine, Merkel/Merkozi se  uplašila ideje o referendumu koju je predložio Papandreu, pa su požurili da suverenoj državi nametnu  premijera-tehnokrata (sa dobro uprljanim rukama u Goldman Sachsu i u Narodnoj banci Grčke). Kupljeno je malo vremena, ali grčki izbori su ipak dobili oblik referenduma. Razočarani od svih političkih dinastija odgovornih za sadašnje stanje, građani su im dali crveni karton, ali i Brisel je očito primio poruku jer je većina glasova otišla različitim strankama, koje povezuje samo neslaganje sa kaznenim mjerama Brisela.

Upravo čujem da se razmatra stvaranje „vlade nacionalnog spasa“ koaliciranjem upravo onih koje je narod želeo da najuri. Jedan je naš pjesnik napisao: Tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju! Oluja donosi pražnjenje frustracija, ali pretstavlja i mogućnost da zamah uzmu i neki dosada tihi i nevidljivi radikali. Doskora neprikosnoven, neoliberalizam se sada pokazuje kao iscrpljen model interpretacije svijeta. U ovakvim okolnostima, do izraza dolaze radikalne struje, koje u vlastitoj nemoći i nekreativnosti nude brza i jednostavna riješenja, koja su najčešće legitimiraju na nekakvim nacionalnim vrijednostima, istinama i pravdi (po vlastitoj mjeri). Gledano kroz širu evropsku prizmu, za sada, ljevica nema velike šanse, zbog toga što je dugo vremena bila kompromitirana (zbog grijehova drugih) i prozvana kao (navodno, po definiciji) totalitarna, ali i zbog toga što su se postojeće lijeve partije trudile da ne idu previše lijevo, a da se akomodiraju u dominantnom liberalnom modelu.

Možda ne trenutno, ali na duži rok, daleko više zabrinjava buđenje krajnje desnice i neonacističke varijacije. Zbog toga su u pravu oni koji potsjećaju na to da demokratija nije oduvijek bila odlika Evrope, a i da su nacizam/fašizam podjednako „djeca“ ovog kontinenta. U okolnostima i kome raste broj mladih ljudi bez ikakve nade u budućnost, zaposlenje i socijalnu sigurnost, opasnost je u tome da se iz ove populacije regrutuju prvi i najentuzijastični pobornici „brzih i radikalnih riješenja“. Kada je nedavno slavni Habermas opominjao i poručivao elitama „Dosta je!“, malo njih je tome pridalo značaja. Evro-elite se i dalje drže iste priče, dok odgovor, mada sa drugačijom konotacijom, stiže „odozdo“.

Kod nas jedna od najsubverzivnijih stvari je biti evro-skeptik (i/ili, anti-NATO). Možda zvuči paradoksalno, ali suzbijanje argumentirane i dobronamjerne kritike, kao i portretiranje kritičara kao retrogradnih i opasnih, nije ništa do forma gušenja slobode misli, nametanje cenzure i promocije jedne i jedine istine. Skepticizam kada je „naoružan“ idejama i kreativnošću je jedini put da se izađe iz ove sveevropske krize, da se otvori dijalog, dok se disidenti moraju poštovati upravo zbog uloge đavoljih advokata.

Upravo ovih dana se to dešava u Zagrebu, na Subverzivnom festivalu, koji bi kod nas odmah bio zatvoren, ili bolje rečeno – ne bi nikada ni bio otvoren. Ubijeđena sam u to još više otkako sam jučer čula da je održavanje godišnje skupštine socijalnog pokreta „Lenka“ bilo prekinuto od strane policije, od one iste policije koja je ovih dana tolerirala opasne i nasilne mlade ljude, koji ili ne znaju kako da artikuliraju svoje nezadovoljstvo ili volontiraju za nečije tuđe agende. Čudno li je onda što me hvata takav umor i mučnina?

Nova Makedonija