Piše: Biljana VANKOVSKA
U normalnim okolnostima, sada bih komentirala seriju važnih političkih zbivanja za koja se zanima čitav svijet: izboru u Francuskoj, Grčkoj i Srbiji (sa svim mogućim implikacijama na Kosovu). Ali, okolnosti u Makedoniji su daleko od normalnih već izvjesno vrijeme. Ona tek preživljava svoj 9/11, kao što fanfarama to najavljuju vladajuće strukture i eksperti za terorizam i radikalni islam. Došlo je njihovih pet minuta, pa su zablistali sa svojim teorijama o zelenim transferzalama, mudžahedinima, kalifatima i sl.
Kao što nismo ništa naučili od našeg konflikta iz 2001., očito da smo još manje naučili od t.z. globalnog rata protiv terorizma, u kome entuzijastički participiramo već deset godina. Osnovna pouka, ukratko, bi se mogla svesti na to da su u tom ratu najveća žrtva nevini, ljudska prava i istina. Svaka bomba bačena na Irak ili Avganistan, svaka rušilačka akcija u Gazi ili „kolateralna šteta“ učinjena od strane bespilotnih letjelica najratobornijeg nobelovca za mir (i, naravno, njegovog prethodnika, su iza sebe ostavili pustoš i sjeme iz kojeg se dragovoljno regrutiraju mladi ljudi na strani „radikalnih islamista“. Od desetgodišnjeg ratnog orgijanja su profitirali samo vojno-industriski kompleks i fundamentalisti sa obje strana. I sada, deset godina kasnije, na tu istu fintu nasjedamo i mi, pucajući sebi u nogu, time što sasvim nepromišljeno „uvozimo“ terorizam kući.
Ako su odmah nakon petostrukog ubistva kod Smiljkovskog jezera neki intelektualci pokušali da „spase situaciju“ time što su profilirali moguće ubojice tako što su odabrali definiciju koja je dovoljno apstraktna i neutralna da ne bi uvrijedila pripadnike dominantnih vjerskih zajednica (pa su im se najzgodniji učinili ateisti-nevjernici), nakon policiske akcije „Monstrum“, osumnjičeni (ili počinioci, kako su u prvi mah saopštili zvaničnici) su na podjednako nezgrapan način bili okvalifikovani kao pripadnici radikalnog islama. Sada, nakon javne i drske parade jedne grupe vehabista u petak ispred nosa policije i vladinih struktura, sve što se može reći je da smo već počeli živjeti samoispunjavajuće proroštvo (self-fulfilling prophesy). Imam osjećaj kao da je dvema najvećim zajednicama (etničkih ili vjerskih, kako hoćete) laknulo: sada mogu bez licemjerja pokazati šta misle jedni od drugima. Sve što je bilo potiskivano, sada se diže na površinu. Svatko pokazuje prstom na drugoga: muslimani (prije svega, Albanci) su „dokazali“ da su kolektivne žrtve režima i, u ime toga, onako u stilu pravih vjernika, su dopustili da ih pretstavlja ona marginalna grupa radikala koja je divljala i mahala zelenim i crnim zastavama. Nakon ovih uličnih prosvjeda, paradoksalno, ali zadovoljni su bili i Makedonci, koji su sada bez previše truda dobili „krunski dokaz“ da su „svi“ Albanci radikalni islamisti (u povoju ili istinski).
Kritika policiske akcije koju sam odmah izrekla preko medija donjela mi je do sada najveći talas ne samo uvreda, kletvi (na moju djecu), dijagnoza, nego i otvorenih prijetnji. Nevjerovatno je kako inače pristojni ljudi, još i dobri hrišćani, kako oni sebe vide, pozvjerinje kada im se razum pomuti emocijama i gnjevom. Kao nikada ranije postaje jasno da je opasno, i to objektivno opasno, govoriti o prezumpciji nevinosti, insistirati na pravnoj proceduri i tražiti utvrđivanje istine i pravih počinilaca zločina. Javnost (većinska) je zahtijevala – a policija je isporučila! Nije važno tko, kako, i sa kakvim dokazima se raspolaže.
Ne znam tko je bio genijalac koji je policiskoj akciji dao ime „Monstrum“, ali očito da je ušao u pravi američki film a-la Bin Laden. I teorija i praksa sasvim jasno dokazuju da najlakši način da se, bez previše objašnjenja i kritika, obračunaš s neprijateljem jeste njegovo demoniziranje, prikazivanje kao nečovjeka, zvijera, na koga ne samo da se ne primenjuju normalne pravne procedure, nego da insistiranje na tome pretstavlja pravi bezobrazluk. Puk ne traži dokaze, on traći linč! I nije važno tko će visiti, važno je da netko dobije simboličnu kaznu i pouku za ubuduće. Upravo to se desilo mladoj nevinoj djevojci, na čijoj su slici dva dana orgijali prijatelji popularnog buregdžije (Voditelj popularne kontaktne emisije “Jedi burek”) . To su bili najodvratniji komentari koje sam do sada čula i to od ljudi koji se predstavljaju kao vjernici.
I ova me kolumna može stajati puno, ali ću, ipak, reći još jednom ono što se čini važnim, a bez čega se možemo obezljuditi i postati necivilizirano društvo. Ubistvo petoro nevinih je bio čisti akt terorizma, izvršioci-egzekutori su, najvjerovatnije, plaćenici, naredbodavci su bezbjedni, zato što se mnogi odgovorni u društvu plaše da kopaju dublje da ne bi našli odgovor, koji zaista može biti uznemirujući i koji će tražiti odlučne akcije. Terorizam nije, po pravili, vjerski obojen; naprotiv, on može biti i nacionalistički terorizam ili terorizam povezan s određenim konfliktom. Od takvog smo terorizma stradali, mada zbog mira u kući nikada mu nismo dali pravo ime. Naprotiv, sami smo odlučili da zatvorimo oči i da ga zaboravimo (ili, barem, amnestiramo). I sada, umjesto da gledamo što nam se dešava u vlastitim (regionalnom, doduše) dvorištu, mi sebi uvozimo mega-terorizam, pa nam se dešava deja vu efekat poznatog Raštanskog slučaja.
To je bio nespretan pokušaj da se ubojice prikažu ne samo kao neprijatelji svih grupa u makednskom društvu, nego – zamislite – čak i naših prijatelja NATO i SAD. Kakvo udvaranje, a bez ikakvog pozitivnog efekta! Kontraefekat je bio prosvjed muslimana prošlog petka, čije su slike poručile: tražili ste – gledajte! Najopasniji aspekt ovih protesta je bila očita moć da se mobiliziraju mlade i zapaljene glave, umjereni su se uplašili i ostali u zadnjim redovima, dok su se na čelu kolone zaista zavijorile zastave nesvojstvene za balkanski islam.
I tako, sada, ako se država zaista suočava sa „novom bezbjednosnom realnošću“, fundamentalisti su drsko prodefilirali i pokazali svoju nadolazeću moć. Da se ne lažemo, koliko i da smo ih smatrali nesposobnima, djelovanje određenih manjih vahabističkig grupa je javna tajna, o kojoj godinama ćute i državne službe i Islamska vjerska zajednica (čiji su ljudi, čak, bivali i pretučeni). Postoje indicije da se pripadnici ovih grupa mogu naći čak i u nekim državnim ešalonima, ali to je teško tvrditi. Njihovo prisustvo samo po sebi i nije tako strašno; uostalom, i sve zapadne zemlje se suočavaju sa radikalima i fundamentalistima najrazličitijeg vida. Strašno je kada se radi u korist vlastite štete i kada se stvara plodno tlo za njihova scenarija, kada se od marginalaca prave glavni junaci.
Kada sam, nedavno, pomenila izraz samoispunjavajuće proroštvo, mnogi su me čudno pogledali i zatražili da objasnim njegovo značenje. Evo, da probam što jednostavnije: radi se o predviđanju koje, na jedan ili drugi način, stvara uslove za svoje ostvarenje, zato što određena kvalifikacija društvenog stanja kreira ambijent i vezu između ubjeđenja i ponašanja onih koji vjeruju u proroštvo. U bezbjednosnim studijama se često ponavlja teza da su percepcije važne (perceptions matter), jer one su stvarnost za one koji žive s njima. Tako, ako njegujete stereotipe, netrpeljivost, generalizaciju o kolektivnoj krivici ili kolektivnoj nevinosti, o samoviktimizaciji, a bez ikakvog pokušaja samokritike i suočavanja s ružnim dijelom „samoga sebe“, a u stalnom traganju za „monstrumom“ u Drugome, kada je čitava scena postavljena – armagedon je odmah iza ćoška. Obećana finalna bitka između dobra i zla.
Ovo je ambijent koji njegujemo godinama, a da nismo ni svjesni toga. I kada su oni egzekutori ispalili prve hice u nevine žrtve, sve se počelo odvijati prema zamisli naredbodavaca – nije više ni trebalo biti prorok. Lančana reakcija je u toku, a ja ne vidimo nekoga sa dovoljno hrabrosti da je prekine. U sklopu samoispunjujućih proroštva, heroji, t.j. akteri postupaju vođeni samopercepcijom događaja i inspiracijom koju su dobili od lažnih proroka, i tako koračaju, t.j. sami kroje sudbinu koja im je (navodno) već napisana.
Moji dragi prijatelji Albanci i/ili muslimani, vidim, mudro ćute ili se žale da su ponovo žrtve. No, dok se svatko ne počne baviti sa radikalima u svom dvorištu, ni ja ni bilo tko drugi im neće moći pomoći. Ah, da! I slavni albanski intelektualci iz G-21 koji su nedavno pisali međunarodnoj zajednici a nisu vidjeli slona u svojoj sobi (t.j. albanski nacionalizam i kolektivnu zaljubljenost u svoj status vječitih žrtava), sada imaju priliku da pokažu da osim makedonskog i grčkog nacionalizma, postoje i radikali u njihovoj zajednici. U međuvremenu, zajedno ćemo insistirati na tome da državne institucije rade svoj posao, ne po pravilima koje važe u Bagramu ili Gvantanamu, nego u razvijenim evropskim demokratijama. I čini se, moraćemo se suočiti sa prošlošću iz 2001. – tek da utvrdimo da nitko nije kolektivno ni kriv, ali ni nevin.
Napomena: Prevod je autorkin
0 Comments